Na Bijelu nedjelju – Nedjelju Božanskog Milosrđa, 16. travnja 2023. požeški biskup Antun Škvorčević, predvodio je u župnoj crkvi Duha Svetoga u Gornjim Bogićevcima prvo ovogodišnje slavlje svete potvrde.
U homiliji biskup je ponajprije posvijestio krizmanicima kako je znakovito što sakrament svete potvrde primaju na svršetku uskrsne osmine, te im je poželio da se što bolje uključe u otajstvo Isusova uskrsnuća koje danas slavimo. Kazao je da se Gospodin Isus Krist svojim učenicima ponovno ukazao osmog dana nakon svoga uskrsnuća, kako smo čuli u naviještenom evanđeoskom ulomku, i da je na taj način uspostavio svojevrsni ritam u kojem se kršćani već više od dvije tisuće godina okupljaju na nedjeljnu euharistiju, kako bi slavili njegovu pobjedu nad smrću. Protumačio im je razlog zašto se ova nedjelja naziva „Bijela nedjelja“. Naime, u prvim kršćanskim stoljećima odrasli ljudi su primali krštenje u noći Vazmenog bdijenja na Veliku subotu, a u obredu krštenju bili su zaodjenuti u bijele haljine, koje su nosili narednih osam dana, i onda ih svečano odlagali u nedjelju nakon Uskrsa. Danas, kad se uglavnom krste djeca, svećenik u obredu krštenja stavlja na dijete malu bijelu haljinicu kao znak da se ono u krštenju odjenulo u Božju stvarnost. Napomenuo je da su se i krizmanici za ovo slavlja svečano odjenuli upravo zato da svojom odjećom posvjedoče kako vjeruju da ono što je Isus Krist u njihovu krštenju započeo sada u svetoj potvrdi odijeva i zapečaćuje svojim Duhom. Obrazložio im je potom zašto je u novije doba papa Ivan Pavao II. ovu nedjelju proglasio Nedjeljom Božjeg milosrđa. Kazao je da je milosrđe silna moć koju naš duh prima od Božjega Duha, i da milosrdan čovjek oprašta, svjedočeći kako je veći od zla koje mu je učinjeno, i da na taj način nasljeduje Božju veličinu, po Isusovoj riječi: „Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš nebeski!“ Čovjek koji ne želi ili ne može oprostiti, ostaje nemoćno biće, ponaša se po diktatu zla.
Biskup je upozorio krizmanike kako nas današnje evanđelje izvješćuje da se Isus na dan svoga uskrsnuća ukazao svojim učenicima i dahnuo u njih Duha Svetoga, rekavši im neka njegovom snagom opraštaju grijehe. Ustvrdio je da milosrđe i praštanje nisu nešto sporedno u ljudskom životu, kako bi netko u prvi mah mogao pomisliti, nego stvarnosti od presudne važnosti, jer bez Božjeg milosrđa i praštanja svatko bi od nas već odavno propao zbog svojih zlodjela i grijeha. Upravo stoga što je Bog milosrdan, ne samo da se smijemo nadati, nego možemo biti na svoj način sigurni da nas Bog nije prezreo u našim nemoćima, sebičnosti i zloćama, već da nas želi izliječiti od spomenutih bolesti našega duha. Kad opraštamo jedni drugima, djeluje po nama životvorna moć Duha Svetoga, koja nas diže iz smrti zla i grijeha, istaknuo je biskup.
Na primjeru uskrsne svijeće, koja je zapaljena na početku Vazmenog bdijenja minule subote i koja označuje Uskrslog Krista, čijem je sićušnom plamenu Bog dao veliku moć da svojom svjetlošću raspršuje mrak, zorno je sudionicima slavlja približio otajstvo Isusova uskrsnuća kao stvarnost pobjede nad grobom i smrću. Ustvrdio je: ako svjetlo može pobijediti fizički mrak, kako ne bi Isus Krist, Sin Božji mogao snagom Duha Svetoga pobijediti mrak smrti? I uskrsna svijeća nas potiče da se ne svrstamo na stranu mraka, izgubljenosti i smrti, među one koji umnažaju zlo, nego da budemo ljudi koji su se opredijelili za pobjedu života nad smrću, kazao je biskup. Izrazio je uvjerenje da krizmanici dobro osjećaju kako dinamizam u koji ih Isus želi uvesti po sakramentu svete potvrde nije nešto malo i sporedno, nego silno važno za njihov ovozemaljski, a još više za vječni život.
Biskup je progovorio zatim o vjeri kao važnoj sastavnici ljudskog postojanja, kao o putu kojim se ulazi u Božji svijet. Polazeći od riječi sv. Petra apostola u drugom čitanju da je vjera dragocjenija od propadljivog zlata, biskup je obrazložio kako je ona moć čovjekove jedinstvene i neponovljive osobe, njegova duha. Čovjek kao osoba nije poput drugih stvorenja iz prirode, on je duhovno biće i slika Božja, ustvrdio je biskup. U svojoj duhovnoj dimenziji on živi ljubav, vjeru, nadu, radost, pravednost i druge duhovne vrijednosti, koje nije moguće izmjeriti materijalnim mjerilima. Ne može materijalno bogatstvo nadoknaditi prazninu i siromaštvo u srcu, istaknuo je biskup.
