LECTIO
Prvo čitanje: Knjiga Sirahova 24, 1-2. 8-12
1 Mudrost se sama slavi i u Bogu se časti
i sred puka svog se hvali.
2 Usta svoja otvara u zboru Svevišnjeg
i pred njegovom se moći proslavlja.
Posred naroda se svog uzvisuje
i u punom svetom zboru pobuđuje divljenje
i u mnoštvu izabranika ima hvalu
i među blagoslovljenima ona se sama ovako blagoslivlje:
8 »Zapovjedi mi Stvoritelj sviju stvari
i koji me stvori, odredi mjesto za šator moj
i reče: ‘Nastani se u Jakovu
i uđi u baštinu Izraela.’
9 Prije vjekova, odiskona, on me stvorio
i neću prestati dovijeka.
10 Pred njim sam služila u svetom šatoru
i potom se nastanila na Sionu.
11 Dao mi je tako spokoj u milome gradu
i vlast mi je u Jeruzalemu.
12 Tako se ukorjenih u slavnom narodu,
na dijelu Gospodnjem, u baštini njegovoj,
i u punom zboru svetih moj je boravak.«
Riječ Gospodnja.
Ovaj Sirahov tekst jedan je od najljepših odlomaka mudrosne književnosti i predstavlja veliku pohvalu božanskoj Mudrosti koja je živi izvor koji sve preporađa u životu što ga Bog dijeli s ljudima. Mudrost u osobi pjeva vlastite pohvale prisutnosti višnjega Boga. Ona se predstavlja sjedinjena s Bogom, ali istovremeno od njega odvojena. Kao osoba poistovjećuje se s riječju Božjom (Torom) a kao simbol s oblakom koji prekriva zemlju, slično duhu Božjem koji je lebdio nad prvobitnim kaosom stvaranja (rr. 2-3; Post 1, 2). Predpostojala je pored Boga, boraveći uz njegovo prijestolje, te je vječna (rr. 4.9). Obišla je svijet i zapovijeđeno joj je da se nastani u Izraelu: »Nastani se u Jakovu i uđi u baštinu Izraela« (r. 8), gdje vrši svoju službu na Sionu, boraveći u svetom gradu i učinivši od Izraela slavni narod, »na dijelu Gospodnjem, u baštini njegovoj« (rr. 10-11).
U Novom zavjetu takva mudrost je Isus. Evanđelist Ivan, kad nam govori o »Riječi«, ima u pozadini ovaj tekst i koristi se njime pozivajući se na teologiju Riječi i Mudrosti, u smislu snage koja stvara, objave koja prosvjetljuje i osobe koja oživljuje. Osim toga, Ivan je primijenjuje na Krista u njegovom odnosu s Ocem (usp. Izr 8; Mudr 6-9). Doista, Isus je potpuna i konačna Riječ Božja, prava Mudrost koja je postala vidljivom, osoba poslana od Boga kao jedinorođeni Sin Očev.
Drugo čitanje: Efežanima 1, 3-6. 15-18
3 Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista,
on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim
u nebesima, u Kristu.
4 Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta
da budemo sveti i bez mane pred njim;
5 u ljubavi nas predodredi za posinstvo,
za sebe, po Isusu Kristu,
6dobrohotnošću svoje volje,
na hvalu slave svoje milosti.
njome nas zamilova u Ljubljenome.
15 Zato i ja, otkad sam čuo za vašu vjeru u Gospodinu Isusu i za ljbav prema svim svetima, 16 ne prestajem zahvaljivati za vas i sjećati vas se u svojim molitvama: 17 Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; 18 prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima.
Riječ Gospodnja.
Ovo čitanje obuhvaća dva različita dijela. Prvi dio (rr. 3-6) sadrži prve retke kristološkog himna: tema je povijest spasenja čiji protagonisti su Otac, Krist i Duh i čiji je zakon nezaslužena ljubav Božja.
Otac je izvor, začetnik i dovršitelj svega. Duh Sveti je jamstvo i kapara baštine koja je ponuđena čovjeku. Sin, jedini posrednik božanskog djela, je onaj koji sve čini i ostvaruje u darivanju samoga sebe sve do darivanja života. Doista, Otac koji započinje darivati spasenje, plod njegova djelovanja, služi se sinom svojim »Ljubljenim« (r. 6) da ga ostvari. Na taj način djelovanje triju božanskih osoba ide za tim da donese spasenje čovjeku, koju stoji u središtu Božjeg plana, iako posljednji cilj povijesti spasenja nije čovjek, već sama slava Božja.
