Na svetkovinu sv. Lovre, đakona i mučenika, zaštitnika Požeške biskupije i Biskupijskog Caritasa, 10. kolovoza 2023. na otvorenom prostoru ispred Biskupskog doma u Požegi, neposredno uz drevnu crkvu sv. Lovre, biskup Antun Škvorčević predvodio je središnje biskupijsko misno slavlje tijekom kojeg je za đakona zaredio Ivana Klarića iz Župe bl. Alojzija Stepinca u Novskoj.
U homiliji biskup je kazao okupljenima da dijeli s njima tugu zbog nevolja koje su posljednjih tjedana prouzročile razorne oluje u našoj zemlji, susjednoj Sloveniji i drugim državama, uništivši i ono što je bilo posijano na našim njivama. Posebnu pozornost biskup je posvetio Isusovu i Pavlovu predstavljanju naše egzistencije u današnjim čitanjima kao sijanja sjemena u zemlju da bi umirući pokrenulo novi život i donijelo obilan rod. Istaknuo je kako se ne sije ono što nema mogućnost rasta, zapitavši se otkud sjemenu moć da raste i urodi bogatim plodom. Ustvrdio je kako je sijanje otajstveno događanje jer je rast života u svim njegovim oblicima Božje djelo. Spomenuo je kako Isus koristi sliku sjemena koje umire da bi izrastao život, kako bi nam posvijestio da je i čovjek podvrgnut toj zakonitosti, koja se ostvaruje na višoj razini njegova postojanja a ime joj je ljubav. Ona je čin čovjekove slobode koja sebe polaže i na svoj način umire za drugoga, uključujući se u otajstvo rasta i pobjede života. To je paradoksalnost našeg postojanja koju Isus u evanđelju opisuje onodobnim židovskim načinom govora: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni“.
Biskup je zatim kazao kako uz spomenutu tugu postoji i radost nade što naša polja, iako trenutno opustošena, nisu postala stvarnost u kojoj neće ponovno biti roda. Istaknuo je kako nas i navedenom nevoljom Bog podsjeća da nismo vlasnici života, niti onoga što sijemo u zemlju. Nakon što sjeme bacimo u zemlju i učinimo sve što je u našim mogućnostima, ostaje nam čekati, nadati se da će ono Božjom zakonitošću rasta donijeti plod. Sve je, naime, Božji dar: sjeme, klica, biljka, njezin rast sve do ploda. U tom dinamizmu darovanosti svega stvorenog jedino čovjek može izokrenuti zakonitost rasta te uspostaviti sebičnost kao načelo svoga postojanja i umirati, kazao je biskup. Usmjeriti sve prema svojoj koristi i ne htjeti živjeti zakonitost sjemena bačena u zemlju, odnosno ne prihvatiti umiranje, nego htjeti ostvariti život tako da sebično zgrće i osvaja samo za sebe, znači opredijeliti se za gubitništvo. Sebičnost je ta koja je zapravo smrtonosni otrov našega ljudskog postojanja i kada se ona uspostavi kao sustav u vlastitom životu ili u životu obitelji ili jednoga naroda, onda zapravo umiremo za nestanak. Potaknuo je nazočne na promišljanje pitajući jesmo li mi danas u Hrvatskoj oni koji poput sv. Lovre biramo Isusovu logiku. Isus je, naime, izabrao put pšeničnoga zrna te nam u evanđelju navedenom slikom tumači najprije tko je on da nas ohrabri i dadne primjer te odvažno idemo istim putem. Iz Božje punine života postao je čovjekom, izabrao je biti pšenično zrno, umirati da bi bio pobjednik, slavodobitnik života za nas.
Promišljajući o liku sv. Lovre, biskup je kazao kako je on u Isusu Kristu prepoznao Božju istinu o nama, shvativši da Isus nije tek djelomična, nego cjelovita, puna istina o našem postojanju. Lovro se oduševio njime i opredijelio ne samo biti njegov, nego i ići njegovim putem. Biskup je podsjetio kako se sv. Lovro rodio oko 225. godine, upoznao u Rimu kršćane koji su u to doba bili progonjeni i ubijani radi Isusa Krista. Iako je ljudskom logikom takav primjer teško prihvatljiv, Lovro se vjerničkim razmišljanjem i prosvijetljen odozgor opredijelio ići Isusovim putem vjernosti do u smrt. Njegova sloboda osnažena u Isusu Kristu izabrala je put pšeničnog zrna koje pada u zemlju da bi života bilo. Biskup je pozvao okupljene vjernike neka upute molitvu sv. Lovri da nam Bog daruje svjetlo svoje riječi kako bi u srcu prepoznali što je njegova istina o nama, pojasnivši da ta riječ sadrži u sebi moć koja rasvjetljuje naše duhovne tame.
