LECTIO
Prvo čitanje: Knjiga Mudrosti 11, 22-12, 2
²² Sav je svijet pred tobom, Gospodine, kao zrnce praha na tezulji i kao kaplja jutarnje rose što se spušta na zemlju. ²³Ali ti si milostiv svima jer možeš sve i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali. ²⁴ Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. ²⁵ A kako bi išta moglo postojati ako ti ne bi htio, ili se održati ako ga ti nisi u život pozvao? ²⁶ Ali ti štediš, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života, ¹ i tvoj je besmrtni duh u svemu. ² Blago kažnjavaš prestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove, da se ostave zloće i da se ufaju u tebe, Gospodine.
Riječ Gospodnja.
Unutar prvog diptiha koji opisuje izlazak istovremeno i kao povijest spasenja i povijest osude, Pisac Knjige mudrosti prikazuje Boga kao »ljubitelja života« (11, 26). Iznenađujuće je da ova osobitost nije uvrštena u diptih koji govori o spasenju Izraela, nego u onaj u kojem se osuđuju Egipćani. Budući da su oni obožavali životinje kao bogove, Gospodine je, gotovo po zakonu suprotnosti, na njih poslao male životinjice da ih ubadaju i da im otežavaju život (11, 15s; usp. Izl 8, 1-2.13-14.20 i 10, 12-15). Pisac se pita zašto te male životinjice a ne lavove, medvjede ili zmajeve, koji bi ih proždrli u jednom zalogaju (11, 17-19). Zašto Bog odmah nije okončao borbu s Egiptom? Odgovor je da se Bogu sviđa gubiti vrijeme s grješnikom, zuji oko njega svojom pedagogijom, daje mu osjetiti grižnju i neugodnost grijeha, u vidu pokajanja i želje za ljepšim životom.
Činjenica da uz bok izabranog naroda postoje i drugi narodi, mudrom Izraelcu je znak neizmjerne Božje ljubavi. Mogao bi ih raspršiti kao zrnca prašine, pa ipak on »silni gospodar sudi blago i upravlja nama s velikom pažnjom« (12, 18). Njegova se istinska pravednost sastoji u tome da se pronađe način djelovanja (strategija) koji bi dopustio grješniku da ostane na životu dokle god je to moguće. Dakle, ako neprijatelji Izraela još uvijek postoje, to je zato što je Bog predobar te što i za njim ima samilosti. Mudrosno razmišljanje o događajima izlaska omogućuje Izraelu izaći iz svog partikularizma i postati svjestan da se Božja ljubav proteže na svako stvorenje. Može li se možda kritizirati tu božansku pravednost?
Drugo čitanje: Druga poslanica Solunjanima 1, 11 – 2,2
Braćo!
¹¹ Uvijek molimo za vas da vas Bog učini dostojnima poziva i snažno dovede do punine svako vaše nastojanje oko dobra i djelo vaše vjere ¹² te da se proslavi ime Gospodina našega Isusa u vama i vi u njemu – po milosti Boga našega i Gospodina Isusa Krista. ¹ A što se tiče Dolaska Gospodina našega Isusa Krista i našeg okupljanja oko njega, molimo vas, braćo: ² ne dajte se brzo pokolebati u svom shvaćanju niti uznemiriti ni nekim duhom, ni nekom riječju, ni nekim tobože našim pismom, kao da će sad-na Dan Gospodnji.
Riječ Gospodnja.
Ulomak sadrži molitvu (1, 11s) i j zahtjev upućen Solunjanima (2, 1s.). Molitva zaključuje dio zahvaljivanja, a zahtjev otvara Apostolovo tumačenje, koje je sadržano u središnjem dijelu poslanice.
Pavao moli da i u naporima i teškoćama solunska crkva mogne odgovoriti na poziv koji joj je upućen posredstvom apostola i koju Bog svakodnevno obnavlja. Zajednica je pozvana živjeti u konkretnosti svoju pripadnost gospodstvu Isusa Krista i iskazivati svoju vjeru u odvažnim djelima. Već od prvih redaka svoje poslanice Pavao poziva da ne bježimo od poteškoća sadašnjosti, premda je ona teška i naporna, i da ne damo da napašću pobijeđeni prestanemo živjeti u ovom vremenu, opravdavajući to vjerovanjem da dan Gospodnjeg povrataka samo što nije svanuo. Ime Gospodina Isusa, koje nam danas donosi nevolje i kažnjavanja, bit će proslavljeno samo ako ga kršćanin prihvaća kao svoje vlastito. «Proslava imena» ide preko križa provjere i po životnim izborima koji od nas traže žrtvu.
