Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije
Subota
Svagdan
Čitanja: 1 Kor 10, 14-22; Ps 115, 12-13. 17-18; Lk 6, 43-49.
Klanjanje: Čačinci.
Evanđelje dana (Lk 6, 43-49)
“Što me zovete: »Gospodine, Gospodine!« a ne činite što zapovijedam?”
U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima: »Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom, niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.«
»Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.«
»Što me zovete ‘Gospodine, Gospodine!’, a ne činite što zapovijedam? Tko god dolazi k meni te sluša moje riječi i vrši ih, pokazat ću vam kome je sličan: sličan je čovjeku koji gradi kuću pa iskopa u dubinu i postavi temelj na kamen. A kad bude poplava, nahrupi bujica na tu kuću, ali je ne može uzdrmati jer je dobro sagrađena. A koji čuje i ne izvrši, sličan je čovjeku koji sagradi kuću na tlu bez temelja; nahrupi na nju bujica i umah se sruši te bude od te kuće razvalina velika.«
Razmišljanje
Današnje Evanđelje donosi nam jasan kriterij za vrednovanje ljudskog djelovanja, uključujući i naše vlastito. To je svojevrsni ispit savjesti. Isus vrlo jasno kaže: Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje… Valja se stoga zapitati kakvi su plodovi mog života, mog djelovanja u kući, u obitelji, u mom profesionalnom životu, u Crkvi? Mogu li reći da sam na svakom području uspio, ili možda plod još nije dozreo i još uvijek moram malo pričekati na njegovu procjenu, ili je možda to voće ponekad loše? Također je važno da se ne oslanjamo samo na vlastitu prosudbu jer možemo imati iluzije. Isus je jednom oštro rekao: Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova. (Mt 7, 5) Može li čovjek vidjeti brvno u vlastitom u oku? Ta ono mu je izvan vidokruga. Postoji također Evanđelje o farizeju i cariniku. Farizej je sebe smatrao savršenim i hvalisao se pred Bogom svojim zaslugama. Također Mu je zahvaljivao što nije zao kao carinik… I što se dogodilo? Carinik je bio opravdan, a farizej nije. Uzdiže li to Isus grješnike iznad onih koji slijede Zakon? Nipošto! Ovdje se radi o poniznosti, odnosno o življenju u vlastitoj istini. Farizej iz Evanđelja nije ni primijetio da sve što ima duguje Bogu, a ne isključivo sebi! Kao drugo, njegov mu ponos nije dopustio da u cariniku vidi nesretnog čovjeka koji je patio zbog svojih grijeha i ponizno tražio milosrđe, milost. Tako je lako suditi, osuđivati druge i opravdavati sebe i svoju navezanost na grijeh. O ovome vrijedi razmisliti. Gradim li doista svoj dom, svoj život na Stijeni, na Kristu, na Njegovoj Riječi, na Njegovu učenju? Obratimo još jednom pozornost i na Isusove riječi: Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore. Isus nam skreće pozornost na to koliko je govor važan jer svjedoči o onome što je doista u čovjekovu srcu… Svi iz iskustva znamo da riječi mogu utješiti ljude u teškim trenucima, kao što im mogu i ugasiti radost, deprimirati ih ili doslovno slomiti do kraja nekoga tko se i onako lomi. To nas ne čudi jer znamo da smo ljudi, stoga nam je, nakon gesti, govor najvažniji kanal komunikacije. Sam je Isus, osim što je jednostavno živio na svijetu pa su ljudi mogli vidjeti što je činio, prije svega poučavao riječju, koristeći se raznim književnim sredstvima, kao što su npr. prispodobe, ponavljanja, kako bi Ga Njegovi slušatelji mogli što bolje razumjeti. Nikada nije zamrljao Svoj jezik nekom psovkom, podcjenjivanjem, prokletstvom… Njegov je govor bio jednostavan, jasan, ispunjen brigom za one koji su Ga slušali, za njihovu dobrobit. Ako analiziramo sve Isusove govore iz Svetog Pisma, nećemo naići ni na jednu riječ koja bi kompromitirala jezik kojim se Isus služio. Također, nije koristio nepotrebne, suvišne riječi, kao što je to često slučaj u govoru ljudi, naših suvremenika, ili riječi koje se mogu svrstati u psovke. Isus se u razgovoru nikada nije svađao. Isus je stvari nazivao imenom, ali se nije svađao, samo bi ukazao na problem. Isus se također nikada nije uvrijedio. Čak ni u situaciji s Petrom, kojeg nazva Sotonom jer je razmišljao previše ljudski, želeći da Isus ne pati. Čak ni kad Ga se Petar odrekao na dvorištu pred sudnicom… Petru je Isus povjerio ključeve Kraljevstva Božjeg jer se Petar pokajao za svoja djela i ljubio Ga više od drugih. A što je s tvojim govorom, kakva je tvoja ljubav? Sljedeći problem koji Isus „adresira“ jest poslušnost onome što On naučava. Isus govori: Što me zovete ‘Gospodine, Gospodine!’, a ne činite što zapovijedam? Nije dovoljno slušati Isusov lijep govor, niti je dovoljno slušati lijepe riječi koje izgovaraju ljudi koji s nama dijele iskustvo Boga u svojem životu. Također nije dovoljno slušati propovijedi ili pohađati duhovne seminare. Ako želim da sve to ima neko dublje značenje, onda taj nauk treba provoditi u svom svakodnevnom životu. Drugim riječima: slijediti Ga tako da ideš putem koji je On naznačio – putem ljubavi prema Bogu i bližnjemu, najkraće rečeno. Gospodine Isuse Kriste, iskreno Te molim da uvijek budeš sa mnom i pomogneš mi da urodim dobrim plodovima u svom poslu i u životu. Pošalji mi Svoga Svetoga Duha kako bih razumio Tvoj nauk dan po Evanđelju i kako bih ga mogao primijeniti na svoj svakodnevni život. Amen. A. S.
(preuzeto iz knjige Živa Riječ 2022. u izdanju Misionara Krvi Kristove)
