U utorak, 27. rujna 2022. na dan 25. obljetnice uspostave Požeške biskupije i svoga biskupskog ređenja, biskup Antun Škvorčević u večernjim satima predvodio je u požeškoj stolnoj crkvi slavlje svetkovine Obljetnice posvete Katedrale. Uz kanonike i svećenike iz središnjih biskupijskih ustanova, na slavlju su sudjelovali župnici požeških župa, svećenici Katedralnog arhiđakonata i drugi svećenici, među njima arhiđakoni i dekani, vjernici grada Požege te predstavnici javnih vlasti, predvođeni požeško-slavonskom županicom Antonijom Jozić i požeškim gradonačelnikom Željkom Glavićem.
Spomenuvši na početku homilije da je danas u Požegi boravio ministar znanosti i obrazovanja kako bi položio kamen temeljac za novu zgradu poljoprivredne škole, biskup je rekao da je radostan što se u Hrvatskoj poduzimaju ljudske gradnje svega onoga što je našem društvu potrebno. Naglasio je kako je još radosniji što je prije 25 godina Gospodin Isus Krist koji je pobijedio smrt, i koji je po služenju pape Ivana Pavla II., kardinala Franje Kuharića i drugih biskupa poduzeo onu gradnju kojoj je ime Crkva, nova Požeška biskupija. Kazao je kako je od mnogih gradnji kojih je bilo u osmostoljetnoj povijesti grada Požege, spomenuta Isusova gradnja najznačajnija, najustrajnija i najplodnija. Spomenuo je da Božje gradnje nisu ograničene i nečim uvjetovane, kako je u slučaj s našim ljudskim gradnjama, napose s obzirom na sredstva koja one traže. Tvrdnju je potkrijepio naviještenom Božjom riječju. Istaknuo je da nam sveti pisac u ulomku prvog čitanja iz Druge knjige Ljetopisa pripovijeda kako je kralj Salomon odlučio u Jeruzalemu izgraditi hram u koji će biti pohranjen kovčeg saveza, znak Božje prisutnosti u njegovu narodu. Sveti pak Petar apostol u drugom čitanju iz svoje Prve poslanice uvjerava nas da postoji gradnja u kojoj graditelji nisu ljudi, nego Bog koji od vjernika, živog kamenja gradi svoj živi hram, Crkvu. U naviještenom evanđelju čuli smo kako se Isus, dok je prolazio Jerihonom, svratio u kuću jednog državnog službenika koji se je zvao Zakej, i koji se kao carinik veoma obogatio, ubirući porez za okupatorsku rimsku vlast. Ali nije bio sretan u nepošteno stečenom bogatstvu te je poželio da Isus uđe u njegov život. Svrativši se u njegovu kuću, Isus je svojom milosrdnom ljubavlju i praštanjem u njemu izgradio svoje prebivalište, svoj dom, ustvrdio je biskup. Izrazio je želju da sudionici slavlja na dan 25. obljetnice kad je započela svoje djelovanje Požeška biskupija pohrane u svoja srca istinu da Bog želi u svima njima graditi svoj svijet, i poziva nas da u tom djelu s njime surađujemo. Kazao je da je sv. Augustin kad je zajedno s vjernicima slavio svetkovinu posvete crkve, toj istini posvetio posebnu pozornost i uspoređujući duhovnu gradnju s materijalnim gradnjama obrazložio kako su oni materijal od kojeg Isus Krist gradi svoj duhovni hram, Crkvu. Biskup je naveo Augustinove riječi u kojima on kaže: „Što se ovdje događalo kad se građevina podizala, to isto biva kad se sabiru oni koji u Krista vjeruju. Vjerom kao da drveće siječemo u šumi i kamenje lomimo na brdima; kad se pak netko uvodi u vjeru, kad se krsti i odgaja, tad se nekako kao pod rukama radnika i klesara teše, ravna i obrađuje. Ipak domom Gospodnjim ne postaju ako se ljubavlju ne združuju. Ako se to drveće i kamenje međusobno ne priljubljuje nekim redom, ako se mirno ne uklapa, ako se priljubljujući nekako ne ljubi, nitko neće ući u zdanje. Konačno, kad u nekoj građevini zapaziš da se kamenje i drvo dobro sljubljuje, sigurno ulaziš, i ne bojiš se rušenja. Kad je Krist Gospodin, dakle, želio ući i u nama se nastaniti, kao gradeći je govorio: Novu vam zapovijed dajem: da se ljubite međusobno. Zapovijed, reče, dajem vam. Još bijaste stari, niste još bili moj dom, ležali ste u vlastitoj ruševini. Dakle, da izađete iz stareži svoje ruševine, ljubite se međusobno.“