Progovorio je o svjetlu za naš konkretan život što ga pronalazimo ponajprije u današnjem prvom čitanju iz Knjige o Makabejcima, u kojem smo slušali o majci sedmero njezinih sinova koji su živjeli u poganskoj sredini, negativno raspoloženoj prema njihovoj vjernosti Bogu otaca. Majka sedmorice braće mogla se prilagoditi poganskom okruženju i prepustiti sinovima da žive na način sredine u kojoj su se našli. No, svijest vjere i vjernosti Bogu otaca bila je snažnija od te napasti te je bodrila sinove da zajedno s njome ustraju u opredjeljenju vjere i pod cijenu smrti. Obrazložila im je to činjenicom da nije ona satkala njihove živote u svome krilu, te će im Bog koji ih je pozvao u postojanje uzvratiti za vjernost životom vječnim. Istinska vjera očituje se u vjernosti Bogu koja je na smrt spremna, ustvrdio je biskup, te ona iz ruku onoga čije smo djelo i vlasništvo očekuje konačnu puninu postojanja. Sedmorica sinova poslušala su savjet majke te su zajedno s njome bili žrtve kraljeve odluke da ih usmrti, ali su oni postali dionici sijanja u smrt da bi u njima pobijedio život. Biskup se zapitao nije li njihova vjera svojevrstan prijekor i za nas? Jesu li naša opredjeljenja u suvremenom društvu takva da su sijanja ispunjena zalogom u pobjedu života? Obrazloženje koje pri tom ima naša sloboda snažnije je od onoga što ga je svojim sinovima dala hrabra majka Makabejka. Naime, Očev Sin oduvijek postao je čovjekom da bi svojom božanskom ljubavlju darovao sebe za nas, posijao sebe u smrt na križu, u najplodnije tlo, iz kojeg se rađa punina života za svakoga tko mu se vjerom, krštenjem i žrtvom vlastite ljubavi pridruži, ustvrdio je biskup. Dodao je da nas sv. Lovro koji je išao navedenim putem potiče danas da provjerimo što to naša sloboda hoće, te se opredijelimo biti posijano zrno koje umire u ljubavi za drugoga osobno, obiteljski i društveno da bismo s Isusom Kristom bili dionici njegove pobjede života.
Biskup je s okupljenima podijelio radost što biskupijski Caritas na čelu s ravnateljicom, tajnikom i volonterima te župni Caritasi nastoje u Požeškoj biskupiji širiti spomenutu svijest pobijede života kroz založenost ljubavi za drugoga, napose za ljude u nevolji. Kazao je kako oni Isusovim mjerilima koje je Lovro usvojio svjedoče vjeru u umiranje da bi života bilo, dodavši da će onoliko života biti u Hrvatskoj, koliko budemo živjeli jedni za druge. Zahvalio je svima koji surađuju s Caritasom na biskupijskoj i župnoj razini.
Izrazio je potom radost zbog ređenja đakona Ivana Klarića. Kazao je kako se taj mladić usudio reći Bogu “evo me” s opredjeljenjem da polaganjem biskupovih ruku po prvom stupnju sakramenta svetoga reda postane dionik životnog stanja koje se u Crkvi zove đakonat. Biskup je podsjetio da je sv. Lovro bio nad-đakon, vodeći brigu o tijelu Isusovu na oltaru da ono bude dostojno slavljeno i primano. Istaknuo je kako se Isus poistovjetio s „najmanjom braćom“ te je sv. Lovro svojim služenjem siromašnima povezivao tijelo Isusovo na oltaru s tijelom njegovim koje pati i trpi u nevoljnima. Zaželio je kandidatu za đakonat da snagom Duha Svetoga po sakramentu svetoga reda bude ugrađen u Isusovo služenje čovjeku, da ga svjedoči svojim poslanjem, trajno duhovno raste u dimenzijama služenja i predanja te ono što obilato sije donese i obilati rod. Preporučio je svima okupljenima da mole kako bi se u Hrvatskoj umnožio broj takvih ljudi.
Biskup je svratio zatim pozornost sudionika slavlja na mnoge koji ovih dana kod nas i u svijetu trpe zbog različitih razloga, napose zbog razaranja koje je donijelo olujno nevrijeme, te je pozvao na molitvu za stradalnike. Dodao je kako je među stradalnicima i jedan mladić iz naše sredine koji je otišao u Portugal da bi se pridružio mladima iz cijeloga svijeta te u Lisabonu zajedno s papom Franjom slavio Isusa Krista. Nesretnim slučajem on je ondje nastradao te leži u patničkom krevetu. Biskup ga je preporučio posebno molitvama mladih, koje je potaknuo da rastu u zajedništvu onih koji su se opredijelili za Isusov model života posijanog pšeničnog zrna koje umire da bi života bilo.
