Prigodom Trećega Svjetskog dana djedova, baka i starijih osoba požeški biskup Antun Škvorčević pohodio je 21. srpnja 2023. Dom umirovljenika u Velikoj nedaleko Požege i u tamošnjoj dvorani predvodio misno slavlje. Dobrodošlicu mu je uputila ravnateljica Mirjana Novak. Kazala je da su djedovi i bake, kao i druge starije osobe, korisnici ovog Doma, živo vrelo vjere i životnih iskustava, pravi Božji dar, čije se bogatstvo ne smije zaboravljati. Zahvalila je biskupu Antunu što ih nikad nije zaboravio i što je svojim redovitim dolascima u njihovu ustanovu posvjedočio da u starijim osobama prepoznaje Isusovo lice, očitovao im svoju blizinu, te pomagao upaliti svjetlo u njihovim srcima i savjestima. Još je kazala da će po uzoru na drinsku mučenicu bl. Julu Ivanišević, čiju Godinu u Požeškoj biskupiji slavimo, velikim pouzdanjem u Boga nadvladati sve životne situacije, te da ih nikakve oluje, pandemije, ratovi ni druge životne nedaće neće obeshrabriti. Potom je korisnica Ivanka Nepehal biskupu Antunu u znak zahvalnosti za njegovu brigu za djelatnike i korisnike ove ustanove darovala goblen s likom bl. Alojzija Stepinca koji je sama izvezla.
Pozdravljajući ravnateljicu i druge sudionike slavlja, biskup je podsjetio da po želji pape Franje u najbližu nedjelju blagdanu sv. Joakima i Ane, Isusova djeda i bake, slavimo Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba. Kazao je kako je odlučio taj dan proslaviti baš ovdje u Domu za starije i nemoćne osobe u Velikoj, jer je ova ustanova od utemeljenja Požeške biskupije prije dvadeset i šest godina trajno bila mjesto u koje je svake godine po nekoliko puta rado svraćao da bi s djedovima i bakama zahvaljivao Bogu što nas je pozvao u život, radovao se dragocjenoj baštini koju su oni izgradili, napose duhovnoj koja je povezana s njihovom vjerom i pripadnošću Isusovoj Crkvi. Čestitao im je Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba, naglasivši vrijednost i važnost njihove uloge u Crkvi i društvu.
U homiliji biskup se zanimao jesu li kuharice među sudionicama slavlja tijekom svoga života pripravljale ukusna jela po nekim svojim vlastitim, možda i tajnim receptima. Kazao je da ih to pita zato što u današnjem prvom čitanju čujemo kako je Mojsije točno odredio, dao recept kakva se večera treba pripraviti i blagovati one noći u kojoj je Bog odlučio izvesti svoj veliki pothvat oslobođenja svoga naroda iz egipatskog ropstva, i koja se nakon toga treba svake godine pripravljati na spomen toga događaja. Biskup je upozorio kako se spomenuta večera trebala slaviti u porodici tako da se svi njezini članovi okupe oko stola i blaguju vazmeno ili pashalno janje, podsjećajući se da je njihove praoce u Egiptu spasila krv janjeta kojom su poškropili dovratnike svojih kuća, i da su po blagovanju tog janjeta postajali dionici Božjeg djela spasenja. Napomenuo je zanimljivu činjenicu da židovski narod od razorenja Jeruzalema i hrama 70. godine do osnivanja države Izrael 1948. godine, tijekom gotovo dva tisućljeća, premda nije imao svoje države, nije nestao s lica zemlje, zahvaljujući ponajprije činjenici da su se njegovi pripadnici obnavljali u svom identitetu upravo kroz slavlje pashalne večere. Sastavni je dio slavlja, naime, bio čin kojim je otac podsjećao mlade članove obitelji kako su njihovi pradjedovi i prabake bili robovi u Egiptu, ali da ih je Bog čudesnim zahvatom izbavio iz ropstva i doveo u obećanu zemlju, te da je to razlog hvaljenja i slavljenja Boga. Tako se s koljena na koljena prenosila svijest o tome tko su oni po djelu Božjem i savezu koji je on s njima sklopio.
