LECTIO
Prvo čitanje: Hoš 6,3-6
Čitanje Knjige proroka Hošee
»Težimo da upoznamo Gospodina: ko zora pouzdan mu dolazak. On će nam doći poput dažda jesenskog, poput kiše proljetne što natapa zemlju.« »Što za tebe mogu učiniti, Efrajime? Što za tebe mogu učiniti, Judo? Ko oblak jutarnji ljubav je vaša, ko rana rosa koje nestaje. Zato sam ih preko prorokâ sjekao i ubijao riječima usta svojih; al sud će tvoj izaći ko svjetlost. Jer ljubav mi je mila, ne žrtva, poznavanje Boga, ne paljenice.«
Riječ Gospodnja.
Hošea je djelovao u Sjevernom Kraljevstvu ili Izraelu od oko 750. pr. Kr. do oko 732. pr. Kr. U njegovo doba Izraelom je vladao Jeroboam II. (782-747.), koji je proširio granice svoje države i zemlju doveo do ekonomskog prosperiteta. Dopustio je širenje poganske kanaanske religije među svojim državljanima. U godinama nakon njega Izrael se priklanjao savezu čas s Egiptom čas s Asirijom te su se dogodila četiri ubojstva kraljeva u vremenu od 15 godina. Hošea je po Božjoj odredbi kritizirao vjerski otpad i socijalne nepravde u vlastitom narodu, ali i najavljivao Božju kaznu poganskim susjednim državama.
U odsjeku prorokovih propovijedi sačuvanih od 5, 15 do 7, 2 raskrinkava se lažno kajanje Izraelaca koje u tome predvode karijeristički svećenici te kralj sa svojim ministrima i savjetnicima.
Odlomak koji imamo za današnje čitanje dio je prorokove kritike protiv lažnog kajanja i prividnog obraćenja. Narod govori: “Težimo da upoznamo Jahvu: ko zora pouzdan mu dolazak. On će nam doći poput dažda jesenskog, poput kiše proljetne što natapa zemlju” (r. 3). U ovakvoj formulaciji lažnog kajanja uključena je aluzija na poganski kult plodnosti, koji su preuzeli monoteistički Izraelci, te kritika nestabilnosti. “Proljetne kiše” nisu pouzdane.
U r. 4 “Efrajim” je zborni naziv za deset sjevernih plemena, a “Juda” naziv za dva južna plemena. Bog preko proroka pita što može učiniti za Efrajima i Judu te predbacuje: “Ko oblak jutarnji ljubav je vaša, ko rana rosa koje nestaje!” Jutarnji oblaci rasprše se kad zasja palestinsko sunce i jutarnja rosa osuši se u prvim satima žege. Takva je i Izraelova vjernost Bogu: sastoji se od ispraznih odluka i obećanja. “Zato sam ih sjekao preko proroka i ubijao riječima usta svojih” (r. Sa). To je snažna metafora za kritičko djelovanje proroka u Izraelu (u Hošeino doba djelovao je i Amos). Ta “sječa” sastojala se od proročkih ukora i prijetnji sužanjstvom koje je za deset sjevernih plemena nastupilo desetak godina poslije Hošee, god. 721. pr. Kr. “Al sud će tvoj izaći ko svjetlost” (r. 5b) jest najava katastrofe cijelom narodu: kao što sunce neumoljivo sja i prži, tako će Bog svoj narod prepustiti bijesu okrutnih Asiraca. U Hošeino doba, na temelju vještog taktiziranja u međunarodnoj politici, činilo se da nema opasnosti za Izrael sa strane, ali je prorok trebao najavljivati opasnost koju ni sam jasno ne vidi na temelju čisto političkog stanja.
