U Buku su 22. prosinca 2022. ispraćeni na vječni počinak posmrtni ostaci nedavno preminulog svećenika Požeške biskupije Slavka Starčevića. Svetu misu zadušnicu pred mrtvim tijelom u župnoj crkvi Sv. Jurja Mučenika u Buku predvodio je u zajedništvu s brojnim svećenicima požeški biskup Antun Škvorčević.
U homiliji je biskup Antun kazao: »Želio bih na zemaljskom oproštaju s vlč. Slavkom Starčevićem kratko podsjetiti na njegov životni put. Rođen je 2. rujna 1957. godine u Lakušiji, župa Požeške Sesvete, od oca Petra i majke Ane r. Bošnjak. Osnovnu školu polazio je u Požeškim Sesvetama i Pleternici, nakon čega odlazi u Dječačko sjemenište na zagrebačkoj Šalati, gdje pohađa Interdijecezansku srednju školu za spremanje svećenika. Nakon što je položio ispit zrelosti ulazi u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu i upisuje Bogoslovni fakultet, te je diplomirao 1983. godine. Za đakona je zaređen 5. prosinca 1982. po rukama pomoćnog zagrebačkog biskupa Đure Kokše, a za svećenika zaredio ga je u zagrebačkoj Katedrali kardinal Franjo Kuharić, 26. lipnja 1983. U ljetu iste godine imenovan je župnim vikarom u Župi sv. Antuna Padovanskog u Starom Petrovom Selu, a iduće 1984. župnim vikarom u Župi Pohoda BDM u Čučerju gdje ostaje sve do 1988. godine, kada je imenovan upraviteljem Župe Uzašašća Isusova u Ruševu. U ljeto 1992. razriješen je navedene službe i imenovan upraviteljem Župe sv. Kuzme i Damjana u Kuzmici, gdje ostaje sve do ljeta 2007. godine, kada je imenovan župnikom Župe sv. Jurja Mučenika u Buku. Uz župničku službu u Kuzmici i Buku bio je najprije dušobrižnik u Općoj županijskoj bolnici u Požegi, a potom mu je povjerena briga za pastoral vjernika u kazneno-odgojnim ustanovama u Požegi. U ljetu 2021. godine razriješen je navedene službe u Zatvoru i imenovan dušobrižnikom u Domu za starije i nemoćne osobe Baketarić u Resniku. Duže vremena imao je zdravstvenih poteškoća, ali je svojom željom i upornošću ostao djelovati kao župnik u Buku sve do ranih jutarnjih sati 20. prosinca 2022. kada je nenadano u župnom domu preminuo. Umjesto da je pošao u crkvu slaviti misu zornicu sa svojim župljanima, osvanuo je na pragu vječnosti u kući Očevoj u 66. godini života i 40. svećeništva. To je ono što možemo reći o vlč. Slavku Starčeviću, slažući nadnevke u kojima je on činio određene životne korake.
No, vrijeme došašća, priprave za svetkovinu Isusova rođenja, te naviještena Božja riječ upućuje nas na to da dubljim pogledom pristupimo njegovu životu. Došašće nas, naime, podsjeća da su iščekivanje i nada bitne sastavnice našeg postojanja, te da je sav naš život svojevrsni advent. Iščekivanje je usmjerenost našeg života na ono što sami ne možemo ostvariti a uvjereni smo da to postoji, da nam to pripada te da ima netko tko nam to može dati. Iščekivanjem potvrđujemo da nismo samodostatna bića, nego ovisna o drugome. Predmet našeg iščekivanja može biti nešto što mogu ostvariti ljudi. No, mi se usuđujem iščekivati i ono što nas nadilazi, a proizlazi iz našega duha, kojim dohvaćamo svu širinu našeg postojanja, u dimenzijama koje posvema nadilaze ljudske mogućnosti, ovise o nekome tko je naš gospodar, tko nas je pozvao u život i može s nama nešto učiniti i na kraju naših fizičkih mogućnosti i snaga. S iščekivanjem je povezana i veličina naših nada, utemeljenih u onome koga smatramo moćnim da ih ostvari.
Iščekivanje i nade označile su i sav zemaljski prolaz ovim svijetom svećenika Slavka Starčevića. Dobro mi je poznato s kakvim iščekivanjem su bile povezane njegove zdravstvene poteškoće i da je s obzirom na njih nastojao uz pomoć liječnika poduzimati što je ljudski moguće. U razgovoru s njime o tom pitanju uvijek me je uvjeravao da on to može sam rješavati bez zauzimanja drugih, te sam osjećao određenu nemoć pred njegovom slobodom čije dostojanstvo je trebalo poštivati i u slabosti.
No, iščekivanja i nade svećenika Slavka nadilazile su ljudske mogućnosti i bile su budne u dimenzijama o kojima govori sv. Pavao u naviještenom prvom čitanju a Isus u evanđelju. Apostol upozorava Filipljane da nam je domovina na nebesima odakle iščekujemo Spasitelja našega Isusa Krista, koji je moćan naše smrtno tijelo suobličiti svome slavnom uskrslom tijelu, našu prolaznost odjenuti u vječnost. Pišući pak Rimljanima isti Apostol uvjerava kako zahvatom Božjim u našu prolaznost po Isusu Kristu treba da se ovo naše „raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo naše smrtno obuče u besmrtnost“ (1 Kor 15,54).
Bog je svoje mogućnosti i namjeru s obzirom na nas očitovao u Isusovu uskrsnuću, pobjedi nad smrću, te su u njemu naša iščekivanja i nade dobile najveći izraz. Usred vlastitih slabosti, preminuli subrat Slavko označio je svoje zemaljsko postojanje iščekivanjima i nadama najdublje povezanih s Isusom Kristom, očitujući ih svojim svećeničkim opredjeljenjem i služenjem. Uvjeren sam da te nade nisu bile uzaludne, da ih Isus Krist neće iznevjeriti i da je svećenik Slavko među onima koje će Gospodin – kako kaže u današnjem evanđelju – posjesti za stol i sam ga poslužiti puninom života u vječnosti, koju samo on može darovati.
Dragi svećeniče Slavko! Zahvaljujem ti za sve dobro oko kojeg si nastojao u svom svećeničkom poslanju. Neka Isus Krist kojem si vjerovao i na zemlji služio bude i tvoja vječna nagrada u milosrđu koje prašta grijehe, ljubavi koja je jača od smrti, u neprolaznoj radosti, punini svjetla nakon što si prošao kroz tamu smrti. S njime se rodio na božićno svjetlo i radost u vječnom zajedništvu sa svima svetima. Neka tako bude. Amen.«
