Na blagdan sv. Ivana Pavla II., utemeljitelja Požeške biskupije, 22. listopada 2022. u požeškoj Katedrali slavljena je misa zahvalnica o 25. obljetnici ove mjesne Crkve. Tom prigodom u Katedralu, gdje se u kapeli sv. Ivana Pavla II. nalaze njegove relikvije, hodočastili su dječji crkveni zborovi.
Središnji dio hodočašća bilo je euharistijsko slavlje koje je u zajedništvu s petnaestak svećenika predvodio u Katedrali biskup Antun Škvorčević. Među vjernicima bili su i pripadnici 123. požeške brigade Hrvatske vojske te roditelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja na čelu s požeško-slavonskom županicom Antonijom Jozić i dogradonačelnikom grada Požege Borislavom Miličevićem.
Na početku homilije biskup je zapodjeo dijalog s djecom, zanimajući se kako su. Čuvši da su »dobro«, »vrlo dobro« ili »odlično« kazao je da su navedeni odgovori sročeni po školskim ocjenama a da odgovor »super« kojim se služe djeca u katoličkim školama upućuje na to da život treba vrednovati na drugi način, o kojem nam je između ostalog govorio i sv. Ivana Pavao II. Nastavljajući dijalog s malim hodočasnicima o onome što vole, koga najviše vole, na koji ga način vole istaknuo je kako to nije tek neko sporedno, nego najvažnije pitanje u životu. Ustvrdio je da se pravi odgovor na to pitanje dobiva kad se nađemo pred Isusom Kristom. Naime, sv. Ivan Pavao II. nas je učio da kao prvoga i najvažnijega u našem životu trebamo voljeti Isusa Krista, i njemu otvoriti vrata našeg srca, naglasio je biskup. Zašto on to zavrjeđuje? Naviještena Božja riječ u prvom čitanju iz Poslanice sv. Pavla apostola Efežanima uvjerava nas da se samo u Isusu Kristu može ostvariti „gradnja“ našeg života, važnija od svih mogućih materijalnih gradnji, kaza je biskup. Ustvrdio je da je ljubav najbolja investicija, najčvršća, najvrjednija i najmoćnija stvarnost koju je netko u nas ugradio, da se po njoj izgrađujemo za vječnost. Podsjetio je sudionike slavlja da je u Isusovoj žrtvi na križu Bog ostvario najveći čin ljubavi za nas, te nas po sakramentu svetog krštenja tom ljubavlju izgrađuje za puninu našeg postojanja, ugrađuje u živi organizam kojemu je ime Crkva. U njoj nam dodjeljuje različite službe kojima se ona izgrađuje kao Tijelo Kristovo. Tako on u Crkvi »jedne dade za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova«, nabraja sv. Pavao. Biskup je kazao kako bi rado Apostolovu popisu dodao i »pjevače« koji svojim pjevanjem doprinose izgrađivanju Crkve u ljepoti njezinih liturgijskih slavlja, napose svete mise. Na taj način pomažu sudionicima slavlja da budu dionici dinamizma Božje ljubavi koja u Isusu Kristu silazi s neba k njima na zemlju, a oni se pak snagom te iste ljubavi izdižu u nebo, postaju dionici božanskog života. Kazao je da u tom dinamizmu prepoznajemo i poginule hrvatske branitelje iz 123. požeške brigade, istaknuvši da je njihova veličina upravo u tome što su se i oni po Kristovu primjeru žrtvom svoje ljubavi ugradili u život naše Domovine i Crkve, kojoj su krštenjem pripadali, te zahvaljujući tom njihovu činu možemo danas živjeti u slobodi i dostojanstvu.
Biskup se potom osvrnuo na naviješteno evanđelje u kojem sv. Luka prenosi Isusovu odgovor na dva događaja koji su potresli njegove suvremenike: pokolj Galilejaca u jeruzalemskom hramu i ubojstvo osamnaestero ljudi kad se na njih srušila kula u Siloamu. Isus se usprotivio uvriježenom mišljenju da su ti nesretni događaji bili Božja kazna a stradalnici veći grješnici od drugih ljudi, upozorivši svoje suvremenike, da su ti događaji poziv na obraćenje živih, kazao je biskup. Protumačio je da je obraćenje promjena čovjekova srca, nastojanje da se oslobodi svoga sebičnog, grješnog, zla života, izađe iz gubitništva tako da se cijelim svojom bićem okrene Bogu, milosrdnom Ocu. On strpljivo čeka čovjekovu promjenu, kao što gospodar vinograda iz evanđeoske prispodobe daje vremena neplodnoj smokvi da ipak urodi, te strpljivošću i trudom oko nje želi postići svrhu njezina postojanja. Biskup je podsjetio djecu kako je na temelju navedenog Božjeg svojstva sv. Terezija, zaštitnica Katedrale uvjeravala sebe i druge da se strpljivošću sve postiže.
Istaknuo je da o našim hrvatskim braniteljima, poginulima u obrani domovine ne možemo razmišljati kao da bi oni time bili kažnjeni, jer Bog nije onaj koji čeka da netko učini neko zlo kako bi ga kaznio, nego je milosrdna ljubav koja prašta. Mi ne uspijevamo do kraja obrazložiti zašto je netko poginuo u ratu, ali znamo da svaka žrtva ima smisla, napose kad netko dragovoljno i iz ljubavi polaže svoj život za druge, za ono što je dobro i plemenito. Promatrano evanđeoski, takvi su ljudi svoje živote uložili na najbolji način, naglasio je biskup. Na svršetku homilije ustvrdio je kako nas je sv. Ivan Pavao II. poučavao da vlastite živote i svijet oko sebe promatramo iz spomenute evanđeoske perspektive, kad nas je pozivao da otvorimo vrata Kristu, jer on je ljubav jača od smrti, milosrđe koje prašta i jer se jedino u njemu naš život može ostvariti u punini. Biskup je potaknuo sudionike slavlja neka vjeruju toj punini, neka joj se raduju i slave je u zajedništvu vjere, nade i ljubavi u svojoj Požeškoj biskupiji.
