Na godišnjicu smrti sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, 11. ožujka 2023. biskup Antun Škvorčević predvodio je u požeškoj Katedrali misu zadušnicu u zajedništvu sa svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova i župa grada Požege. Na slavlju su sudjelovale i redovnice, koje su toga dana imale svoju korizmenu duhovnu obnovu. U predvečerje Dana Grada na misi je bio nazočan i gradonačelnik Željko Glavić sa suradnicima i drugim uzvanicima, među kojima su bili i članovi povijesnih postrojbi iz Republike Hrvatske, te su u molitvu bili uključeni poginuli i nestali branitelji iz Požege.
U homiliji biskup je progovorio o neshvatljivoj ali stvarno prisutnoj povijesti zla u čovječanstvu. Zapitao se kako je moguće da se čovjek u svojoj slobodi opredijeli za tako nešto iracionalno kao što je zlo, ili još gore za ono što je zločin protiv drugog čovjeka, čemu smo u novije vrijeme svjedoci u Ukrajini. Misterij zla prisutan je među nama i danas u suvremenom društvu, koje volimo nazivati naprednim zbog velikih dosega na različitim razinama, koji nas, međutim, i dalje ostavljaju bespomoćnima pred zlom, ustvrdio je biskup. Naviještena Božja riječ unosi svjetlo u to mračno pitanje našeg postojanja.
U prvom čitanju prorok Mihej, nakon teškog iskustva zla i zločina koje je njegovu narodu naneseno u sužanjstvu, postavlja pitanje kako izići na kraj s tim teškim bremenom. I kod nas se nakon strahota Drugog svjetskog rata i najnovijeg Domovinskog rata pitamo kako izaći na kraj s posljedicama proživljenog zla. Ono na poseban način tišti hrvatske branitelje. Kazao je kako Bog na usta Proroka Miheja uvjerava da je milosrđe i praštanje jedini pravi odgovor na naneseno zlo i podnesen zločin. Evanđeoski ulomak o izgubljenom sinu, ili bolje o milosrdnom Ocu, podsjeća nas da u našem svijetu postoji i povijest Božjeg milosrđa i praštanja, koja u povijest zla unosi pobjedničku snagu. Naime, dok Zli želi da mi na zlo odgovaramo zlom, mržnjom i osvetom, te na taj način uvećavamo zlo, ostajući pred njim sve nemoćniji, Bog nas potiče da po njegovu primjeru i mi na zlo odgovaramo praštanjem, jer je to jedini način kojim se zlo može pobijediti. Nije beznačajno što nas Isus upravo s obzirom na milosrđe poziva da budemo kao Otac naš nebeski. U navedenoj prispodobi on nas poučava da se Bog u odnosu prema nama ne ravna po pravednosti odmazde ili reciprociteta – oko za oko zub za zub – nego po pravednosti milosrđa i praštanja koja je veća od zla. Biskup je uputio Bogu molbu da svakog sudionika slavlja, kao i sve građane Požege obdari takvom pravednošću, i pomogne da i sami pobjeđuju zlo milosrđem, praštanjem i pomirenjem, te promiču evanđeosku kršćansku civilizaciju, ne tek riječima, nego konkretnim djelima.
Produbljujući evanđeoski govor o Božjem milosrđu na primjeru mlađeg sina, koji je oca zatražio da mu dadne njegov dio baštine i otišao od njega, biskup je ustvrdio da Bog poštuje čovjekovu slobodu i onda kad se opredjeljuje protiv njega, izabirući grješan način života, što je u konačnici opredjeljenje protiv samoga sebe. Naglasio je kako prava baština mlađeg sina nisu bila materijalna dobra koja je grješnim životom uludo potratio, nego očeva blizina, zajedništvo s njime ispunjeno međusobnim poštovanjem, dobrotom, plemenitošću i ljubavlju. Kad je napustio oca, mlađi sin se ravnao po opredjeljenju sebičnosti, a kad se odlučio vratiti ocu njegova se sloboda opredijelila za zajedništvo s ocem i čin je obraćenja. Obraćenje je napuštanje krivog puta i čovjekovo vraćanje u zajedništvo života s Bogom kojemu on pripada, ustvrdio je biskup. Dodao je kako čovjek i u najtežem stanju zla ima mogućnost obratiti se, te o njegovoj slobodi ovisi hoće li se to ostvariti ili će dopustiti Zlome da ga zavede i prevari te ostane na gubitničkom putu.