Molitva traži da Bog omogući potpuno stapanje između Krista i kršćanina. Treba zahvaliti Božjoj volji da želja za dobrom koja se budi u srcu čovjeka rađa dobrim plodovima; treba zahvaliti Bogu da se vjera konkretizira u svjedočenje evanđelja. Apostol dobro zna da bez Božje milosti solunska zajednica neće daleko dogurati. Jer to je mlada zajednica, u kojoj se Pavao mogao kratko zadržati, i koja je štoviše odmah bila izložena progonima i lažnim naučavanjima da će se Gospodin svakog časa vratiti. Snaga i očaranost određenim govorima bila je tolika da je nekim članovima zajednice pomutila razum. Sredstva za uvjeravanje također bijahu brojna: nadahnuća, govori i pisma lažno pripisana autoritetu Apostola. S obzirom na drugi Kristov dolazak (grč. parusía) i ponovni susret s Isusom Kristom, Pavao je primoran ponoviti svoje naučavanje iz prve poslanice upućene Solunjanima i nadopuniti ga u ovoj svojoj drugoj poslanici.
Evanđelje: Luka 19, 1-10
U ono vrijeme:
¹ Uđe Isus u Jerihon. Dok je njime prolazio, ² eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. ³ Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. ⁴ Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. ⁵ Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« ⁶ On žurno siđe i primi ga sav radostan. ⁷ A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« ⁸ A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« ⁹ Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! ¹⁰ Tȁ Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!«
Riječ Gospodnja.
Stigavši na cilj svog izlaska, Spasitelj postiže najglasovitiju pobjedu, na području grada Jerihona koji je trajni simbol čudesnog osvajanja, pobjede, i koji je ulazna vrata u obećanu zemlju (usp. Još 6, 1-21).
Dok je Jošua nazočio padu zidina toga grada, Isus svjedoči ulasku jednog bogataša u Kraljevstvo: »Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje« (Lk 18, 25). Luki ova zgoda služi da proglasi da je pobijeđeno kraljevstvo boga Mamona (Lk 16, 13), protiv kojega se Isus bori tijekom cijelog evanđelja, osobito u takozvanoj ‘velikoj inkluziji’ (Lk 9, 51 – 19, 28). Pobjeda je donijela spasenje jednom bogatašu, učinila ga je sinom Abrahamovim u ime milosnog dara, gostoljubivosti i prihvaćanja, koje podsjećaju na patrijarhove vrline (usp. Post 18, 1-15). Bog u Isusu vraća čovjeku čistoću srca (Zakej znači ‘čist’), zamjenjuje kameno srce srcem od mesa, podiže djecu Abrahamovu i od kamenja (Lk 3, 8).
Time što je vidio Isusa, ozloglašeni Zakej će vidjeti i svakog Lazara koji leži pred njegovim vratima gladan i žedan (usp. Lk 16, 19-31); u konačnici, vidjet će konkretni način da se ponovno uspostavi pravednost (Lk 19, 8).Isus je otkupio šefa ubirača poreza, onoga koji se navikao od ljudi iscijediti posljednji novčić, a da nije platio ništa za svoje oslobođenje iz tolikih nevolja (Lk 6, 24s.). Besplatnost, prijateljstvo, zajedništvo sa Stvoriteljem čine ga sretnim, veselim, otvorenim, poput vrata njegove kuće, za slavlje oproštenja. Luka pak još jednom ponavlja pitanje hoće li drugi, pravednici, ući na gozbu sa Zakejem? Hoće li starija braća blagovati s njime, hoće li mu stisnuti ruku i čestitati (usp. Lk 15, 28)? Ako Isus sjeda za stol sa carinicima i grješnicima, Luka od čitatelja svog evanđelja traži da sruše zidove podjele između onih koji se smatraju pravednicima i grješnika, između Hebreja i pogana, da se u osobnom susretu s Isusom prepozna univerzalnost spasenja.
MEDITACIJA
Prihvaćanje. To bi mogla biti ključna riječ bogoslužja ove nedjelje. Zakej je njezin tumač. Prihvatiti Isusa za njega znači primiti spasenje Božje, njegovo prijateljstvo i njegovo oproštenje. Zajedno sa Zakejem tvorci prihvaćanja su i Solunjani, koji su dali prostora i vremena naviještaju evanđelja i koji su pozvani pripremiti trenutak njihova susreta s Isusom vjernošću i spremnošću učiniti ono što je dobro u Božjim očima u teškom vremenu, u kojem bi bilo mnogo ugodnije ne izlagati se kršćanskim imenom.
Prihvaćanje za Knjigu Mudrosti znači tražiti načina da se otvorimo dijalogu s ljudima drugačijeg podrijetla i kulture, koji pripadaju Božjim stvorenjima i koji su pod njegovim milosnim pogledom. Njihovo postojanje pod istim nebom, koje je htio sam Stvoritelj svemira, briše razliku između čistog i nečistog, između bića prve i druge kategorije i sa sobom nosi priznavanje sveopćeg bratstva.
