LECTIO
1. čitanje: Izlazak 34, 4b-6.8s
U one dane: ⁴ Mojsije rano ujutro ustane i popne se na Sinajsko brdo, uzevši u ruke dvije kamene ploče, kako mu je Gospodin naredio. ⁵ Gospodin se spusti u liku oblaka, a on stade preda nj i zazva Ime:
»Jahve – Gospodin!« ⁶ Gospodin prođe ispred njega te se javi: »Gospodin! Gospodin! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću.« ⁸ Mojsije smjesta pade na zemlju i pokloni se. Onda reče: »Gospodine moj! Ako sam stekao blagonaklonost u tvojim očima, onda o Gospodine, pođi s nama! Premda je narod tvrde šije, oprosti naše grijehe i naše opačine i primi nas za svoju baštinu!«
Riječ Gospodnja.
Kontekst ulomka je pripovijedanje o ponovnom uspostavljanju saveza nakon što ga je narod prekršio (izradom zlatnog teleta: Izl 31, 18 – 32, 35). Obnova saveza označena je time što su pripremljene dvije nove kamene ploče (prve bijahu razbijene: 32, 19), kao one prve (34, 1.4), na kojima će Gospodin iznova napisati zakon. Oblak je simbolički izraz dolazak Boga skrivenog u svom otajstvu. Ono je razotkriveno Gospodinovim samoobjavljivanjem: u njemu se iznova nudi značenje imena JAHVE, milosrdan i spor na srdžbu, pridjevi koje osvjetljava sintagma »milost i vjernost« (r. 6). Oblak, u kojem zajedno stoje Bog i Mojsije, tako postaje mjesto u kojem se spoznaje Gospodinov identitet zahvaljujući njegovoj objavi. Taj identitet u svojoj molitvi ističe Mojsije, zagovornik: Gospodin se mora očitovati onime što on jest opraštajući svom narodu, nastavljajući hodati posred njega, svoje »baštine« (r. 9). Složena slika koja se o Jahvi može izvući iz ovog teksta jest ona ljubavi koja iskupljuje od nevjernosti, ljubav pred kojom je ispravan stav klanjanja i zazivanja. Ta slika iskazuje osjećaj koji u primatelju objave pobuđuje ponovno otkriće Božjeg identiteta: želja da drugi doživi praštanje i blizinu Gospodnju.
2. čitanje: Druga poslanica Korinćanima 13, 11-13
¹¹ Uostalom, braćo, radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama. ¹² Pozdravite jedni druge svetim cjelovom. Pozdravljaju vas svi sveti. ¹³ Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!
Riječ Gospodnja.
Na koncu smo poslanice u kojoj je Pavao htio obraniti ovlast svoje službe pred nekim članovima zajednice koji je nisu poštivali. Crkva u Korintu je bila prožeta podjelama (usp. 1 Kor 1,10-12). Zbog toga, u jednom od posljednjih nagovora, Apostol ih poziva da žive u miru, da budu složni, da se međusobno ohrabruju. (r. 11): ti stavovi su konkretni način »težnje za svetošću«, i postaju uvjet da se doživi prisutnost »Boga ljubavi i mira«. Takvo određivanje Boga ima sintetičku vrijednost i doziva u sjećanje cilj Božjeg djelovanja u Isusu Kristu, a Pavao je podsjetio da je to predmet njegova naviještanja: pomirenje (2 Kor 5, 18-20). Sve je sažeto u završenom liturgijskom obrascu (formuli), u kojem se već prema tome je li riječ o Isusu Kristu, Bogu, i Duhu Svetom pripisuju milost, ljubav zajedništvo. Razlikovanju triju izraza zadržava svoju vrijednost: milost ukazuje na besplatnu dobrotu što su je vjernici doživjeli u Isusu Kristu, osobito na njegovu križu; ljubav ukazuje na Božji identitet i shodno tome na njegovo sebedarje ljudima; zajedništvo je ishod djelovanja Duha u zajednici. U cjelini obrazac želi sugerirati da Božje pomiriteljsko djelovanje u Isusu Kristu svoj odgovor nalazi u zajedništvo što ga zajednica živi kao plod Duha.
Sve u svemu tekst povezuje Božji identitet i djelovanje sa životom kojim bi zajednica trebala živjeti: Božje otajstvo se pokazuje u svom učinku, a prihvaćanje Božjeg identiteta postaje mir, sloga, zajedništvo.
Evanđelje: Ivan 3, 16-18
U ono vrijeme reče Isus Nikodemu:
¹⁶ »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne; nego da ima život vječni. ¹⁷ Tȁ Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. ¹⁸ Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega«.
Riječ Gospodnja.
