Požeški biskup Antun Škvorčević, 8. svibnja 2023. predvodio je središnje hodočasničko slavlje u svetištu Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu.
U homiliji biskup je kazao sudionicima slavlja da ih ne treba pitati kako su, jer na njihovim licima prepoznaje radost o kojoj su pjevali otpjevnom psalmu ponavljajući: „Gledajte u Gospodina i razveselite se!“. Spomenuo je da se, gledajući njihova razdragana lica i pobožni pogled u očima, raduje svemu onome što nose u svom vjerničkom, otvorenom i odanom srcu za Isusovu Majku. Ustvrdio je kako je ono najdragocjenije što se događa na hodočašćima u ovom i u drugim marijanskim svetištima nastojanje da ponovo poslažemo, obnovimo i učvrstimo svoj životni koncept, životnu sliku u skladu s Božjom riječju i primjerom Isusove Majke.
Polazeći od naviještene Božje riječi u prvom čitanju iz Djela apostolskih, biskup je ustvrdio kako nam apostol Petar u svom govoru na dan Pedesetnice priopćava istinu o nama koju nam je Bog objavio u Sinu svome Isusu Kristu, kad ga je nakon smrti na križu slavno podigao od mrtvih. U Isusu Kristu se, naime, susrela ljudska nemoć onih koji su ga nepravedno osudili na smrt i raspeli na križ, te moćna Očeva ljubav koja je sve pokrenula u postojanje, i koja je u Isusovu uskrsnuću od mrtvih pobijedila zlo i smrt. Nakon silaska Duha Svetoga na apostole na dan Pedesetnice ta se Božja pobjeda u Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću, koja se vidi samo očima vjere, počela navješćivati svim ljudima, pokrećući ih na obraćenje i činjenje dobrih djela. Na dan Pedesetnice počeo je dinamizam Isusove pobjede nad smrću u zajedništvu koje se zove Crkva, a apostolski prvak Petar predstavlja kršćanski koncept ljudskog života: vjera kao odgovor na naviještenu Isusovu pobjedu nad smrću, obraćenje, oproštenje grijeha i dar Duha Svetoga po kojem na sakramentalni način postajemo dionicima Isusove pobjede nad zlom i smrću, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da s obzirom na taj koncept ne ostanu hladni i ravnodušni, nego da pokrenuti naviještenom Božjom riječju po Marijinu primjeru i zagovoru odluče da će obnovljenim žarom nastojati živjeti u skladu s njime.
Produbljujući govor o obraćenju i oproštenju grijeha kao sastavnicama kršćanskog koncepta života, kazao je da obraćenje nije tek izvanjski preokret čovjeka u njegovu nastojanju da prestane činiti zlo i postane moralno bolji, nego njegova duboka duhovna preobrazba i okretanje čitavoga njegova bića Bogu, njegovoj moćnoj prisutnosti i milosrdnoj ljubavi, zahvaljujući kojoj on postaje osposobljen nadvladati u sebi zlo i sebičnost, te živjeti časno i pošteno. Govoreći pak o daru Duha Svetoga, kazao je da je Duh Sveti jedina životvorna moć kojom je Bog sav stvoreni svijet pokrenuo u postojanje, i snaga kojom je u svetom krštenju u svakome od nas započeo ostvarivati onu pobjedu koju je Isus Krist za nas izvojevao svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Pojasnio je kako hrvatski izraz „krstiti se“ ima dvojako značenje, te se ista riječ rabi za čovjeka koji je učinio znak križa, kao i za onoga koji je primio sveto krštenje. Kazao je da mu se s obzirom na sveto krštenje više sviđa izraz „kristiti se“, „pokristoviti se“, jer se njime naglašava naše trajno nastojanje oko toga da ostanemo što dublje sjedinjeni s Isusom Kristom i na kraju zauvijek postanemo dionici njegove pobjede nad zlom i smrću. Podsjetio je sudionike slavlja da po Božjem promislu i po zaslugama Isusove pobjede nad zlom i smrću njegovoj Majci nije bio potreban krst vodom, jer je ona od svoga bezgrješnog začeća do svoje proslave na nebu bila sva „pokristovljena“ Sinovljevom blizinom. Jednako tako krst nije bio potreban niti apostolima koje je „pokristovila“ fizička blizina Isusa Krista, ustvrdio je biskup, istaknuvši kako je svim drugim ljudima potrebno primiti sveti krst da bi se u njima dogodilo „pokristovljenje“, da više ne žive oni, nego da Krist živi u njima, kako će to apostol Pavao istaknuti.