Biskup Antun je kazao da na taj način Krist izgrađuje i našu Požešku biskupiju te je poručio sudionicima slavlja kako bi želio zajedno s njima zahvaliti Bogu što nas on nije prepustio našim hirovima, negativnostima i zloćama, nego prisutan među nama po služenju Crkve – a osobito u slavlju svete mise u kojoj obnavlja svoju ljubav na križu – trajno nas međusobno sljubljuje kao živo kamenje i od nas tvori zajedništvo svoje Crkve koja ima svoj cilj u vječnosti u zajedništvu Božjeg života. Nazočnim roditeljima kazao je neka izgrađuju svoju djecu šaljući ih u školu i omogućujući im da kroz različite aktivnosti stječu znanja i vještine koje će im biti korisne u životu, ali neka ne propuste sve ono što će omogućiti Isusu Kristu da on u njima izgrađuje svoje djelo, i na taj način izgrađuju njihovu i našu hrvatsku čvrstinu za našu i Božju budućnost.
Prisjetivši se svoga biskupskog ređenje prije 25 godina, biskup Antun je spomenuo kako je u tom trenutku nosio u sebi neku težinu, pitajući se hoće li uspjeti odgovoriti na zahtjeve koje Isus Krist stavlja pred njega, povjeravajući mu navedenu službu. Ustvrdio je kako je osjećao ono o čemu je sv. Augustin jednom prigodom govorio svojim vjernicima: „Mi koje je na ovaj vrlo odgovorni i opasni položaj postavio sam Gospodin po svojoj milosti, a ne po našim zaslugama, dvije stvari moramo jasno razlikovati: prvo mi smo kršćani, a drugo mi smo poglavari. Kršćani smo zbog nas, a poglavari zbog vas. Iz toga što smo kršćani imamo korist mi, a iz toga što smo poglavari imate korist samo vi. Mnogi kršćani koji nisu poglavari idu k Bogu lakšim putem i toliko brže koliko manju prtljagu nose. A mi ćemo dati Bogu račun o svome životu zato što smo kršćani, a jer smo i poglavari, polagat ćemo Bogu račun i o svome upravljanju.“
Biskup Antun je kazao, premda ljudski gledano osjećao nemoć s obzirom na svoju biskupsku službu, imao je hrabrosti kroz molitvu i povjeru Isusu Kristu svega onoga što je u njemu slabo, reći „Evo me!“, i nastojati svojim ograničenim ljudskim snagama služiti Božjem narodu. Ustvrdio je kako se biskupska služba može vršiti samo u zajedništvu s Božjim narodom, koji tu službu prihvaća, ne kao nešto što su smislili ljudi, nego kao dar Božji, te stoga moli za biskupa, podupire ga u njegovu poslanju, i nastoji s njime surađivati. Zahvalio je sudionicima slavlja što s dobrohotnošću vjere promatraju njegovu biskupsku službu, kao i druge službe u Crkvi, napose svećeničku, zamolivši ih da ga i dalje molitveno i na druge načine podupiru. Osobitu pak zahvalnost uputio je svojim najbližim suradnicima, svećenicima djelatnima u Biskupskom ordinarijatu, te drugima koji u svojoj svećeničkoj dobrohotnosti nastoje uspostavljati svoj odnos prema Isusu Kristu, Velikom Svećeniku, i na temelju toga i prema biskupu. Isusovoj Majci povjerio je sve ono što u Požeškoj biskupiji nastojimo ostvarivati za dobro Crkve i svakog čovjeka.