“Ljubav mi je mila, a ne žrtve” (r.6) jest kritika glumljene pobožnosti i obraćenja. Izraelci se zadovoljavaju s prikazivanjem žrtava i misle da su time odužili svoj dug Bogu. Kasnije (u 9, 4) Hošea prikazuje dokidanje žrtava kao kaznu, a time kao gubitak nečeg dobroga. To znači da ni taj prorokov usklik ne smijemo shvaćati kao proglašenje nepotrebnim svakog vanjskog kulta i obredne religioznosti. Prorok hoće samo reći da to nije dovoljno. Bog traži ljubav, a to je savezničko svojstvo: podložnost, vjernost, unutarnje obraćenje.
Drugo čitanje: Rim 4,18-25
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo! U nadi protiv svake nade povjerovaAbraham da postane ocem naroda mnogih po onom što je rečeno: Toliko će biti tvoje potomstvo. Nepokolebljivom vjerom promotri on tijelo svoje već obamrlo – bilo mu je blizu sto godina – i obamrlost krila Sarina. Ali pred Božjim obećanjem nije nevjeran dvoumio, nego se vjerom ojačao davši slavu Bogu, posve uvjeren da on može učiniti što je obećao. Zato mu se i uračuna u pravednost.
Ali nije samo za nj napisano: Uračuna mu se, nego i za nas kojima se ima uračunati, nama što vjerujemo u Onoga koji od mrtvih uskrisi Isusa, Gospodina našega, koji je predan za opačine naše i uskrišen radi našeg opravdanja.
Riječ Gospodnja.
U cijelom četvrtom poglavlju Poslanice Rimljanima Pavao iznosi primjer Abrahama vjernika koji se odazvao Božjem pozivu te pošao u nepoznat kraj sa svojom obitelji da bi u slobodi mogao prakticirati svoju monoteističku religiju. Kad je došao u obećanu zemlju, povjerovao je Bogu koji mu je obećao potomstvo, unatoč odmaklim godinama. Knjiga postanka bilježi da je takva vjera bila Abrahamu uzeta za opravdanje, to jest da je po njoj postao prijatelj Božji, ušao u saveznički odnos s Bogom (usp. Post 15, 6). Tek dva poglavlja kasnije (17, 24) Abraham se obrezao i od tada se obrezanje uvodi kao znak uključenja u saveznički narod Božji. “U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane otac naroda mnogih” (r. 18). Kad su on i Sara prošli dob u kojoj po naravnim zakonima bračni drugovi mogu dobiti dijete, Abraham je od Boga dobio obećanje da će mu se od Sare roditi sin. Povjerovao je u Božje obećanje i tako postao praotac vjernika. Sv. Pavao kaže u Gal 4, 23 da je Izak “rođen snagom obećanja” te da su krštenici, koji imaju vjeru sličnu Abrahamovoj, Abrahamova djeca po obećanju. U r. 19 ovog odlomka Pavao previđa Post 25, 1-2, gdje je ubilježeno da je Ketura rodila Abrahamu šest sinova. On se ovdje oslanja na Post 17, 1-21, gdje Bog obećava Abrahamu potomka od prve žene Sare, a on i Sara imali su po 90 godina. Ovi podaci o tri Abrahamove žene (Sara, Hagara, Ketura) ne smiju nas zbunjivati, jer je u vrijeme Abrahamovo mnogoženstvo bilo uobičajena pojava. Kasnije će sljedbenici vjere u Boga jedinoga sazreti u prihvaćanju odredbe Božje o monogamnom braku, a Isus će taj monogamni brak dići na razinu sakramenta i učiniti ga nerazrješivim.
“Pred Božjim obećanjem nije nevjeran dvoumio, nego se vjerom ojačao davši slavu Bogu” (r. 20). Pavao ovdje skraćuje izvještaj Postanka o gorkom smijehu (Post 17, 17), ali na kraju Abraham ipak povjeruje Bogu te mu iskazuje zahvalnost, osobito prilikom pohoda trojice misterioznih putnika, o kojem izvješćuje Post 18. “Posve uvjeren da on može učiniti ono što je obećao” (r. 21). U ovom “može” uključena je i vjera da hoće. U r. 22 po treći put u toku ovog poglavlja Pavao citira Post 15, 6 o Abrahamovu opravdanju prije obrezanja (prvi put bilo je to u r. 3, drugi put u r. 9).
