LECTIO
1. čitanje: Djela apostolska 8, 5-8.14-17
⁵ U one dane:
Filip siđe u grad samarijski i stade im propovijedati Krista. ⁶ Mnoštvo je jednodušno prihvaćalo što je Filip govorio slušajući ga i gledajući znamenja koja je činio. ⁷ Doista, iz mnogih su opsjednutih izlazili nečisti duhovi vičući iza glasa, a ozdravljali su i mnogi uzeti i hromi. ⁸ Nasta tako velika radost u onome gradu.
¹⁴ Kad su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. ¹⁵ Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga. ¹⁶ Jer još ni na koga od njih ne bijaše sišao; bijahu samo kršteni u ime Gospodina Isusa. ¹⁷ Tada polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga.
Riječ Gospodnja.
Progon koji je nakon Stjepanovog mučeništva buknuo protiv učenika izazvao je njihovo raspršivanje izvan Jeruzalema, u kojem su ostali samo apostoli (rr. 1-4). Bijaše to novo sijanje Riječi (Mk 4, 3), kojim se ostvaruje ono što je Isus govorio prije uzašašća da će se, osim u Jeruzalemu, za nj svjedočiti po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje (Dj ap 1, 8).
Đakon Filip se sprema Samarijancima propovijedati evanđelje i nalazi ih dobro raspoložene, željne da čuju njegove riječi, oduševljene popratnim čudesima koja potvrđuju propovijedanje. Oni konkretnim obraćenjem pokazuju da je njihovo prianjanje uz Krista iskreno. Doista, oni koji prihvaćaju navještaj spasenja ne oklijevaju odbaciti varavu privlačnost magije (rr. 9-13). Vjera postaje život, i to život preplavljen »velikom radošću«, darom Duha: to je Duh koji potiče učenike, vodi misijsku aktivnost i čini da Crkva raste, ne samo vanjskim širenjem, nego i u nutarnjoj povezanosti i jedinstvu. Premda zemljopisno međusobno udaljene, različite zajednice uistinu ostaju čvrsto ukorijenjene u apostolskom temelju (usp. Ef 2, 20). Jednodušnom odlukom iz Jeruzalema im šalju Petra i Ivana. Oni dakle silaze u Samariju, da polaganjem ruku prenesu dar Duha Uskrsloga (Iv 20, 22s.), što je zadatak vlastit apostolskoj službi. Na taj se način uspostavlja vez zajedništva koji izgrađuje Crkvu u jedinstvu.
2. čitanje: Prva poslanica svetog Petra apostola 3, 15-18
Ljubljeni:
¹⁵ Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, ¹⁶ dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju. ¹⁷ Tȁ uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo. ¹⁸ Doista, i Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u Duhu.
Riječ Gospodnja.
Ako želimo biti istinski kršćani – tvrdi Petar – ne možemo izbjeći progon, bez obzira kojoj društvenoj skupini pripadali. Da bismo svojim životom proslavili Kristovo ime, ne treba se bojati trpljenja. Navodeći Iz 8, 12b-13, apostol potiče da ostanemo postojani u Gospodinu. Otud izvire čista snaga za obrazlaganje vlastite vjere. Ako u svijetu vlada nasilje, kršćanin treba odsijevati krepošću jakosti, koja ga čini krotkim i blagim u riječima, spremnim uvijek djelovati u skladu s evanđeljem, i zbog čega je nepobjediv (r. 16). Tada će svako podneseno trpljenje biti »žrtva sveta i Bogu mila« (Rim 12, 1), sjedinjena s onom Kristovom (r. 17).
On je svojom otkupiteljskom smrću oslobodio ljude svih vremena iz ropstva grijeha, kao trpeći Sluga o kojem je prorokovao Izaija (53, 11b). Na taj je način čitavo čovječanstvo vraćeno k Bogu, kao njegova sveta žrtva. Svršetak perikope (r. 18b) snažno i jasno izriče značenje pashe Gospodnje: on je »ubijen u tijelu« – kojim se zaodjenuo da bi mogao na sebe preuzeti i iskupiti čovjekov grijeh – ali »oživljen u duhu« jer je ljubav, koja ga je nagnala da se potpuno daruje, jača od smrti. U ovom se prijelazu – pashi – objavljuje slava Božja. Samo iskazujući poštovanje prema tom otajstvu u vlastitom srcu, kršćanin će smoći snage suočiti se s progonom kao njegov Gospodin, svjedočeći riječju i životom nadu koja ga podupire.
