Na dan kada je prije 20 godina sv. Ivan Pavao II. okrunio lik Majke Božje Voćinske za vrijeme svojega trećeg pastirskog pohoda Hrvatskoj, 7. lipnja 2023. hodočastile su u Voćin po deveti puta starije osobe iz umirovljeničkih domova s područja Požeške biskupije. Euharistijsko slavlje u bazilici Gospe Voćinske predvodio je biskup Antun Škvorčević.
Biskup Antun je u homiliji podsjetio na značenje događaja od prije dvadeset godina kada je papa Ivan Pavao II. prigodom svoga trećeg posjeta Hrvatskoj na euharistijskom slavlju u Osijeku okrunio lik Gospe Voćinske, iskazavši joj time posebnu počast. Na taj način nas je potaknuo da u tom liku prepoznamo sve ono što je Isusova Majka posredovala vjernicima koji su joj tijekom više stoljeća dolazili u Voćin, pomažući da se u njihovim životima ostvaruje Božja povijest spasenja. Zahvalio je papi Ivanu Pavlu II. što nas je navedenim činom podsjetio tko smo mi Mariji i tko je ona nama. Biskup je zatim spomenuo kako je voćinska crkva prošle godine o dvadeset i petoj obljetnici Požeške biskupije proglašena Manjom bazilikom. Istaknuo je kako je Dikasterij za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, koji je u službi pape Franje, smatrao da ova crkva ima takvo duhovno i povijesno-kulturno značenje da je zavrijedila biti proglašena bazilikom i kroz taj naslov povezana s nasljednikom sv. Petra u Rimu, te ona bude još snažnije mjesto na kojem se živi pripadnost Isusu Kristu i njegovoj Crkvi. Upozorio je na znakovitost spomenutih dvaju papinskih čina s obzirom na Voćin, kao poticaj da na ovim hrvatskim prostorima ostanemo vjerni Isusu Kristu po zagovoru njegove Majke, ukorijenjeni u zajedništvo Isusove opće Crkve po našoj Požeškoj biskupiji.
Na temelju naviještenih čitanja biskup Antun je potom potaknuo okupljene da promisle tko smo oni u Isusu Kristu i njegovoj Majci. Spomenuo je kako smo u prvom čitanju iz Poslanice Efežanima čuli snažnu istinu, koju tumači sv. Pavao da je Bog bogato biće, ali ne materijalno kako mi redovito shvaćamo bogatstvo, nego bogat milosrđem i ljubavlju kojom nas je uzljubio. Istaknuo je kako nas je Bog, unatoč našem umiranju u zloći, sebičnosti i prijestupima oživio u Isusu Kristu kad ga je uskrisio od mrtvih te i nas s njime smjestio u nebesa, u puno zajedništvo svoga života, posvjedočivši nam što može izvesti njegovo milosrđe i ljubav. Dodao je kako je u to zajedništvo Božjeg života, ostvarenog u Isusu Kristu ponajprije ušla Marija svojim bezgrješnim začećem, te svojim služenjem da se ostvari Božje djelo spasenja i konačno svojim slavnim uznesenjem na nebo. Ustvrdio je kako nam tu istinu o Isusovoj pobjedi nad smrću Marija neprestano doziva u svijest, pozivajući nas da ne razmišljamo o sebi polazeći od nečega ili nekoga drugoga, nego od Isusa Krista, u kojem je ona postala velika i u kojem smo svi mi veliki. Biskup je pojasnio kako nam sv. Pavao u naviještenom kratkom ulomku tri puta ponavlja tko smo postali u Isusu Kristu, te je kazao da želi zajedno sa svima nazočnima zahvaliti Bogu što za sve nas ima mjesta u svom srcu.
Istaknuo je kako mi nismo neki beznačajni pojedinci izgubljeni na putovima ovoga svijeta, nego bića koja niti u najtežim stanjima svoga života nismo otpisani od Boga, nego njegova predraga svojina. On vrednuje svakog od nas mjerom svoje ljubavi koju nam je očitovao u Isusu Kristu, kad ga je dao za nas na križu. Spomenuo je hodočasnicima kako možda teško osjećaju gubitak topline obiteljskog doma iz kojeg su morali otići u dom za starije i nemoćne osobe, smatrajući da to nije ono što su željeli u životu, ali neka se sjete da nam je Bog svojim milosrđem i ljubavlju na koncu pripravio nebeski dom, koji je naš konačni cilj i svrha. Potaknuo ih je da u toj svijesti vjere gledaju sebe i ne smatraju se izgubljenima, nego kao voljena Božja bića kojima on pristupa svojim milosrđem. Utjeha koju vjernik svakodnevno crpi iz vjere jest činjenica da je Bog za njega učinio sve najbolje u Isusu Kristu.
Biskup Antun je potom još dodao da nam naviješteno evanđelje na svoj način potvrđuje navedenu istinu vjere. Podsjetio je kako su pod križem Isusovim stajali njegova Majka, njezina sestra Marija Kleofina, Marija Magdalena i učenik Ivan te Isus u trenutku kad umire, umjesto da misli na sebe, djeluje za naše dobro. Učeniku je povjerio svoju Majku, rekavši mu: „Evo ti Majke!“, a Majci: „Ženo, evo ti sina!“ te evanđelist zaključuje da ju je učenik uzeo k sebi. Biskup je ustvrdio kako se i na ovom hodočašću na svoj način obnavlja scena pod Isusovim križem, osobito ako vlastite križeve, trpljenja, patnje, bolesti i umiranja živimo sjedinjeni s njime. On nas predaje svojoj Majci, a mi je prihvaćamo u svoj život, te takvim opredjeljenjem postajemo dionici dinamizma Isusova križa od prije 2000 godina, koji nije izgubio snagu, nego i nas nosi prema onom cilju kamo je poveo učenika i svoju Majku. Biskup je poželio nazočnima da se na ovom hodočašću obnove u svijesti kako im je Isus predao svoju Majku da im ona u njihovim nevoljama bude pratilja i supatnica, te njihov životni hod bude ispunjen snagom Njegove ljubavi s križa koja pobjeđuje smrt.