U recima 22-23 Pavao metodom ondašnjih rabina primjenjuje na kršćane obećanje dano Abrahamu. Abrahamov odgovor vjere uračunao se u opravdanje ne samo njemu nego i kasnijim vjernicima koji imaju vjeru sličnu njegovoj. Opravdani su krštenici zato što “vjeruju u Onoga koji od mrtvih uskrisi Isusa Krista, Gospodina našega” (r. 24). Ovdje Pavao metodom “midraša” primjenjuje stari tekst na novu situaciju. Svi koji su krštenjem pristali uz Isusa kao svoga Gospodina imaju vjeru sličnu Abrahamovoj. Zato oni bivaju opravdani kao Abraham: samom vjerom, bez djela Zakona, od kojih je najvažnije bilo obrezanje. Ovakvu metodu “midraša” Pavao je prije toga upotrijebio u 1 Kor 9,9-10, gdje iz starozavjetnog propisa o volovima u vršidbi izvlači primjenu na novozavjetne propovjednike koji imaju pravo na uzdržavanje u zajednici krštenih. Slično u 1 Kor 10, 6-11, gdje nevolje Izraelaca iz vremena prolaza kroz pustinju primjenjuje na situaciju kršćana u Korintu.
Redak 25 sadrži takozvanu kerigmatsku formulu koja je među prvim kršćanima morala postojati i prije Pavlova obraćenja: “Krist je predan za opačine naše i uskrišen radi našeg opravdanja.” To je ispovijest vjere u zastupničku vrijednost Isusove smrti i uskrsnuća. U toj ispovijesti prisutna je svjesna aluzija na Iz 53, 4-5. 11-12. U Četvrtoj pjesmi o Sluzi Patniku prikazana je zastupnička i spasonosna vrijednost Slugine patnje. Prvi kršćani, a prije svega apostoli, sjećajući se Isusova vrednovanja vlastite nasilne smrti, počeli su samima sebi, svojim židovskim sunarodnjacima i obraćenicima s poganstva tumačiti spasenjsku vrijednost Kristove smrti. “Predan za” jest takozvani teološki pasiv kojim se prikazuje ostvarenje Božjeg plana o spasenju svih. Strpljivu patnju nevinog Sluge i njegovu nasilnu smrt Bog ubraja u zaslugu svima. “Uskrišen radi” također je teološki pasiv: na najstarijem stupnju vjerovanja i propovijedanja apostoli su učili da je Bog Isusa uskrisio te ga učinio Kristom i Gospodinom (usp. Petrovu propovijed na Duhove – Dj 2, 32. 36). Na kasnijem stupnju, prosvijetljeni Duhom koji im je pojasnio da je Krist kao Sin bitno jednak s Ocem, počeli su propovijedati da je “Krist uskrsnuo od mrtvih, prvina usnulih” (1 Kor 15, 20).
Naši su prevoditelji preveli s “predan za… uskrišen radi…”. U grčkom je ovdje jedan prijedlog (dia) koji prvi put ima kauzalni smisao (= mi smo svojim grijesima prouzročili Kristovu smrt), a drugi put finalni smisao (= Isus je uskrišen s ciljem da mi budemo opravdani). Međutim, Isus nas je otkupio smrću i uskrsnućem. Pavao ovdje u dva dijela rečenice ističe jedno i nedjeljivo otajstvo Krista kao kršćanske Pashe (usp. 1 Kor 5; 7 i 1 Pt l, 19). Ova Pavlova rečenica građena je po stilskom pravilu paralelizma, koji je vrlo čest kod biblijskih pisaca. U prvom dijelu izreke izrekne se jedna misao, zatim u drugom dijelu, novim izrazima, ista misao. Zato smo otkupljeni i smrću i uskrsnućem Kristovim. Jedno bez drugog nije cjelovito.