Govoreći pak o starijem sinu, koji je prigovorio ocu što je ponovno primio njegova mlađeg brata, biskup je ustvrdio da je s gledišta uzajamne pravednosti njegov prigovor razumljiv jer je otac primio natrag u svoj dom razmetnog sina kao da se ništa nije dogodilo. Međutim, Božja pravednost nadilazi ljudsku pravednost uzajamnosti, on je pravedan s naslova ljubavi, koja uvijek želi drugome dati najbolje i najviše. Kakav bi to bio Bog koji svoje grijehom ranjeno, zalutalo i izgubljeno stvorenje ne bi htio ponovno vratiti u izvorno stanje kako ga je smislio kad ga je dozvao u postojanje, upitao je biskup. Napomenuo je kako je evanđelist ostavio otvorenim pitanje je li stariji sin poslušao očev poziv i priključio se gozbi, radujući se zbog povratka svog mlađeg brata, ili se na nj oglušio, ostajući zarobljen u uskim okvirima ljudske pravednosti uzajamnosti. Pozvao je sudionike slavlje da ispitaju jesu li sličniji mlađem ili starijem sinu, i da se ove korizme, slijedeći poticaj kardinala Franje, opredijele biti sinovi obraćenja. Naime, on je najprije kao svećenik a potom i kao biskup nastojao očitovati Božje milosrdno lice svim ljudima u različitim životnim situacijama. Kazao je da mu se kao njegovu nekoć bliskom suradniku pokatkad činilo da je kardinalovo nastojanje pristupati s velikim razumijevanjem i milosrđem svakom čovjeku izraz određene slabosti, jer je tim putem moguće nekoga utvrditi u zlu koje netko čini. Međutim, naviještena nas evanđeoska prispodoba uči da se čovjek, prije negoli zadobije oproštenje, mora obratiti i prestati činiti zlo. Božje milosrđe i praštanje djelatno je u onome koji se obraća, ustvrdio je biskup. U tom smislu kardinal Franjo je i u najtežim situacijama Domovinskog rata poticao na obraćenje i na stalnu budnost pred izazovom zla i nasilja. Kazao je da mu je poznato kako su mnogi u ono ratno doba prigovarali kardinalu Franji što se u više navrata susretao s delegacijom Srpske Pravoslavne Crkve na čelu s patrijarhom Pavlom na kojem je i sam sudjelovao, jer su smatrali da zbog srpske agresije na Hrvatsku treba prekinuti s njima svaku komunikaciju. Međutim, njegov stav utemeljen u Evanđelju bio je da uvijek treba biti otvoren za dijalog s drugima i drugačijima, i to osobito u teškim situacijama kao što je rat, kad se zlo umnaža a mnogi nevini ljudi postaju žrtve najokrutnijih zlodjela, te da na taj način očitujemo i Bogu i ljudima da nam nije do zla i zločina, nego do pobjede dobra i ljudskog dostojanstva. Biskup je podsjetio sudionike slavlja na događaj koji je ostao duboko upisan u našu hrvatsku duhovnu povijest od Domovinskog rata do danas, kada je kardinal Franjo u Petrinji na blagdan sv. Lovre, 10. kolovoza 1991. godine neposredno prije pada spomenutog grada u evanđeoskom duhu praštanja izgovorio glasovite riječi, koje je ponovio pet dana kasnije na svetkovinu Velike Gospe u Mariji Bistrici: »Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio mog oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre. To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede.« Riječ je o pobjedi koja je mnogo veća od one koja se ostvaruje oružjem, pripomenuo je biskup i nastavio iznositi kardinalove riječi: »To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili žrtve zla. Obraćenje, molitva i post su najmoćnija sredstva u borbi sa zlom. Ljubiti istinu, činiti dobro, vršiti pravednost zakoni su Božjeg svijeta u kojem nema mjesta Zlome, a mi hoćemo takav svijet, svijet mira i slobode. Za takav mir mi molimo. Bog neka pobijedi Zloga u svakoj duši i savjesti, da ljudi budu ljudi mira a ne rata.«
Biskup je zahvalio kardinalu Franji za njegovu duhovnu snagu i veličinu, a sudionike slavlja pozvao da svakodnevno nastoje živjeti takvu duhovnost u svojim obiteljima, u našem Gradu i u domovini Hrvatskoj, kako bi na taj način pobjeđivalo milosrđe, praštanje i pomirenje Zamolio je kardinala Franju da moli s nama da tako bude.