Evanđelje: Ivan, 14, 15-21
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
¹⁵ »Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. ¹⁶ I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: ¹⁷ Duha istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ine poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. ¹⁸ Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. ¹⁹ Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. ²⁰ U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama. ²¹ Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.«
Riječ Gospodnja.
U ‘oproštajnom govoru’ Isus pomaže učenicima shvatiti smisao i vrijednost njegovog »odlaska k Ocu« i tješi njihovu bol koju ovaj rastanak rađa u njima. Ta utjeha dobiva točno određeno značenje izlaska iz sebe da se potpuno prione uz volju Božju. Pasha će biti potpuna, ako i učenici budi imali svoj izlazak, kao što je Krist imao svoj. Izlazak koji treba izvršiti nije više zemljopisne naravi, već je u duhovnom poretku, i sav se sažima u stavu poslušnosti: »Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati« (r. 15).
Ljubav za Isusa nije neki osjećaj, nego život u vjernosti njegovoj riječi, kao što ni Isusova ljubav za ljude nije osjećaj. Ljubav je osoba, sâm Bog, Duh Sveti, koji u vječnosti sjedinjuje Sina s Ocem i koji je razliven u srcu vjernika (usp. Rim 5, 5). U četvrtom evanđelju, Duh je nazvan izrazom uzetim iz sudskog rječnika: »Branitelj«, koji označava odvjetnika branitelja, ili bolje – budući da je ta služba bila nepoznata židovskom pravu – svjedoka u optuženikovu korist. Otud prijevod ‘Tješitelj’. Isus je prvi ‘branitelj’ kojega nam je poslao Otac: nakon svog odlaska on će za nas od Boga tražiti dar »drugog branitelja« koji će zauvijek ostati s njegovima. ‘Svijet’ ne primjećuje njegovu prisutnost, jer on nije zamjetljiv osjetilima, već spoznatljiv onome koji je pozoran na Božje stvari.
U životu Crkve sve se kreće poticajem Duha: on moli u onima koji mole; on uvodi u svu istinu; i opet on je taj koji palog u grijeh pokreće na kajanje i otvara srca na obraćenje; on je onaj koji daje razumjeti neizrecivo jedinstvo između Oca i Isusa i u koje će uvesti učenike (r. 20). Njegova prisutnost je za svakog čovjeka predujam samoga vječnog života (r. 19), punog očitovanja Božjeg lica i potpunog zajedništva s njime: »Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; i ja ću mu se očitovati « (r. 21).
MEDITACIJA
U svakodnevici našeg postojanja nemamo uvijek pred očima razlog naše radosti i naše nade. Da bi se to dogodilo, treba živjeti s pogledom srca uprtim u Krista, koji više puta ponavlja: »Ako me ljubite…«. Sve ovisi o tome ‘ako’. Ipak ljubiti je upravo ono što najteže znamo činiti, jer u nama prevladava želja za sebičnošću i ohološću, zadržavanje nad samim sobom umjesto velikodušnog otvaranja prema drugima. Počesto, žrtve našega vlastitog egoizma, griješimo protiv Boga i protiv braće. Ljubav je ranjena našim odbijanjima ili našim škrtostima. Koliko puta se nađemo da odvagujemo, ili da smo spremni ljubiti samo do određene mjere, samo ako vidimo praktičnu korist, opipljiv rezultat, sve u svemu samo ako, u konačnici, možemo izvući neku dobit!