Abraham je po vjeri naš praotac. Kao što je on bio opravdan vjerom u Božje obećanje, tako i mi bivamo opravdani vjerničkim pristajanjem uz Isusa raspetog i uskrslog kao Gospodina.
Evanđelje: Mt 9, 9-13
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Isus, prolazeći, ugleda čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pode za njim.
Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?«
A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«
Riječ Gospodnja.
Ovdje je riječ o književnoj vrsti “izvještaj o pozivu”, kakvu sadrže proročki spisi. Proroci Starog zavjeta govorili su o intimnom doživljaju poziva tek onda kad su im sunarodnjaci osporavali da govore zbiljsku riječ Božju. Osim elemenata “izvještaja o pozivu” prikaz ima obilježje i takozvane “apoftegme”, gdje je određena izreka osvijetljena zgodom. Jedini Matej donosi u ovom prikazu citat iz Hoš 6, 6 o nevrijednosti izvanjskih žrtava bez unutarnjeg obraćenja. Apoftegtamično obilježje ima izreka: “Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima!” koju donose također Marko (2, 17) i Luka (5, 31).
Zbog kratkoće ovdje nije spomenuto da je Levi morao već prije susresti Isusa ili barem dobrano čuti o njemu. Sjedio je svaki dan u svom uredu u Kafarnaumu, koji je Isus odabrao za sjedište galilejskog dijela svoga poslanja. Kao carinik morao je poznavati uz aramejski, kao jezik domaćeg stanovništva, također grčki kao jezik trgovaca i filozofa te latinski kao jezik rimske državne i vojne administracije. Cariničko zanimanje spadalo je među takozvana grešna zanimanja. Ne samo zato što je snagom službe surađivao s okupatorskom vlašću te što se zamjerao sunarodnjacima tako što je prilikom ubiranja poreza za vladu nešto ubirao i za sebe. On je u svojoj mjenjačnici, smještenoj u pograničnom gradu na području Heroda Antipe, susretao pogane; s njima se morao rukovati, a to je bilo obredno onečišćenje kojim se onesposobljavao za uredno bogoslužje riječi subotom u sinagogi. Uz carinike u grešnička zanimanja spadali su također: goniči magaraca i deva, mornari, stočari, službenici trgovačkih radnji, liječnici, mesari, štavljači kože, svi koji odlaze u gradska kupališta načinjena po “uvezenoj” grčkoj i rimskoj modi. Ljudi tih zanimanja morali su biti Matejevi poslovni suradnici i prijatelji. Oni su zajedno s Matejem raspravljali o Proroku iz Nazareta koji uči da Bog nudi oproštenje svima i da svi moraju činiti djela dostojna obraćenja. Matej je morao poželjeti blizinu takvog Proroka koji ne samo uči nego i pokazuje da i za njih postoji povratak Bogu; da zajednica vjernika treba imati ljubavi i za njih. Zato je spremno napustio posao državnog službenika kad ga je jednog jutra Isus posjetio u carinarnici i pozvao u zbor Dvanaestorice. Ovdje Isus bira, od njega dolazi inicijativa. Drugim rabinima nudili su se utjecajni učenici sami i oni su od ponuđenih odabirali. Isusu nije stalo do utjecajnih, nego do duhovno malenih koji se ne prave važni i spremni su na izvršavanje poslanja koje im Bog povjerava. Odabiranjem carinika za užeg suradnika Isus krši teološka pravila svoga vremena, ali mu nije stalo do provociranja niti do rušenja djedovske religije. Ovaj poziv u skladu je s njegovim dotadašnjim učenjem i postupanjem: on se osjećao poslanim rubnima, onima koji su u izraelskoj zajednici vjernika bili potiskivani (usp. Mt 10, 6; 11, 25-30; 15, 24). Objavljivao je riječima i djelima Božju ljubav prema otpisanima. Matej carinik bio je jedan od takvih.
