Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije
Sv. Elizabeta Ugarska
Spomendan
Čitanja: Otk 5, 1-10; Ps 149, 1-2. 3-4. 5-6a i 9b; Lk 19, 41-44.
Evanđelje dana (Lk 19, 41-44)
“O kad bi spoznao što je za tvoj mir!”
U ono vrijeme: Kad se Isus približi Jeruzalemu i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: »O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja.«
Razmišljanje
Isus se približava Jeruzalemu u kojem će biti priveden, osuđen i pogubljen na križu. O tome kako i koliko voli taj Grad svjedoče Njegove suze. Najavljuje njegovo uništenje s velikom boli, a to će se ostvariti nakon nekih četrdesetak godina. Poslije židovskog ustanka i preuzimanja kontrole nad Gradom, rimska vojska opkoljava Jeruzalem. Opsada će potrajati tri godine. Rezultat dugogodišnjih borbi biti će uništenje Jeruzalema zajedno s Hramom, a većina stanovnika će poginuti. Isus, imajući svijest te strašne budućnosti, plače nad Jeruzalemom koji je mogao izbjeći tragediju i živjeti u miru da je prepoznao čas svoga pohođenja. Taj „čas pohođenja” bio je dolazak i djelovanje Spasitelja svijeta. Nije prihvaćen, štoviše odbačen je i osuđen na smrt na križu izvan gradskih zidina. U ovom kontekstu vrijedi se upitati o času Isusova pohođenja u mome vlastitom životu. On nastavlja Svoje spasiteljsko djelovanje i prisutnost u svetim sakramentima, Božjoj Riječi, liturgiji, molitvi… Dolazi nam također u drugom čovjeku, prema obećanju: zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25, 40) Ovaj poseban Kristov način prisutnosti u bližnjima otkrila je današnja svetica, sv. Elizabeta Ugarska. Živjela je u 13. stoljeću. Njezin otac bio je hrvatsko-ugarski kralj Andrija II., majka njemačka princeza Gertruda, a sestra sv. Hedviga Šleska. Sveta Elizabeta već je u djetinjstvu bila dobra prema siromasima koje je pomagala i riječima i dijelima. S četrnaest godina udala se za Ludovika, tirinškog grofa. Svečanost zaruka bila je skromna, a novac od svadbenih darova podijelila je siromasima. Nije jela namirnice koje nisu bile na pošten način proizvedene, a ljudima koji su bili žrtve nasilje, izborila je naknadu i odštetu. Išla bi po kućama, tražila siromašne, davala im kruh, meso, brašno i druge potrepštine. Radila je to sama, a kad je to saznao njezin muž rekao joj je: „Draga Elizabeto, samog Krista si oprala, nahranila i pobrinula se za Njega.“ Nakon suprugove smrti, izgradila je bolnicu i sama se brinula za siromahe i bolesne. Govorila je kako su „siromašni izvor posebne milosti i poniznosti”. Umrla je od groznice kad je imala samo 24 godine. Sveta Elizabeta prepoznala je čas svoga pohođenja. Gledajući njezin primjer, vrijedi se zaustaviti nad mojim prepoznavanjem Isusova dolaska, u uvjetima i okolnostima u kojim nam Bog danas daje da živimo. J. G.
(preuzeto iz knjige Živa Riječ 2022. u izdanju Misionara Krvi Kristove)