Biskup je podsjetio kako je naslov Poruke pape Franje za ovogodišnji Svjetski dan djedova i bake te starijih osoba „Od koljena do koljena dobrota je njegova“ zapravo citat iz Marijina hvalospjeva „Veliča“. Ustvrdio je da je sveti Otac ovim Danom htio među ostalim podsjetiti mlade naraštaje na važnost onoga što su primili od svojih djedova i baka, da bi bez njihova doprinosa nastala velika praznina s obzirom na naš vrijednosni sustav i identitet. Biskup je istaknuo kako se radi o evanđeoskom sustavu vrijednosti, koji su naši djedovi i bake kao kršćani živjeli u povezanosti s onim što je Bog ostvario za nas u Isusu Kristu. Svojom mukom i smrću na križu on nas nije oslobodio nekog zemaljskog, fizičkog sužanjstva, nego od naše osobne i zajedničke zarobljenosti zlom, pokvarenošću, prolaznošću i u konačnici smrću. Kad roditelju tu istinu o Božjem djelu spasenja u Isusu Kristu i vrijednost vjere prenose svojoj djeci i mladima, uče ih da Boga vole i da mu se mole, oni im čine najveće dobro, ustvrdio je biskup. Kazao je da je to duhovna baština, mnogo veća i važnija od materijalne, koju roditelji nakon smrti ostavljaju svojoj djeci, a koja počesto znade biti uzrokom njihovih svađa i podjela. Biskup je poručio nazočnim djedovim i bakama da je prošlo vrijeme njihova materijalnog doprinosa obiteljima i društvu, ali da su oni i dalje od velike važnosti za prenošenje „s koljena na koljeno“ duhovne baštine. Podsjetio je od kojeg je značenja riječ koju oni upućuju svojim sinovima i kćerima te unucima, potičući ih da vjeruju u Boga, žive po njegovim načelima, sudjeluju na svetim slavljima u crkvi te na taj način budu dionici onoga što je Božja dobrota ostvarila za nas u Isusu Kristu. Zahvalio im je za to služenje, istaknuvši koliko je to bilo dragocjeno napose u doba bezbožnog komunizma, kad su djedovi i bake bili evangelizatori svoje unučadi.
Biskup se zatim osvrnuo na naviješteno evanđelje koje prikazuje kako su Isusovi učenici jedne subote prolazili kroz usjeve i počeli trgati klasje, da bi njegovim zrnjem utažili svoju glad, a farizeji ih ukorili, jer su time po njihovu mišljenju kršili subotu. U svom poznavanju Svetog Pisma i revnosti oko vršenja Božjeg zakona farizeji su se našli u paradoksu da Zakon na koji su obvezivali ljude više nije služio čovjeku, nego čovjek Zakonu. Isus će ustvrditi da čovjek nije stvoren radi subote, nego subota radi čovjeka, te da je smisao Božjih zapovijedi, pa tako i one o obdržavanju subote u tom da pomognu čovjeku biti u skladu s izvornom Božjom voljom i naumom. Biskup je to među ostalim povezao i s nedavnim Đakovačkim vezovima koji su iznijeli na vidjelo prekrasne narodne nošnje, koje su nam ostavili u baštinu naši djedovi i bake te u njima prepoznajemo njihovu kreativnost i identitet kojem pripadamo, kako bismo ga usvojili ili obnovili, te na taj način ne služimo mi njihovoj baštini, nego ona nama. Kazao je kako djecu iz naših katoličkih škola, ali i druge mlade, kad dođu u Dijecezanski muzej u Požegi, poziva da promatraju slike, kipove i druge sakralne predmete koji se u njemu izloženi a koje su nam namrli naši djedovi i bake, i koji nas podsjećaju da su oni pred tim slikama i kipovima uzdizali svoju dušu Bogu i izgrađivali svoj duhovni svijet. Muzej posvješćuje mladima da se nisu rodili u nekom praznom prostoru, nego u konkretnom duhovnom identitetu, koji su im ostavili njihovi roditelji, djedovi i bake, te da zaustavljajući se pred tim predmetima osjete koliko je duboko u nama prisutna naša generacijska i međusobna povezanost kroz ono što smo u svojoj vjeri nastojali živjeti i ostvarivati tijekom naših sad već četrnaest hrvatskih kršćanskih stoljeća, ustvrdio je biskup. Postoji, jedan kontinuitet „od koljena do koljena“ našeg narodnog identiteta, trajno povezan s našim duhovnim svijetom, s našom vjerom u Boga i pripadnošću Isusovoj Crkvi. Poručio je sudionicima slavlja da time što je ušao u staračku dob njihov naraštaj nije postao beznačajan, jer su u temelje našeg hrvatskog identiteta ugradili svoju ljubav, vjeru i nadu, svoju duhovnost od koje mi danas živimo. Dok mlađi naraštaju budu znali od njih prihvaćati tu duhovnost i prenositi je budućim naraštajima, događat će se u našem narodu nešto lijepo i životno, prepoznatljiva dubina koju nazivamo identitetom, ustvrdio je biskup. Poželio je da Bog blagoslovi sudionike slavlja na njihovu životnom putu, te da kao djedovi i bake uzmognu i dalje svjedočiti ono veliko, dobro, plemenito i lijepo, što jesu i što nose u svojim srcima kao vrijednosti svoga postojanja.
Pri svršetku svete pričesti sudionici slavlja su uputili Bogu molitvu za Požešku biskupiju. Biskup je na kraju još kazao da ćemo u nedjelju, 23. srpnja osobito misliti na njih i moliti za njih, pozvavši ih da uzvrate svojom molitvom, kako bi na taj način Svjetski dan djedova i baka bio dan našega duhovnog zajedništva u molitvi. Zahvalio im je što su i ove godine minuloga 7. lipnja sudjelovali na Biskupijskom hodočašću starijih osoba u Voćin. Gospođi ravnateljici i svim djelatnicima zahvalio je za požrtvovnost i ljubav kojom služe korisnicima Doma, te na sve zazvao Božji blagoslov.