Matej se odmah odazvao te u znak zahvalnosti priredio u svojoj kući gozbu na koju je pozvao ljude iz svoga društvenog i religijskog kruga. Mateju je vlastit dio r. 10 “… mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima”. Time Isus krši pravila ustaljene pobožnosti: sjesti za stol s grešnicima značilo je podcijeniti pobožne i izložiti se opasnosti obredne nečistoće zbog kontaktiranja s ljudima iz grešnih profesija. Ti “carinici i grešnici” sami dolaze k Isusu. Nalaze nešto privlačno na njemu pa žele u njegovu blizinu. Isus im svojim naukom i postupcima ulijeva želju da se obrate.
Farizeji, “vidjevši to”, prigovaraju Isusovim učenicima, a kritiziraju Učitelja: tko želi biti učitelj vjere u Izraelu, ne može gaziti ustaljena pravila vjerničkog ponašanja. Takva formulacija prigovora daje naslutiti da je u Matejevoj povijesnoj zajednici postojala određena napetost oko ovog pitanja: Trebaju li se krštenici izolirati u svemu od svojih sugrađana da se ne bi onečistili ili im poput Isusa svojim prijateljskim kontaktima objavljivati Božju naklonost tako da požele obratiti se?
Isus prigovor čuje i odgovara poslovicom da ne treba liječnik zdravima, nego bolesnima. Poslovica je postojala u Židova i pogana onog vremena. Jedan od uobičajenih oblika glasio je: “Liječnik se ne zadržava kod zdravih, nego kod bolesnih.” To znači: liječnik se mora izložiti opasnosti zaraze ako želi pomoći bolesniku. Time je Isus odbacio prigovor da se izlaže obrednoj nečistoći sjedajući za stol s javnim grešnicima. Tim odgovorom Isus objašnjava svrhu svoga prijateljevanja s grešnicima: ne kao da grijesi ne postoje, kao da su oni prirodni odraz ljudskih želja i potreba, nego on zbiljskim grešnicima svojom prisutnošću pomaže da se grijeha oslobode. Time Isus objavljuje Boga koji liječi duhovne rane svoga naroda (usp. Izl 15, 26 i Jr 8, 22). U Isusovoj verziji općepoznate poslovice središte su bolesnici, a ne liječnik. A to je još jedan znak njegove zainteresiranosti za slabe ljude.
Matej dvaput u svom evanđelju citira Hoš 6, 6: ovdje prilikom poziva cariniku u zbor Dvanaestorice te u 12, 7 prilikom prigovora Dvanaestorici što subotom trgaju klasje da bi utažili glad i tako krše propis o obvezatnom počinku. Vidjeli smo što je povijesni Hošea mislio tom kritikom formalističke pobožnosti. Kad je Matejevo evanđelje bilo napisano, jeruzalemski hram bio je već razoren. Više nije bilo moguće prikazivati žrtve u hramu kao jedinome mjestu pune liturgije u Židova kao monoteističkog naroda. Rabini su u razdoblju nakon razorenja hrama ovaj Hošein stih koristili da pokazuju kako se oproštenje grijeha može postići i bez prinošenja hramskih žrtava: proučavanjem Tore i djelima ljubavi prema bližnjemu. Dvostruko spominjanje ovog Hošeina stiha u prvom evanđelju daje naslutiti da je Matejeva Crkva imala teškoća oko usklađivanja vanjske religioznosti i unutarnjeg obraćenja. Znali su da se kao organizirana zajednica vjernika trebaju držati svojih obreda i propisa, jer ih i to čini vidljivom zajednicom Isusovih sljedbenika. Bili su zahvalni za milosrđe koje im Bog po Kristu iskazuje, ali su se željeli čuvati vjerskog formalizma. Zgoda o pozivu Mateja u tome im je pomagala.
MEDITACIJA
Za evanđelje imamo izvještaj o pozivu cariniku da bude Isusov sljedbenik. Pred odlazak u novu službu pozvani priređuje u svojoj kući gozbu Isusu i kolegama iz svoje službe. Farizeji prigovaraju Isusovim učenicima zašto njihov učitelj “jede s carinicima i grešnicima”, a on odgovara da ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima te podsjeća na opomenu proroka Hošee o potrebi unutarnje skrušenosti prilikom obavljanja vanjskih obreda religioznosti.