Treba se radovati i ostati bez daha pred tim planom koji je bio u Božjem umu prije samog stvaranja: uključeni smo u ljubav koju Otac gaji za svoga ljubljenog Sina. I mi smo u tom trojstvenom krugu ljubavi koja se vječito prelijeva, primljeni u Božji zagrljaj. A sve to posredstvom Crkve u kojoj »u Kristu« postajemo posinjena Božja djeca (usp. Rim 9, 4; Gal 3, 1-7). Sve je nezasluženi dar koji izvire iz srca Boga koji strastveno ljubi čovječanstvo.
Drugi dio (rr. 15-18) odražava Pavlove osjećaje zahvalnosti Bogu za njegovu braću u vjeri na koje zaziva božansku mudrost i darove potpune svetosti i prave ljubavi.
Evanđelje: Ivan 1, 1-18
1 U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.
2 Ona bijaše u početku u Boga. 3 Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.
4 Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima
svjetlo; 5 i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
6 Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan.7 On dođe kao svjedok da
posvjedoči za svjetlo da si vjeruju po njemu. 8 Ne bijaše on svjetlo,
nego – da posvjedoči za svjetlo.
9 Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet;
10 bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. 11 K svojima
dođe i njegovi ga ne primiše. 12 A onima koji ga primiše podade moć
da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, 13 koji su
rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od
Boga. 14 I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu
njegovu – slavu koja ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i
istine.
15 Ivan svjedoči za njega. Viče:»To je onaj o kojem rekoh: koji za
mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!«
16 Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.
17 Uistinu, zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu
Kristu. 18 Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u
krilu Očevu, on ga obznani.
Riječ Gospodnja.
Ivanov proslov je meditativni sažetak čitavoga božićnog otajstva, jer betlehemsko dijete je objava Božja, istina Boga i čovjeka, i razmišljajući o tom događaju u stanju smo shvatiti tko je onaj koji je rođen i tko smo mi.
Središte proslova je u r. 14: »I Riječ tijelom postade«, koji sadrži događaj utjelovljenja, odnosno Božića: Sin Božji je postao čovjekom u svojoj krhkosti i nemoći poput svakog stvorenja. Da to razumije, Ivan silazi do trojstvenog otajstva i potom se opet uzdiže prema čovjeku. Početak, naime, je tvrdnja koje nas stavlja izvan vremena u Božje otajstvo: »U početku bijaše Riječ« (r. 1a) i govori nam o postojanju bez početka i postajanja. Potom u rečenici: »Riječ bijaše u Boga« (1b), evanđelist smješta na pravo mjesto Lógos (Riječ), koja s obzirom na Boga postoji oduvijek: Riječ, u svom najdubljem postojanju, je u stavu slušanja i poslušnosti, sva okrenuta k Ocu. Isus, utjelovljena Riječ, čini Boga vidljivim i bliskim čovjeku, bivajući njegovim odsjajem. Doista, čitava povijest i ljudska stvarnost imaju život od Riječi: »u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo« (r. 4), jer u Isusu sve nalazi postojanost, značenje, svrhu i osobito spasenje svakog čovjeka. Sve ove Ivanove tvrdnje su važne da se shvati uloga Isusa kao objavitelja i pravog Božjeg svjedoka. Zbog toga »od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost« (r. 16), tj. od njegova sinovskog života svi možemo obilno zagrabiti.
MEDITACIJA
Biblijska čitanja ove nedjelje pokazuju da je Isus vidljiva slika Boga Oca. Uistinu, Sin neprekidno upire pogled prema Ocu koji j izvor njegova poslanja. Sve mu dolazi od Oca: nauk, djelovanje, moć nad životom i nad smrću. »Moj nauk nije moj, nego onoga koji me posla« (Iv 7, 16) ; »A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla« (Iv 14, 24). Sin ne čini ništa sam od sebe, već »onako zborim, kako me naučio Otac« (Iv 8, 28). Isus osluškuje Oca nutarnjim pogledom kontemplacije i prenosi njegove riječi, štoviše Očevu riječ priopćava tako dobro da je za evanđelistu on sâm Riječ (Iv 1, 1-2). Isus je tako savršeni objavitelj Očeve ljubavi, jer je stalno u osluškivanju Boga te je sama Riječ Očeva.
Ipak, vrhunac objave koju je Isus prenio nije stavljen na ono što je Isus naučavao riječju, već na djelo koje je posvjedočio životom. On je do dna ispunio djelo koje mu je Otac povjerio. A to djelo sebedarja Isus izvršava davanjem života na križu, čineći nas time posvojenom djecom istoga Oca. Na tom brežuljku na kojem se uzdiže križ, čovječanstvo postaje svjesno kakva je to ljubav koju nam objavljuje Isus iz Nazareta: ljubav koja nadilazi svaku ljudsku logiku i završava u Bogu.
