Petak dvadeset i prvog tjedna kroz godinu

Peter von Cornelius: Mudre i lude djevice, 1813.

Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije

Petak
Svagdan

Čitanja: 1 Sol 4, 1-8; Ps 96, 1-2b. 5-6. 10. 11-12; Mt 25, 1-13.

Klanjanje: Daruvar – sv. Antun Padovanski.


Evanđelje dana (Mt 25, 1-13)

„Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!“

U ono vrijeme: Reče Isus svojini učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.«
»Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ‘Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ‘Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ‘Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’
»Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ‘Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ‘Zaista, kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«


Razmišljanje

Naš je život iščekivanje trenutka u kojem ćemo se susresti s Bogom, licem u Lice. Ovaj zemaljski svijet nije naš konačni stan, već je to Nebo. I upravo o tome nam danas želi govoriti Isus. On kao da nam govori: „Prijatelju, uzdaj se u mene. Sve prolazi, samo JA ostajem.“ Može nam se dogoditi da se s vremenom naviknemo i kao da zaboravimo na svoj poziv. Kad smo bili djeca i kad su nam govorili o Nebu, pozorno smo slušali, oči su nam sjajile i znatiželjno smo se pitali: kako će to biti tamo, u Nebu? Kako odrastamo, polako zaboravljamo Nebo, zaokupljaju nas druge misli, različite brige i muke, posao, kuća, financije. Ne mislimo više ni o smrti, ni o Nebu. To nam postaje daleko i takve misli želimo što više udaljiti od sebe. I ponekad se dogodi da nas stvarnost „probudi iz sna“. Možda smrt prijatelja koji se dugo borio s bolešću ili pogled na naše roditelje ili profesore nekoć velike autoritete koji su odjednom ostarjeli i nisu više oni što su nekoć bili. Primjećujemo da život prolazi i da ćemo i sami poprimiti obličje smrti. Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa! Nitko ne zna časa svoje smrti i o tom nam danas govori evanđeoski odlomak u posljednjoj rečenici. Svi znamo da moramo „otići“, ipak, taj će trenutak doći nenadano: može i svaki čas! Možemo se buniti, možemo se tužiti i govoriti da je Bog nepravedan. No, On nas upozorava. I to ne samo da nas opominje upozorava, nego nas i poziva da gledamo smrt, ne kao nešto tužno, već upravo suprotno, kao nešto radosno, kao gozbu. Potrebno je samo podržavati žar našeg očekivanja i naše nade raspaljen u našem srcu. Moramo težiti za Nebom. Trebamo iščekivati taj trenutak blistavih očiju i djetinjom radoznalošću. To znači imati dovoljno ulja u svjetiljci i biti spreman za svadbenu gozbu kad stigne Zaručnik. W. Cz.

(preuzeto iz knjige Živa Riječ 2023. u izdanju Misionara Krvi Kristove)