Carinika o kojem je riječ Marko (2, 13-17) i Luka (5, 27-32) zovu Levijem, a prvo evanđelje u današnjoj zgodi Matejem. Uz to u ovom evanđelju stoji prilikom poziva i uspostave Dvanaestorice da se jedan od njih zvao Matej te da je po zanimanju bio carinik (10, 3). Dok su raniji komentatori i bili skloni gledati u Mateju i Leviju istu osobu s dva imena, današnji ih razdvajaju. Oba su imena naime židovska, a Židovi onog vremena običavali su uzimati židovsko ime za unutarnje kretanje u obitelji i među sunarodnjacima te rimsko ili grčko za vanjsko, državno područje. Tako je kod misionara pogana Šaul židovsko, a Pavao rimsko ime. Kod drugog evanđelista Ivan židovsko, a Marko rimsko (usp. Dj 12, 12.25; 13, 5). S Joachimom Gnilkom i nekim drugim bibličarima smatram da je povijesni Zakej brzo pao u zaborav kod prvih naslovnika prvog evanđelja. Zgodu o njegovu pozivu, sačuvanu u izvornoj gradi, Crkva u Antiohiji, kojoj je povijesno bilo namijenjeno prvo evanđelje, pripisala je cariniku Mateju, kojega se s ponosom sjećala kao svoga utemeljitelja te na primjeru poziva njemu samu sebe poticala da se prema drugim sličnim grešnicima tako vlada da oni požele uključiti se u zajednicu Isusovih sljedbenika i da se u njoj tako osjećaju dobrodošlima da trajno ostanu. Kršćani Antiohije bili su zahvalni Bogu za milosrđe iskazano Mateju apostolu i osjećali se zaduženima da svjedoče takvo milosrđe Božje prema svim ljudima u svojoj sredini. Među njima je i dalje postojala farizejska opasnost prenaglašavanja vanjske religioznosti. Znali su da strogo održavanje odvojenosti od grešnika stvara osjećaj vjerničke sigurnosti, ali su se sjećali Isusove opomene farizejima prilikom pozivu cariniku: “Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtve'” (r. 12-13).
MOLITVA
Bože, čije je milosrđe bezgranično i čiji su darovi beskrajni, pomozi nam da ti uvijek zahvaljujemo za sve što nam je tvoja moćna ljubav udijelila. Učini da shvatimo kako već naša želja da ti zahvaljujemo tvoj dar. Udijeli nam milost da našoj zahvalnosti nema kraja jer tvoja ljubav nikad ne prestaje.
KONTEMPLACIJA
Za prvo čitanje imamo odlomak iz Hošeine knjige s opomenom o potrebi milosrđa uz obavljanje vanjskih djela religioznosti. Povijesno se to odnosilo na pripadnike deset sjevernih plemena koji su mislili da je dovoljan izvanjski kult, bez unutarnjeg obdržavanja Božjih zapovijedi. Bogu takva pobožnost nije mila. Tako nas današnje prvo čitanje i evanđelje potiču na zahvalnost za doživljeno Božje milosrđe i na vladanje na temelju kojeg će ljudi poželjeti podložiti se tom milosrđu. Znademo li u svojoj vjeri razlikovati vanjsko od unutarnjega, sporedno od glavnoga, prolazno od neprolaznog? Gospodin Isus, koji je iskazao milosrđe Mateju cariniku, neka nam pomogne da budemo zahvalni za milosrđe iskazano nama kao pojedincima i crkvenoj zajednici. Neka nam pomogne da olakšamo svojim suvremenicima ponizno podlaganje Božjem milosrđu i neka nas čuva od farizejskog otežavanja pristupa u Isusovu blizinu onima koji katkad govore: “Krist da, Crkva ne!”
AKCIJA
Često ponavljaj znak križa, snažno razmišljajući o značenju riječi:
»Milosrđe mi je milo, ne žrtva.«