Sama pak ljubav, u svojoj najvećoj besplatnosti, je naprotiv uvijek najveći dobitak. Samo tko ljubi zaista živi. Tko ne ljubi u smrti je. Tada se otkriva tajna radosti. Živjeti uskrs znači svaki dan ponovno otkrivati da smo pozvani na ljubav i na zajedništvo. Premda smo slabi i često također pritisnuti tolikim brigama i patnjama, dano nam je da nikad ne izgubimo želju da budemo svjedoci ljubavi. Svaki dan molimo Gospodina: »Udijeli mi danas da budem razlog utjehe za svoju braću, osobito za onu najtužniju i najpogođeniju«; »Udijeli mi danas da prosipam zraku svijetlosti na put onoga koji ne poznaje ljepotu života«. Svaki dan možemo reći: evo uskrsa. Svako jutro možemo krenuti na put potaknuti Duhom ljubavi i tada nas ništa neće moći zbuniti: čak i bol i smrt postaju događaji ljubavi, uskrsni događaji, prijelazi u novi život.
MOLITVA
Gospodine Isuse, mi vjerujemo da nas ti ljubiš i želimo te ljubiti: daruj nam Duha istine da nas učini da razumijemo i u život provedemo sve tvoje riječi života, one što si ih za nas zahvatio iz vječnoga srca Očeva. Ti si uvijek s nama i ne ostavljaš nas siročad: i mi također želimo ostati s tobom. Podrži i pojačaj u nama tu želju. I dalje moli za nas Oca da nam pošalje »drugoga Branitelja«, onoga koji nas brani od zloga i podsjeća nas koliko samo beskrajno ljubljeni. Na taj ćemo način biti upućeni u svu istinu, u slast zajedništva, u sigurnost mira. A svijet će, videći, znati: znat će da ti ljubiš oca vršeći njegovu volju i da upravo ta ljubav spašava svijet. Amen.
KONTEMPLACIJA
Duša koja je nađena dostojna imati udjela s Duhom u njegovoj svjetlosti, i koja je prosvijetljena sjajem njegove neizrecive slave, kad je Duh u njoj učinio svoje vlastito prebivalište, sva postaje svjetlost, sva lice, sva oko, i više ne postoji nijedan njezin dio koji ne bi bio pun duhovnih očiju i svjetla. To će reći da ona nema više ništa mračno, već je sva svjetlost, sva je puna očiju, nemajući više nevidljivu stranu, već je viđena sa svih strana, budući da je k njoj došla i kod nje se nastanila neopisiva ljepota Kristove slave i svjetlosti.
Kao što je sunce u potpunosti slično sebi samome, nemajući nikakve tamne strane, neko niže područje, nego u potpunosti isijava svoju svjetlost […], tako je i duša koja je prosvijetljena Kristovom neizrecivom ljepotom, slavom i licem, i koja, ispunjena Duhom Svetim je učinjena dostojnom da postane prebivalište i hram Božji, sva oko, sva svjetlost, sva lice, sva slava i sva Duh, budući da je Krist na taj način ukrašava, prenosi, upravlja, podupire i vodi, i na taj način ju prosvjetljuje i urešuje duhovnom ljepotom (PSEUDO-MAKARIJE, Prva propovijed, 2: u: Patrologia Greca 34, 451).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Silna su djela Gospodnja, nek’ razmišljaju o njima svi koji ih ljube (Ps, 111, 2).
ZA DUHOVNO ČITANJE
U zajedništvu s Isusom pod utjecajem smo Duha Svetoga i možemo biti kreativni, djelovati potpuno na nov način u borbi za Kraljevstvo, grad ljubavi. U Isusu i po Isusu možemo se suočiti sa silama zla i laži upisanima u srca i ljudske skupine, sile koje satiru život, koje satiru slabe i ponizne. Nismo više mi koji govorimo, već Duh Sveti u nama. Nismo više mi koji živimo, već Isus u nama. Isus je došao svaku stvar učiniti novom. U zajedništvu s njime u Duhu Svetom i mi možemo svaku stvar učiniti novom i činiti veće stvari nego što ih je Krist činio (Iv 14).
U zajedništvu s Isusom naša djelovanja se rađaju iz zajedništva i usmjerena su na zajedništvo. I naše su riječi pozvane da izrone iz tišine zajedništva i da dođu do tišine ljubavi. Pozvani smo piti u srcu Krista kako bismo postali zdenci života za druge, kako bismo dali život drugima. (J. VANIER, Gesú, il dono dell’amore, Bologna 1994, 168).
