Na Veliki četvrtak, 6. travnja 2023. biskup Antun Škvorčević zajedno s dijecezanskim i redovničkim svećenicima predvodio je Misu posvete ulja u požeškoj Katedrali. Na slavlju su među ostalim sudjelovali i predstavnici ovogodišnjih kandidata za svetu potvrdu iz župa Katedralnog arhiđakonata.
U homiliji biskup je kazao kako nam sv. Ivan u naviještenom ulomku iz Knjige otkrivenja predstavlja svećeništvo kao veliku i dragocjenu stvarnost, utemeljenu u onoj božanskoj ljubavi koja je išla za nas na križ da bi pobijedila smrt. No, biskup je podsjetio kako nas pisac Poslanice Hebrejima upozorava da je svećenik uzet od ljudi i za ljude, te on dar svećeništva nosi vlastitim sposobnostima, ali i u ranjenostima zlom i grijehom. Potaknuo je svećenike neka na Veliki četvrtak promisle o svom odnosu prema svećeništvu i poslanju koje im je povjereno. Polazeći od naviještenog čitanja iz Knjige proroka Izaije, biskup je ustvrdio kako prorok u davno doba, nakon iskustva nemoći Babilonskog sužanjstva, prepoznaje da nakon svih ljudskih promašaja i neuspjeha Duh Božji može oživjeti ono što je mrtvo i izgubljeno. Ustvrdio je kako je bez Duha Svetoga naše svećeništvo u opasnosti da postane blijedo, neprepoznatljivo i izgubljeno, te je Veliki četvrtak za svakog svećenika prilika obnoviti se u svijesti njegove prisutnosti i omogućiti mu da on obnovi, očisti i učvrsti našu ukorijenjenost u Isusa Krista. Istaknuo je da Isusov svećenik svu svoju egzistenciju duguje onome što Duh Sveti ostvaruje u njemu, počevši od krštenja pa do sakramenta svetoga reda. Kazao je kako je naša iskrenost preduvjet za njegovu djelotvornu prisutnost u nama, te da bez nje nema istinske svećeničke duhovnosti. Riječima francuskog teologa Jeana Daniéloua podsjetio ih je na značenje iskrenosti u njihovu životu: »Biti posvema iskren znači djelovati tako da sam zabrinut samo za ono što Bog misli o meni i mom djelovanju. To znači ne ponašati se prema okolnostima, na jedan način kad sam sâm, a na drugi način kada sam s drugima, nego govoriti i djelovati pod pogledom Božjim koji čita u srcu. Iskrenost je napor da svoju vanjštinu uskladim s nutrinom, (…) da jednostavno budem ono što jesam, bez lažiranja istine zbog bojazni da se nekome neću dopasti. Takva iskrenost traži čistoću namjere, ili zauzetost u djelovanju za ono kako nas sudi Bog, a ne ljudi, djelovati više zabrinut za ono što se sviđa ili ne sviđa Bogu a ne ljudima. To je uistinu jedna od bitnih točaka svakog duhovnog života, napose svećeničkog. Uobičajeno je da smo zabrinuti sviđamo li se ili ne ljudima, zabrinuti da u očima onih koji nas okružuju sačuvamo sliku koju oni imaju o nama, a malo smo zabrinuti za ono kakvi smo u Božjim očima. Upravo zato često zanemarujemo ono što samo Bog vidi: skrovitu molitvu i skrovita djela ljubavi. Veću brigu iskazujemo za ono, što možda jest učinjeno za Boga, ali da to vide ljudi, jer je s time povezan naš ugled. Stići do cjelovite iskrenosti, vršiti jednako dobro ono što nitko ne vidi kao i ono što drugi vide, znači postići visoko savršenstvo.«
Biskup je dodao svećenicima: »Vjerujem da ćete se složiti sa mnom kako je najveća napast neiskrenosti u tome da neprestano želimo gledati i suditi kakvi su drugi, a ne kakvi smo mi, te tako ostajemo u stanju vlastitoga zavaravanja o sebi samima, proigravamo priliku da se izgrađujemo i rastemo kao zrele osobe. Molimo na Veliki četvrtak svatko za sebe i jedni za druge da iskrenost prema samima sebi bude velika odlika naše svećeničke duhovnosti.« Dodavši kako bi se moglo učiniti da nas ovakvo razmišljanje na Veliki četvrtak usmjerava prema nama samima i utvrđuje u svojevrsnoj isključivosti, biskup je spomenuo da Isus u današnjem evanđelju preuzima tvrdnju proroka Izaije kako je pomazan Duhom Svetim, ali ne za vlastite potrebe, nego da izvrši ono što mu je Bog povjerio te bude blagovijesnik siromasima, naviješta sužnjima oslobođenje i proglašava milosrđe Gospodnje. Biskup je podsjetio svećenike da ih je Duh Božji kojim su pomazani u svećeničkom ređenju uključio u ostvarivanje Isusova poslanja za sve ljude, te je njihovu djelovanju strana svaka isključivost. Pozvao ih je da budu donositelji radosne vijesti o svemu onome što je Isus Krist ostvario za nas na križu te budu otvoreni za svakog čovjeka. Ustvrdio je kako svećenik svoje poslanje dijeli s Isusom Kristom, kojeg pisac Knjige Otkrivenja naziva Početkom i Svršetkom, Alfom i Omegom, Svevladarom, jer jedini ima moć osloboditi sve što je ranjeno zlom i smrću. Dodao je da su svećenici u snazi njegova Duha poslani ulaziti u ljudske situacije označene smrtnom ranjenošću, potaknuvši ih na ponos što nisu bilo kakvi poslanici, nego suradnici Božjeg spasenjskog djela u Isusu Kristu. Rekao je neka se ne boje otpora koje svijet pruža Isusovu djelu pa i njima samima, služeći se svakodnevno duhovnim sredstvima koja ih učvršćuju u povezanosti s Gospodinom.
