Stotinjak članova Franjevačke mladeži iz Osijeka, Vukovara, Đakova, Našica i Požege sudjelovalo je u Hodu južnim dijelom Požeške biskupije. Hod je krenuo 25. srpnja iz Kutjeva te ih je vodio kroz Pleternicu, Novu Kapelu, Vrbovu, Štivicu, Davor i Zapolje do Cernika, gdje je u nedjelju, 30. srpnja biskup Antun Škvorčević u samostanskoj i župnoj crkvi sv. Petra Apostola slavio s njima svetu misu.
U homiliji biskup se zanimao osjećaju li se Framaši dobro nakon petodnevnog napornog puta, zapitavši ih zašto su zapravo krenuli na ovaj Hod? Spomenuo je da ima onih koji bi mogli prigovoriti kako bi bilo bolje da su se umjesto hodanja prihvatili posla i priskočili u pomoć stradalnicima u nedavnom nevremenu. Kazao je da izazov njihova Hoda, kao i izazov spomenutog prigovora rasvjetljuje naviještena Božja riječ. Podsjetio je na određena gibanja među mladima ovih dana: na odlazak brojnih mladih iz cijele Hrvatske, među njima i određeni broj mladih iz Đakovačko-osječke nadbiskupije i Požeške biskupije na Svjetski susret mladih u Lisabonu na kojem će biti i papa Franjo, zatim na Međunarodni susret mladih u Međugorju. Povezao je s time i ovaj Framaški hod, ustvrdivši kako mladi na tim događajima žele učiniti neke važne duhovne korake. Kazao je kako nam naviješteni evanđeoski ulomak, u kojem Gospodin Isus u prispodobama govori o kraljevstvu nebeskom pomaže otkriti koji su to koraci.
Podsjetio je mlade da je Bog u dubinu njihova srca upisao istinu kako oni nisu stvoreni za nešto malo i prolazno, nego za ono što mogu nazvati „svojim sve“, kako je govorio sv. Augustin. Naše srce, naime, nije skrojeno na neku ljudsku, nego na Božju mjeru, ustvrdio je biskup. Upozorio je mlade da se u njihovo srce može nastaniti ono što je sebično, površno, kratkoročno, mračno te im u njihovoj nutrini postane tijesno. Stoga je važno da uvijek iznova pronalaze način da svoje srce proširuju i omoguće da u njemu diše onaj dah, koji u njega jedino Bog može unijeti. Kazao je da mladi koji su se ovih dana pokrenuli slute kako ono što sada žive nije njihovo pravo i konačno stanje, i da ih je Bog u njihovim srcima probudio za onu stvarnost koju Isus naziva nebesko ili Božje kraljevstvo, kojem se željno okreću i za koje se u svojoj slobodi opredjeljuju, spoznajući kako je jedino u toj stvarnosti punina ljudskog života i postojanja, smisla i konačnosti svega, a da je sve drugo podložno krhkosti i prolaznosti, kako smo se ovih dana osvjedočili i u nevolji olujnog nevremena koja nas je pogodilo.