Ulomak je evanđelistov ‘komentar’ Isusova razgovora s Nikodemom (ta tvrdnja ostaje unatoč tome što liturgijsko čitanje ovaj odlomak započinje izrazom: U ono vrijeme reče Isus Nikodemu). Riječ je o tumačenju izreke o posjedovanju vječnog života zahvaljujući vjeri u onoga koga je Bog uzvisio (Iv 3, 15). Doista, valja znati da u četvrtom evanđelju uzvišenje označava, u isto vrijeme, raspeće (biti obješen na križ) i Isusovu proslavu s Božje strane. Ponavljanje izreke »da svaki koji u njega vjeruje ima život vječni«, u 16. retku, naglašava odnos između vjere u Isusa i posjedovanja života.
Ovdje se jasno očituje nakana da Bog, koji toliko ljubi svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca, želi izbaviti čovječanstvo od smrti. Glagol ‘dati’ ovdje poprima dvostruko značenje: da Sina šalje u svijet i da ga daruje do krajnjeg znaka tog darivanja – smrti. Tako se podsjeća da je u krajnjem Isusovom predanju uključen Otac. On želi premostiti bezdan što ga je čovječanstvo (u tom smislu čovječanstvo je »svijet«) grijehom iskopalo između sebe i njega, izlažući se smrti. ‘Samoubilačkom’ stanju čovječanstva Bog suprotstavlja dar života, koji međutim zahtijeva vjeru. To je uvjet – koji se uporno ponavlja – da se izađe iz osude ili (ponovno) upadne u osudu, koja osim toga nije u skladu s Božjom voljom za čovječanstvo. Možebitni sud ne ovisi stoga o Bogu, već o izboru ljudi u odnosu prema onomu kojega je Bog dao: sud je protivan onome što Bog želi i događa se u ozračju bezvjerja. Stoga je vjera u poslanog Sina već iskustvo života, jer je otvorenost za Božju životvornu ljubav.
MEDITACIJA
Poimanje Boga u dobroj se mjeri rađa iz iskustva međuljudskih odnosa. Općenito se ističu dva vida: temelj koji podržava i otajstvo koje ulijeva bojazan. Prevladavanje jednog ili drugog vida određuje različite osjećaje: prvi je osjećaj povjerenja koji dolazi iz uvjerenja da smo zaštićeni, čuvani; drugi je osjećaj straha, koji dolazi iz uvjerenja da smo nadjačani i podjarmljeni. Ova se dva vida izražavaju u dva različita oblika molitve, a to su zahvalno slavljenje i potišteno zazivanje. Osjećaje i molitvene oblike susrećemo u svim religioznim iskustvima, uključujući i ono kršćansko: zar nije istina da se pred Bogom osjećamo istovremeno zaštićeni i ugroženi, željni uživati u srdačnom odnosu s njim, i u sumnji da ćemo biti uništeni ako se potpuno predamo?
Tekstovi što nam ih bogoslužje na svetkovinu Presvetog Trojstva predlaže opisuju Boga koji ide onkraj procesa projekcije u koji se upada svaki put kad se posluša neposredni poticaj našeg duha. Izjava koja se uporno iznosi da je Bog očitovao svoju stvarnost kao ljubav želi nas podsjetiti da se on nama obraća predano i brižno kao onaj kome naš život leži na srcu. A oblik takvog života nije predodređen našom željom, osim tek u obrisima. Zapravo, naša želja za životom, kolikogod bila velika, ne uspijeva zahvatiti puninu svega onoga što nam Bog želi dati; samo se približava, na isti način na koji se naše poimanje ljubavi približava onoj ljubavi koju nam Bog očituje u Isusu.
Pred tom ljubavlju, koja se sad ukazuje kao pravo lice otajstva, pojavljuje se jedino neizrecivo čuđenje onoga koji se osjeća u središtu pozornosti i skrbi Onoga koji je sâm život, preobilan i spasonosan. Na taj se način uči da se život ne spašava njegovim zadržavanjem, nego njegovim darivanjem bez mjere: život se podudara s ljubavlju shvaćenom kao predanje, a punina života se doživljava kad mu se, zaogrnuti i preobraženi takvom ljubavlju, obraćamo u hvalospjevu, što je onda znak da je strah bespovratno iščeznuo.
MOLITVA
Slava tebi, o Bože, koji si Otac, Sin i Duh, koji si krajnji cilj moje želje i neiscrpivi izvor mog čuđenja. Slava tebi koji si htio ući u našu i moju povijest da pokažeš da je moja najdublja samoća pobijeđena, da me moja smrt u konačnici neće moći pobijediti. Slava tebi koji pobjeđuješ moj strah da ću se izgubiti ako ti dadem prostora u mom srcu. Slava tebi koji me zaogrćeš svojim oblakom i u njemu mi razotkrivaš svoje otajstvo, koje je žarko istraženo otajstvo samoga mog života. Slava tebi koji si ljubav preobilna i koji vazda prihvaćaš i spašavaš moju krhkost. Slava tebi koji mi dopuštaš ući u tvoje zajedništvo i otvaraš mi mogućnosti za uzvišene odnose. Slava tebi koji me vodiš putem predanja zavodeći moj duh željan punine. Slava tebi koji si početak, ozračje i cilj svega u čemu mogu uživati. Slava tebi koji si moje Sve.
