Prva nedjelja došašća (27.11.2022.)

LECTIO

1. čitanje: Knjiga proroka Izaije 2, 1-5

1 Viđenje Izaije, sina Amosova, o Judeji i Jeruzalemu: 2 Dogodit će se na kraju danâ: Gora Doma Gospodnjega bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova. K njoj će se stjecati svi narodi, 3 nagrnut’ će mnoga plemena i reći: »Hajde, uziđimo na Goru Gospodnju, pođimo u Dom Boga Jakovljeva! On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim. Jer će iz Siona Zakon doći, iz Jeruzalema riječ Gospodnja.« 4 On će biti sudac narodima, mnogim će sudit’ plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat’ mača protiv naroda nit’ se više učit’ ratovanju. 5 Hajde, dome Jakovljev, u Gospodnjoj hodimo svjetlosti!

Riječ Gospodnja.

Sugestivan je početak prvog čitanja: »Viđenje Izaije…o Judeji i Jeruzalemu« (1. r.). Prorok je ovdje više no ikad onaj koji znade gledati u dubinu stvari i u Božji naum kako bi vidio ono čega još nema i kako bi navijestio da će i to jednom doći u postojanje. Bitni elemnti viđenja su različiti, počevši od obnovljenje Božje prisutnosti koja uklanja i najtvrđa opiranja. Bog se očituje na gori. Hod koji se naviješta je sav u uspinjanju. Privlačana moć Božje istine je tolika da će se narodi odvažiti krenuti na put koji nije lagan: »K njoj će se stjecati svi narodi« (2. r). Premda rijeke obično teku nizbrdo, prorok sada kaže da je privlačna moć Božje istine tako velika da će rijeka narodâ teći i uzbrdo.
Treba naglasiti da ono što pokreće narode da uzlaze na goru je upravo dar Božje riječi, koja je često zaboravljena, ali koja unatoč tome znade u narodima pobuditi velika očekivanja i pokrenuti nove energije. Nije, međutim, riječ o nekoj laganoj Riječi, jer će narodima u Jeruzalemu biti suđeno. No, dopustivši da im Bog sudi, mjereći se po njemu, ljudi mogu ponovo naći vlastitu istinu i, u konačnici, hrabrost zauzimati se za mir, pa i po cijeni mukotrpnih preobrazbi: oružje će postati oruđe za rad i napredak.
Na koncu, posljednji element viđenja je narod Božji, malo stado koje je upoznalo lice Božje i koji će predvoditi povorku narodâ hodeći »u Gospodnjoj svjetlosti« (5. r.).

2. čitanje: Poslanica svetoga Pavla apostola Rimljanima 13, 11b–14

Braćo:
11 Shvaćate ovaj čas: vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo. 12 Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. 13 Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru, 14 nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama.

Riječ Gospodnja.

Pavao svoj nagovor započinje prosvjetljujućim riječima: »Shvaćate ovaj čas (kairós)«, to jest trenutak u kojem živimo. Došašće je dobra prigoda da ponovno postanemo svjesni ‘vremena’ koje kršćanin živi kao trenutak milosti. S Izaijina viđenja koje se odigrava »na kraju danâ« prelazi se sada na sadašnji trenutak, onaj »svršetka«, to jest u odlučujuće razdoblje, u vrijeme svijetla u kojem se konačno može usmjeriti vlastitu slobodu na velike i uzvišene staze istine i ljubavi.
Pavao ponajprije poziva kršćansku zajednicu da shvati vrijednost već prevaljenog puta: od trenutka kad je primila dar vjere, još se više približila Bogu i zbog toga ona još jače želi živjeti za njega. Potom donosi jednu sliku koja daje nadu: noć već dugo traje, znači da je dan blizu. To je znak da su vjernici već uzeli u ruke »oružje svjetla«. U Pavlovu govoru to znači da su se oni već zaodjenuli Gospodinom Isusom kao odijelom koje im daruje novu osobnost.
Ta pak nova osobnost biva osnažena upravo boreći se naoružani svjetlom, koje je Pavao, na drugom mjestu, ovako opisao: »A mi koji smo od dana, budimo trijezni, obucimo oklop vjere i ljubavi i stavimo kacigu, nadu spasenja!« (1 Sol 5, 8). Konačno, Apostol izjavljuje dad an, premda blizu, još nije potpuno osvanuo; u svakom pak slučaju kršćani žive kao da je već »dan«, ne gajeći više želje tijela, to jest sebičnosti, već nove želje, one Kristove.

Evanđelje: Matej 24, 37-44

U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima:
37 »Kao u dane Noine, tako će biti i Dolazak Sina Čovječjega. 38 Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju 39 i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i Dolazak Sina Čovječjega. 40 Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. 41 Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti.42 Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. 43 A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. 44 Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.«

Riječ Gospodnja.

U ulomku koji prethodi današnjem tekstu, Matej donosi Isusovu riječ koja služi kao vodič za cijeli ovaj govor: »Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih« (24, 12). To je velika napast na koju Isus upozorava: za vrijeme života, nakon što smo primili vjeru i ljubav Božju, izlažemo se opasnosti da više ne budemo zagrijani za te darove i da ih izgubimo. Zbog toga se Isus ne boji posegnuti za slikom – koja je stroga ili čak dvosmislena, ali i snažna – lopova koja dolazi iznenada. Je li to prijetnja? Dakako, to je i prijetnja onome koji se opravdava da nije znao za njegov dolazak, živeći kao Noin naraštaj, u potpunom nepoznavanju evanđelja.
Ozbiljna opasnost je da sve vrijeme koje za života imamo na raspolaganju, proživima, bez da se istinski odlučimo za nešto veliko, točnije rečeno, bez da se istinski odlučimo podariti slobodi ono snažno ozračje koje može doći jedino iz istine i ljubavi koja se nalazi u Isusu. Zbog toga je vjerniku darovano da živi u Crkvi, čuvarici istine evanđelja, jer čovjek se jedino se u susretu s istinom Božje ljubavi otvara za slobodu velikih obzora.
Kad bi se to zaboravilo, doista bi se ostvarilo ono što doživljava čovjek koji ne bdije nad svojom kućom: biva mu ukradeno ono najdragocjenije što posjeduje. Rastresenost bi mogla biti uzrokom da izgubi – i to zauvijek – onu Kristovu milost koja kršćanski život čini istinitim. Zbog toga se isplati bdjeti, držati budnom vjeru, jer svjetlo je već tu. Jao onima koji čine kao Noini suvremenici, koji nisu bili u stanju uzdići glavu i ‘opaziti’ dar Božji.