Prihvaćanje za nas znači ukloniti razdaljine koje nas još uvijek odvajaju od Isusa. Prelagano je biti promatračima koji mirno sjede pred Isusom koji prolazi. Bolje je sići i dopustiti da nas Isus bolje upozna, među zidovima naše kuće, u odajama srca. Tu se rađa odnos prijateljstva i ljubavi s njime, tu nam je omogućeno da mu progovorimo o našem životu. Prihvaćanje nije neka sporedna stvar niti pitanje formalnosti: ono je bitno da se rodi jedan sasvim drugačiji odnos s Isusom i s osobama koje susrećemo. Bliskost s Isusom dopušta nam, osim toga, da se odlijepimo od žeđi za zaradom, od želje, od bogatstva i briga koje ona uzrokuje (usp. Lk 8, 14; 10, 38-42): »Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti« (Lk 12, 34).
Ako smo u stanju prihvatiti Isusa u svakodnevicu života, s konkretnim izborom obraćenja, znat ćemo mu poći u susret u slavi, u času njegova povratka kao Gospodina i Suca svemira.
MOLITVA
Daruj nam, Gospodine Isuse, istu radost koju je doživio Zakej kad te je primio u svoju kuću. Daruj nam radost tvog praštanja i tvog prijateljstva.
Daruj nam da možemo darivati s radošću svoja bogatstva siromasima, da budemo njihovi prijatelji na nebu i na zemlji.
Daruj nam radost da te prihvatimo u siromahu, u strancu, u bolesniku, u osobama koje nam je teško podnositi.
Daruj nam slobodno i čisto srce koje je sposobno ljubiti.
Daruj nam blago da budemo s tobom u Očevu kraljevstvu.
KONTEMPLACIJA
Sigurno je da svatko od nas čini dobro vlastitoj duši svaki puta kad milosrdno pritječe u pomoć potrebama drugih. Naše dobročinstvo, dakle, predragi, mora biti brzo i lako, ako vjerujemo da svatko od nas daruje samom sebi ono što podjeljuje potrebnima. Zgrće si blago na nebu tko hrani Krista u siromahu. Prepoznaju u tome dobrohotnost i rasporedbu božanskog smilovanja: htio je da ti budeš u obilju kako po tebi drugi ne bi bio u oskudici, i da svojim dobrim djelima oslobodiš siromaha oskudice a sebe samoga od mnogih tvojih grijeha. O čudesna providnosti i dobroto Stvoritelja, koji je htio u jednom jedinom činu pohraniti pomoć za obadvojicu!
Slijedeće nedjelje, dakle, bit će sabiranje milodara. Potičem i opominjem vašu svetost da se svi vi sjetite siromaha i sebe samih i, po svojim mogućnostima, vidite Krista u potrebnima, Krista koji nam je da to mjere preporučio siromahe, da je izjavio da u njima odijevamo, prihvaćamo i hranimo njega samoga (LAV VELIKI, Sermoni [Govori], 6).
AKCIJA
Često ponavljaj i živi danas Riječ:
»Žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući« (Lk 19, 5).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Danas ću vam govoriti o siromaštvu. Mi moramo istovremeno ostati vjerni samoj Isusovoj misli i konkretnim zahtjevima naše ljubavi za one koji trpe nepravde i bijedu. Dakle, u svjetlu uvijek sve dubljeg razumijevanja evanđelja – moramo svakoga dana iznova otkrivati – da se malo pomalo mora oblikovati u dnu našeg srca, u našim razmišljanjima, u našim prosudbama, jednom riječju u cijelom našem ponašanju, pravi mali Isusov siromah, kako ga on želi, kako ga on ljubi.
Takvo siromaštvo je puno radosti i ljubavi, i moramo dobro paziti da tom siromaštvu, koje je nešto delikatno i božansko, suprotstavimo nešto što je ljudsko, nešto bi bilo njemu nalik, što bi po sudu nekih izgledalo ‘materijalno’ istinitije, ali što bi se izložilo opasnosti da se raspline u tvrdoći, u općenitim prosudbama, u osudama, u razjedinjenju, u izostanku ljubavi. Bit ćemo siromašni jer će Isusov duh biti u nama, jer znamo da je Bog neizmjerno jednostavan i lišen svakog posjedovanja, a iznad svega jer poput njega želimo ljubiti siromahe i podijeliti s njima njihovo siromaštvo [..]
Uvijek se spominjite da ljubav dovršava svaku stvar u Bogu, da je ljubav dovela Krista na zemlju i da su ljudi iznad svega žedni ljubavi. Ako vaše siromaštvo nije jednostavno lice ljubavi, nije istinski božansko. Zahtjevi siromaštva ne mogu biti iznad onih ljubavi: klonite se pretjerano ljudskih krivotvorina siromaštva. Napast siromaha je zavist, oštrina želje, osuđivanje onih koji imaju više od njega (R. VOILLAUME, Come loro [Poput njih], Cinisello B. 1987, str. 412s).