Produbljujući evanđeoski govor o kraljevstvu nebeskom, biskup je ustvrdio da je Gospodin Isus to kraljevstvo usporedio s tri stvarnosti: s blagom zakopanim na njivi, radi kojeg čovjek rasprodaje sve što ima da bi je kupio; s najdragocjenijim biserom, radi kojeg strastveni i zauzeti trgovac rasprodaje sve što ima da bi ga kupio; i s mrežom punom svakovrsnih riba, koje onda ribar razvrstava na dobre i neiskoristive. Kazao je da ga Gospodin Isus uvijek iznova iznenađuje time što umije pronaći jednostavne slike iz svakodnevnog života, da nam kroz njih priopći duboke istine o nama samima. Strastvenost i zauzetost trgovaca, te žar i neka iznenađujuća nutarnja snaga sportaša, osobito navijača u želji da pobijedi njihov sportski klub biskup je stavio mladima kao izazov za njihovu vjeru. Ako je uistinu kraljevstvo nebesko ono što je meni Bog pripravio kao puninu moga postojanja, kao konačnu istinu o meni i smisao, zar ne bih trebao imati više žara u sebi, osobito mladi čovjek, pa reći ću i strastvenosti upravo za tu istinu i za tu stvarnost koju je Bog za mene pripravio, upitao je biskup. Istaknuo je kako je Bog stvarnost svoga kraljevstva pripravio za nas u Sinu svome Isusu Kristu, koji je božanskom ljubavlju položio sebe za nas, do kraja, do u smrt na križu, i na taj način polomio okove naše prolaznosti i ljudskih neuspjeha, i u naše ljudsko postojanje unio Božju uspjelost, te nema neke druge ljudske strategije, koja bi mogla ostvariti nešto više i bolje od te Božje strategije ljubavi u Isusu Kristu. Podsjetio je na nauk Drugog vatikanskog sabora da se po djelu Isusa Krista u Crkvi – po njegovoj riječi koju naviještamo i po otajstvima koja slavimo, osobito u svetoj misi u kojoj on sâm obnavlja svoju žrtvu ljubavi s križa i svoju pobjedu nad smrću – već ovdje na zemlji događa kraljevstvo nebesko početno i u klici, a ima se u punini očitovati na kraju vremenâ.
Biskup je napomenuo kako je Isusov učenik pozvan tražiti to Božje ili nebesko kraljevstvo. Povezujući to s prvim čitanjem u kojem Bog poziva mladog kralja Salomona da od njega zatraži što želi da mu on daruje, a ovaj mu odgovara ponizno tražeći ne moć i bogatstvo, nego „mudro srce“, biskup je ustvrdio da poniznost nije nemoć, nego stanje otvorenosti čovjekova srca za ono djelo koje Bog želi u njemu ostvariti. Pozvao je mlade hodočasnike neka se i oni poput mladog kralja Salomona otvore Bogu, te ih on ispuni svojom mudrošću, imajući na umu kako mudrost o kojoj je ovdje riječ nije neko ljudsko znanje koje se stječe u školi ili negdje drugdje, nego božanski darovana nutarnja moć i sposobnost ljudskog duha i srca kojom čovjek prosuđuje što je istinsko dobro i onda se u svojoj slobodi za nj opredjeljuje. Podsjetio je kako sv. Ivan u svom evanđelju bilježi da je Isus one koji su mu pristupali želeći postati njegovima učenicima pitao: „Što tražite?“ i pozvao „Dođite i vidjet ćete!“, biskup je ustvrdio da je kraljevstvo nebesko stvarnost koju treba tražiti, te je ustvrdio kako su sudionici Hoda posvjedočili sebi i svima koje su putem susretali da su oni Bogotražitelji. Čovjek, naime, najbolje pronalazi sebe kad pronađe Boga, ulazi u njegovo kraljevstvo kad susretne Isusa Krista. Kazao je kako to nije plod nekog našeg ljudskog doumljivanja, nego Božje objave, koju je u svoje vrijeme shvatio i prihvatio sv. Franjo Asiški, ne mlako i površno. Ostavio je sve ovozemaljsko, da bi se velikim žarom i strastvenošću, radikalno i potpuno opredijelio za Isusa Krista, do te mjere da je na svom tijelom nosio i njegove rane. Spomenuvši kako je papa Franjo u svom današnjem Angelusu rekao da je najdragocjeniji biser iz evanđeoske prispodobe zapravo sâm Isus Krist, biskup je pozvao mlade hodočasnike da se u svom Hodu, napose u Asizu saberu i u svom mladenačkom srcu odgovore tko su oni s Bogom i u Bogu, koje su mogućnosti njihova postojanja u Isusu Kristu, da u svojoj slobodi požele biti iznutra ražareni te strastvenom vjerom opredijeljeni za Isusa Krista žive u nadi i ljubavi, koja ih međusobno povezuje, pa da Isus Krist postane jak u njima i oni u njemu. Potaknuo ih je da poslušni Isusovoj riječi tragaju za blagom kraljevstva Božjega, jer se ono ostvaruje u onima koji ga iskreno i cijelim srcem traže.
