Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije
Nedjelja
Trideset i druga kroz godinu
Čitanja: 2 Mak 7, 1-2. 9-14; Ps 16, 1. 5-6. 8b i 15; 2 Sol 2, 16 – 3, 5; Lk 20, 27-38 ili kraće Lk 27. 34-38.
Obljetnica posvete crkve: Čaglin.
Evanđelje dana (Lk 20, 27-38)
“Bog nije Bog mrtvih, nego živih.”
U ono vrijeme: Pristupe neki od saduceja koji niječu uskrsnuće i upitaše Isusa: »Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.«
Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«
»A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Tà svi njemu žive!«
Razmišljanje
Pitanje uskrsnuća već tisućama godina golica ljudsku maštu koja bi htjela proniknuti sadašnjost u kojoj živimo i prodrijeti, zaviriti u Život nakon ovoga života. Pitanje kako će izgledati život nakon smrti stalno se vraća, osobito u studenome kada više vremena posvećujemo molitvi za naše pokojne. Sigurnost i stvarnost uskrsnuća – o kojoj govori Isus u današnjem Evanđelju – puna je utjehe i istovremeno otklanja misli koje bi željele analizirati kako će tamo biti, budući da to nitko od nas ne zna. Mnogi Vječni Život zamišljaju identičnim ovome zemaljskom. Isus jasno kaže da će se naše postojanje preobraziti i da ćemo u življenju Vječnosti biti slični anđelima. No, to nama nije dovoljno i naši umovi i dalje pokušavaju prodrijeti i saznati kako će to biti nakon smrti. Čini se da nam ne preostaje ništa drugo nego strpljivo i s nadom čekati ono što je neizbježno. I na kraju nekoliko riječi punih optimizma jednoga svećenika koji živi u dobrim odnosima sa smrću jer boluje od neizlječivog tumora na mozgu: „Sa smrću se treba šaliti, jer da je ona smrtno ozbiljna – ubila bi nas.“ Ovakav pristup i odnos prema smrti je moguć samo zato što imamo sigurnost uskrsnuća koju nam je dao Isus Krist. Z. L.
(preuzeto iz knjige Živa Riječ 2022. u izdanju Misionara Krvi Kristove)