MEDITACIJA

»Oče, mi s vjerom iščekujemo Kristov dolazak. Udijeli, molimo te, da mu idemo ususret pravednim životom«. To su početne riječi zborne molitve današnjeg bogoslužja. One nam na nenadmašni način priopćavaju smisao onoga što upravo sada živimo. Bog, kao Otac, je u izvoru svakog dobra i samoga našeg života, i kao odredište našega životnog puta daje nam »Krista koji dolazi«. Naše postojanje se u potpunosti nalazi između te Božje milosti koja nam prethodi i potpunog suobličenja Kristu prema kojemu idemo. Njegova, dakle, milost u nama pobuđuje sposobnost da poduzmemo to putovanje čineći dobra djela.
Dok smo na putu, riječ nas Božja potiče da budemo kao prorok, kadri imati ‘viđenja’. I to ne dakako u smislu da sanjamo neostarive snove, nego u smislu da znademo gledati daleko: premda je svijet pun idolatrije, nevjernosti, nepravednosti, zadaća je Crkve okrenuti se Bogu, svjedočeći da je on jedan jedini i koji sve poziva k sebi. Usmjeravajući samu sebe i usmjeravajući druge k Bogu, naša vjernička zajednica postaje tumač želje za pravednošću koja je u svima nama. Osim toga Riječ nas poziva da budemo kao mudri vlasnik kuće koji zna bdjeti nad blagom koje posjeduje. Isus se ne boji upotrijebiti sliku lopova , jer je za nas prevelika opasnost da ne opazimo milost Božju koja nam je ponuđena, i da pustimo da nam je ukrade naša lijenost, naše neznanje, naša neodgovornost. Nije dovoljno izgraditi korablju, kao u Noino vrijeme, ako nas potom ta korablja ne nauči vratiti se Bogu!

MOLITVA

Oče, tvoja nas ljubav ponovno pokreće na put prema tvome Sinu koji dolazi. Zahvaljujemo ti za ovo vrijeme što nam ga daruješ kako bismo mogli opaziti tebe i prigode koje nam pružaš. Udijeli nam da nas uistinu pohodi tvoja milost i da tvoj dolazak prodrma našu volju.
Pobijedi, Oče, u nama lijenost, dosadu, osjećaj ‘uvijek istog’ i pouči nas da opet krenemo na put. Pobijedi također naše neznanje, ono kojim si umišljamo da smo te već dovoljno upoznali. Pobijedi našu hladnoću, onu kojom si umišljamo da smo te već dovoljno uzljubili. Pobijedi silu navike, onu kojom vjerujemo da u tvom društvu više nemamo što otkriti.
Nakon što smo upoznali svjetlo, pomozi nam da više ne želimo tamu; nakon što smo proniknuli u život mira, ne daj da nas više napastuju bahatost i sebičnost; nakon što si nas zaodjenuo Gospodinom Isusom i uveo nas u život Duha, ne dopusti da budemo zavedeni željama tijela.

KONTEMPLACIJA

Da, određujem, nije važno ako je kasno, koliki su se prepustili snu, i također koliki su izgubili Krista. Krista se ne gubi u mjeri da se on više ne vrati natrag – dok god ga se traži – nego se vraća onima koji bdiju i pokazuje se onima koji su budni; štoviše on je svima blizak, on koji je uvijek posvuda, jer ispunjava svaku stvar. On nikoga ne ostavlja na cjedilu, mi smo ti koji to činimo; nikoga – ponavljam – ne napušta, svima obilno daje; doista izobilovao je grijeh, da bi izobilovala milost. Milost je Krist, život je Krist, Krist je uskrsnuće. Tko se probudi, nađe ga prisutnog (AMBROZIJE, Izlaganje Lukinog evanđelja, V, 116).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje« (Ps 85,8).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Arsenije bijaše veoma učeni Rimljanin, senatorskog dostojanstva, koji je živio na dvoru cara Teodozija kao odgojitelj prinčeva Arkadija i Honorija. Dok je još bio na dvoru, opat Arsenije zamoli Boga ovim riječima: »Gospodine, pokaži mi put kojim ću se spasiti«. Začuje glas koji govoraše: »Arsenije, bježi, šuti, živi u samoći: to su korijeni nevinosti«.
Nakon što je potajno napustio Rim, otplovio u Aleksandriju, i povukao se u samotnjački život u pustinji, Arsenije se opet pomolio istim riječima: »Gospodine, pokaži mi put kojim ću se spasiti«, i ponovno začuje glas koji mu govoraše: »Arsenije, bježi, šuti, živi u samoći: to su korijeni nevinosti«.
Riječi: »Bježi, šuti« i »moli«, sažimlju duhovnost pustinje. Naznačuju tri načina izbjegavanja da nas svijet oblikuje po svojoj slici te su stoga tri puta u život u Duhu (H. J. M. NOUWEN, La via del cuore /Put srca/, Brescia, 1999, str. 14).