Na temelju evanđeoskog ulomka biskup je istaknuo određene sastavnice vjere. Podsjetio je da apostol Toma kao uvjet da povjeruje u Isusovo uskrsnuće postavlja u današnjem evanđelju zahtjev da osobno vidi uskrslog Gospodina i dotakne se njegovih rana. Uskrsli Gospodin izašao je ususret Tomi omogućivši mu da ga očima vidi i rukama mu dotakne rane, ali je proglasio blaženima one koji u nj vjeruju a da ga nisu mogli vidjeti i dotaknuti kao Toma. To na svoj način ponavlja i sv. Petar u današnjem drugom čitanju, hvaleći naslovnike svoje Poslanice što ne vidješe Krista a u nj vjeruju. Biskup je kazao kako i sam evanđelist Ivan na koncu današnjeg evanđeoskog ulomka tvrdi da je sve ono što je napisano u njegovu evanđelju, upravo zato zabilježeno da svi oni koji ga budu čitali povjeruju kako je Isus Krist Sin Božji, i da vjerujući imaju život u imenu njegovu. Život se, dakle, zadobiva vjerom u Isusa Krista! Upitavši sudionike slavlja jesu li oni vjernici, biskup ih je pozvao da se prije negoli odgovore na to pitanje podsjete da je vjera uvijek dar, koji se ne može nečijom voljom proizvesti niti naručiti. Protumačio je to iskustvom međusobnog povjerenja iz kojeg se rađa prijateljstvo među ljudima kao otajstveno događanje na razini duha dviju osoba koje međusobno komuniciraju duhom u njihovoj punoj slobodi. »Povjerenje je susret s osobom u duhu. U povjerenju bivam ispunjen duhom onoga koji mi je prijatelj, a on biva ispunjen mojim duhom. I upravo tu puninu duha mi međusobno živimo kao bogatstvo, kao neko stanje punine života koje ne znamo do kraja izreći«, ustvrdio je biskup. Potom je nastavio: »Kad to povjerenje živimo prema Isusu Kristu, postajemo ispunjeni puninom njegova Duha, on komunicira prema nama a mi prema njemu, i na taj način nastaje najljepše stanje između nas i Isusa Krista, između nas i Boga, između neba i zemlje. Zašto bismo se odrekli takvog iskustva?«, upitao je biskup sudionike slavlja. Još je rekao da je molitva čin kojim otvaramo svoj zatvoreni duh za Boga, i da je ta otvorenost preduvjet da se dogodi, učvrsti i pojača naše povjerenje u Boga, ali uvijek kao njegov, a ne kao nešto što mi sami sebi možemo priskrbiti.
Izrazio je uvjerenje da je krizmanicima iz njihova dosadašnjeg iskustva dobro poznato koliko je povjerenje važno u našem ljudskom životu. Za primjer je naveo njihovo povjerenje u majku, da neće u ručak koji za njih kuha staviti otrov; u učitelje, da će im priopćiti istinite spoznaje i prenijeti korisna znanja, te ih poučiti zakonitostima života. Kao snažan primjer povjerenja naveo je bračni život, ustvrdivši da brak u kojem supružnici izgube povjerenje jedno u drugo redovito završava rastavom. Čvrstoća nekog braka i blagostanje neke obitelji ne ovisi, dakle, o količini materijalnih dobara kojima možemo ispuniti naš obiteljski dom, već o mjeri međusobnog povjerenja i ljubavi njezinih članova, ustvrdio je biskup. Poželio je krizmanicima i drugim sudionicima slavlja da se svrstaju među one „koji ne vide, a vjeruju“, da budu budni u svojim srcima za Boga, za Isusa Krista i jedni za druge, da Duhu Svetom otvaraju prostore kako bi on ispunio njihova srca svjetlom, plemenitošću, dobrotom, milosrđem, ljubavlju i pobjedom života nad prolaznošću i smrću. Pozvao je krizmanike da Isusu Kristu, koji ih u sakramentu svete potvrde uvodi u dinamizam svoga Duha, kažu kako žele s njime biti ljudi moćni i puni duha, radosti, plemenitosti i ljubavi, jer će na taj način rasti oni sami i svi drugi oko njih, a Hrvatska postati ljepša naša domovina. Homiliju je zaključio molitvom Duhu Svetom: „Duše Sveti, zahvati srca ovih mladih vjernika gornjobogićevačke Župe, da njihova srca budu puna svjetla, ispunjena Božjom toplinom, moćna milosrđem i ljubavlju.«