KONTEMPLACIJA
O moj Bože, Trojstvo kojem se klanjam, pomogni mi da potpuno zaboravim sebe kako bi se moja duša smirila u tebi, nepomična i mirna, kao da je već u vječnosti. Neka ništa ne remeti moj mir i natjera me da izađem iz tebe, o moj Nepromjenjivi; nego neka svakog časa sve više uranjam u dubine tvog otajstva! Umiri moju dušu; učini od nje tvoje nebo, tvoje omiljeno prebivalište i mjesto tvoga počivališta. O da te ja, ovdje, nikada ne ostavim samoga; nego da tu budem čitava ja, dobro ukorijenjena u svojoj vjeri, uronjena u klanjanje, potpuno predana u tvoje stvoriteljsko djelovanje.
O ljubljeni moj Kriste, raspet iz ljubavi, htjela bih biti zaručnica tvog srca, željela bih te prekriti slavom, željela bih te ljubiti…tako snažno da od toga umrem! […] No, osjećam svu svoju nemoć; i molim te da me zaodjeneš sobom, da uskladiš moju dušu sa svim pokretima duše svoje, da uroniš u mene, da me prožmeš, da me zamijeniš, da moj život ne bude drugo nego ižaravanje tvog Života. Dođi u mene kao Klanjatelj, kao Popravitelj i kao Spasitelj. O vječna Riječi, Riječi moga Boga, želim provesti svoj život slušajući te, želim postati poučljiva za svako tvoje naučavanje, kako bih od tebe sve naučila; a onda, u noćima duha, u praznini, u nemoći, želim vazda gledati tebe i biti obasjana tvojim velikim sjajem, O moja obožavana Zvijezdo, očaraj me da se nikad više ne mognem osloboditi tvoga ižaravanja.
O ognju koji spaljuješ, Duše ljubavi, siđi na mene da moja duša postane gotovo kao utjelovljenje Riječi! Bila mu ja produžetak čovječnosti u kojoj će on moći obnoviti čitavo svoje otajstvo. A ti, Oče, prigni se k svom sirotom, malom stvorenju, svojom ga sjenom pokrij, nemoj u njemu vidjeti ništa dugo doli Ljubljenoga u kojem je sva tvoja milina.
O moja ‘Trojice’, moje Sve, moje Blaženstvo, beskrajna Samoćo, Beskonačnosti u kojoj se gubim, ja vam se predajem poput plijena. Ukopajte se u mene da bih se ja ukopala u vas, u iščekivanju da dospijem u vašoj Svjetlosti promatrati bezdan vaših veličina. (ELIZABETA OD TROJSTVA, Scritti spirituali di Elisabetta della Trinità, Brescia 1961, str. 73s).
AKCIJA
Često ponavljaj znak križa, snažno razmišljajući o značenju riječi:
»U ime Oca i Sina i Duha Svetoga«
ZA DUHOVNO ČITANJE
Ako bi se težilo za tim da molitva treba imati točnost teološkog traktata, onda bi i molitva Trojstvu izgledala kao gotovo nedostižan vrhunac. No, molitva nije čin promišljanja. Ili očekujemo da nas teologija izvede iz ovog protuslovlja. Ona je, doista, iznašla učeni izraz ‘prožimanje’ (ili ‘perihoreza’ po grčkoj etimologiji) da govori o tom ‘nepokrenutom zanosu’ po kojem božanske osobe prolaze, borave i ponovno prolaze jedna u drugoj i jedna iz druge – »Kao što si ti u meni i ja u tebi«, Isus govori Ocu (Iv 17, 21) – u nekom ‘plesu’ koji ničim drugim ne obiluje kao u kruženju Ljubavi. Slično, istinska trojstvena molitva, kakva također mora biti svaka kršćanska molitva, prelazi neumorno s jedne Osobe na drugu, jer nas Krist, od trenutka u kojem ga promatramo kao Sina Božjega, upućuje na Oca koji nam ga ‘izručuje’, a Otac, kad mu izričemo našu zahvalnosti, upućuje nas na Duha kojega nam Sin daje od ‘dijela’ Očeva, i tako neiscrpivo, kao da je Osoba kojoj smo prvotno posvetili našu molitvu i kao da postoji red u kojem nas molitva šalje od jedne do druge. Budući da trojstvena molitva slijedi logiku ljubavi, koja je dijeljenje i komunikacija. (J. MOINGT, I Tre Visitatori. Conversazioni sulla Trinità, Brescia 2000, str. 105s.).