MOLITVA
Gospodine Isuse, apostol Ivan na svršetku svog proslova nam kaže: »Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani « (Iv 1, 18). Tako nijedan čovjek na ovoj zemlji nije vidio i neće moći vidjeti lice Božje. No ti, Isuse, koji si ljubljeni Očev Sin, sama Božja Mudrosti i otisak njegova Bića, ti si nam ga obznanio i očitovao. Po tebi se je Otac objavio u ljudskim riječima i napose u poslanju koje se dovršio među nama sve do predanja samoga sebe iz ljubavi prema nama na drvu križa. Od tada nadalje, prihvatiti ili odbaciti tebe znači prihvatiti ili odbaciti Oca: znači dakle naše spasenje.
Gospodine Isuse, mi ti danas zahvaljujemo što si nas učinio pravim sinovima istog Oca i što si nas nazvao prijateljima. Znamo koliko si osudom na križ za nas pretrpio, no ti si nas poučio da »veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje« (Iv 15, 13). Stoga te također želimo moliti da nam dadeš veliko i darežljivo srce za svu našu braću, unatoč naših grijeha, da ih ljubimo kako si ih ti ljubio. Ti si se očitovao kao živa Očeva Riječ a mi smo, naprotiv, često ljudske i prazne riječi, koje ne daju prostora tvom evanđelju istine. Nauči nas ono što uistinu vrijedi u životu, tj. slušati tajanstveni glas koji nam iznutra govori. Ako budemo slušali taj nutarnji glas, razumjet ćemo što govori sv. Augustin: »Evo velike tajne: zvuk riječi pogađa uši, ali dirigent se nalazi unutra«.
KONTEMPLACIJA
Boravište moga Boga je tamo, iznad moje duše. Ondje on prebiva, odande me vidi, odonud me je stvorio (…), odonud me zove, upravlja i dovodi u luku.
Onaj što prebiva na najuzvišenijem nebu u nevidljivom prebivalištu, posjeduje također šator na zemlji. Njegov šator je Crkva koja je još uvijek na putu. Tu ga treba tražiti, jer se u šatoru nalazi put koji vodi do njegova prebivališta. U kuću Božjoj, vječno je slavlje (…). Sklad tog slavlja očarava uho onoga koji hodi u tom šatoru i razmatra divna djela Božja za otkupljenje vjernika. Na taj način mi već kušamo tajanstvenu slatkoću, već možemo s oštroumnošću svoga duha vidjeti život koji se ne mijenja (…) Što si onda uznemirena, dušo moja? A duša u skrovitosti odgovara: »Jesam li možda od sada na sigurnom? Zar me demon, moj neprijatelj, ne špijunira? Zar ne želiš da budem uznemirena kad sam još uvijek prognana daleko od doma Božjeg?«.
»U Boga se uzdaj«. U iščekivanju, pronađi svog Boga ovdje dolje u nadi (…) Zašto se nadati? Zato što je on moj Bog, spasenje moga lica. Spasenje mi ne može doći od mene samog. Ja ću to reći, priznat ću to: moj Bog je »spasenje lica moga« (Augustin, Esposizione sui salmi, 41,9).
AKCIJA
Često ponavljaj i živi danas Riječ: »U njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta« (Ef 1, 4).
ZA DUHOVNO ČITANJE
A pošto je u mnogo navrata i na različite načine Bog govorio u prorocima, »konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu« (Hebr 1, 1-2). Posla naime svoga Sina, vječnu Riječ, koja prosvjetljuje sve ljude da se među ljudima nastani i da ih uputi u najunutarnije tajnosti Božje (usp. Iv 1,1-18). Dakle, Isus Krist, , Riječ utjelovljena, kao »jedan od ljudi k ljudima poslan« (Ad Diognetum), »riječi Božje govori« (Iv 3, 34) i dovršuje spasiteljsko djelo koje mu dade Otac da ga izvede (usp. Iv 5, 36; 17, 4). Stoga, jer tko njega vidi, vidi i Oca (usp. Iv 14, 9), – sveukupnom svojom prisutnošću i pojavom, riječima i djelima, znacima i čudesima, a osobito¸ svojom smrću i slavnim uskrsnućem od mrtvih i konačno poslanjem Duha istine – On objavi daje puninu i dovršava je te božanskim svjedočenjem potvrđuje: Bog je s nama da nas iz tmina grijeha i smrti oslobodi i na vječni život uskrisi.
Kršćanska, dakle, rasporedba spasenja (ekonomija), kao novi i konačni savez, nikada neće minuti: nemamo više očekivati nikakvu javnu objavu prije nego se u slavi pojavi naš Gospodin Isus Krist (usp. 1 Tim 6, 14; Tit 2, 13). (DV 4).