O tome je na svoj način progovorio Isus u naviještenom evanđelju, objavljujući kako je Otac u njemu i on u Ocu. Biskup je kazao da taj Sinov „biti u Ocu“ i Očev „biti u Sinu“ te njihova sjedinjenost vezom ljubavi u Duhu Svetom tvore bît trojstvenog života. Isus želi biti u nama kao što je Otac u njemu i on u Ocu te nas učiniti dionicima trojstvenog života. Podsjetivši sudionike slavlja kako je Gospodin svoj odnos povezanosti s nama prikazao slikom trsa i loze, ustvrdio je da smo poput loze koja svu svoju životnu snagu crpi iz trsa i mi po svetom krštenju ucijepljeni u Isusa Krista da vjerom iz njega crpimo životnu snagu kojom ćemo u konačnici biti s njime pobjednici. Kazao je da nas Marija u svojim svetištima poziva da poput nje budemo budni vjerom za Boga i Isusa Krista, i na taj način omogućimo da se u nama ostvaruje njegova prisutnost i njegov božanski život. Vjera je sposobnost čovjekova duha „vidjeti“ i one stvarnosti koje se ne vide fizičkim očima. Tako Isus u današnjem evanđelju – podsjećajući da tko vidi njega, vidi i Oca – ne misli na ono što čovjek vidi svojim fizičkim okom, već na ono što vidi srcem. Onaj tko vjeruje progledao je srcem, i vidi Isusa kao Očeva poslanika, te je poput Marije poslušan Božjoj riječi i molitvom ulazi u Božji svijet, ustvrdio je biskup. Naglasio je važnost molitve kao otvaranja čovjekova bića za Božju prisutnost u njegovim osobnim nemoćima, i u nemoćima društva i svijeta u kojem živi, te molitvom činimo najbolje za sebe, za svoje bližnje i za čitav svijet. Stoga je naša molitva s Isusovom Majkom jedan od najsnažnijih čina našeg života, ustvrdio je biskup. Još je rekao da nas molitva čini postojanima u apostolskom nauku, koji nije tek neka razumska, intelektualna teorija, još manje neka ideologija, nego istina o djelu spasenja koje je Bog u Isusu Kristu ostvario za nas. Napomenuo je kako je postojanost u apostolskom nauku bitna sastavnica zajedništva o kojem govore Djela apostolska, očitovano u „lomljenju kruha“, kako su prvi kršćani nazivali svetu misu. Biskup je naglasio kako se u molitvi s Marijom, u naviještanju radosne vijesti predane od apostola i slavljenjem euharistijskog otajstva u njezinim svetištima ostvaruje zajedništvo Crkve kojem pripadamo. Ona je, naime, prvi i najizvrsniji član Crkve, znak onog što je Bog naumio ostvariti s Crkvom i sa svima nama, te promatrajuću nju, zapravo vidimo sebe, prepoznajemo u njoj onu ljepotu i proslavu koju Bog želi da se zbije i u nama. Da ne budemo samo vodom pokršteni, nego poput nje „pokristovljeni“, da postanemo što cjelovitije i potpunije Kristovi na ovom svijetu, a u vječnosti dionici onog života koji ona živi u zajedništvu sa svojim uskrslim sinom Isusom Kristom. Zamolio je Isusovu Majku da sudionicima slavlja izmoli puninu života za kojom iz dubine svoga bića čeznemo.
