LECTIO
1. čitanje: Knjiga proroka Ezekiela 18, 25 – 28
Ovo govori Gospodin: ²⁵ »Vi velite: ‘Put Gospodnji nije pravedan!’ Čuj, dome Izraelov: Moj put da nije pravedan? Nisu li vaši putovi nepravedni? ²⁶ Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, pa zbog toga umre, umrijet će zbog nepravde što je počini. ²⁷ A ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio, pa stane vršiti moje pravo i pravicu, živjet će i neće umrijeti. ²⁸ Jer je uvidio i odvratio se od svojih nedjela što ih bijaše počinio, živjet će i neće umrijeti«.
Riječ Gospodnja.
Problem osobne i kolektivne odgovornosti provlači se čitavom Biblijom s različitim naglascima koji se uvijek ne slažu. U antici pripadnost nekog čovjeka ili žene, od rođenja do smrti, nekoj točno određenoj i trajnoj etničkoj skupini zahtijevala je neprestano prilagođavanje i podvrgavanje predajama klana i, stoga, zakonu kojeg je nametnuo poglavica, patrijarh. Prostori slobode, osobnih odabira, gotovo da i nisu postojali. Sâm božanski zakon, što ga je Bog svečano priopćio odgovornoj osobi za skupinu (patrijarh ili poglavica), nije dopuštao mogućnost tumačenja i prilagođavanja.
Osobna savjest se rađa polagano i postupno. Polagano s njom raste drugačiji odnos osobe sa skupinom i s predajom. Osim toga, zakon je u prošlosti čovjeka i ženu iznad svega podvrgavao izvanjskom obdržavanju. Također i u praksi osuđivanja, u primjeni kazni, predviđenih zakonom, odgovorna vlast je prosuđivala i primjenjivala normu na čisto izvanjski, objektivni način. Drugim riječima u obzir se isključivo uzimao počinjeni prekršaj a ne prekršitelj, grijeh a ne grješnik. Suci su se ravnali po činjenicama, ne uzimajući u obzir nakane.
Ezekiel postaje pobornik osobne odgovornosti. U Knjizi Ponovljenog zakona Bog je na Mojsijeva usta bio govorio o opsluživanju zakonu kao izvoru života ili smrti (usp. Pnz 30, 19s: »Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo«). U današnjem tekstu Ezekijel tvrdi: »Ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio, pa stane vršiti moje pravo i pravicu, živjet će i neće umrijeti. Jer je uvidio i odvratio se od svojih nedjela što ih bijaše počinio, živjet će i neće umrijeti« (rr. 27s). Odgovornost za dobro i za zlo je ponajprije osobna. Istina je to kojom je kršćanstvo dalo doprinos čitavom čovječanstvu.
2. čitanje: Poslanica svetoga Pavla apostola Filipljanima 2, 1-11
Braćo:
¹ Ima li u Kristu kakve utjehe, ima li kakva ljubazna bodrenja, ima li kakva zajedništva Duha, ima li kakva srca i samilosti, ² ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; ³ nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ⁴ ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! ⁵ Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu:
⁶ On, trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,
⁷ nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan;
obličjem čovjeku nalik,
⁸ ponizi sam sebe, poslušan do smrti,
smrti na križu.
⁹ Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
¹⁰ da se na ime Isusovo prigne svako koljeno
nebesnikâ, zemnikâ i pozemnikâ.
¹¹ I svaki će jezik priznati:
»Isus Krist jest Gospodin!« –
na slavu Boga Oca.
Riječ Gospodnja.
Pavlov nagovor se usredotočuje na ovoj rečenici: »Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu« (5. r.).
Isus je preuzeo temu osobne odgovornosti svakoga od nas. Pomislimo na prispodobu o talentima: svatko će položiti račun za onoliko talenata koliko je primio. No, također je istaknuo kolektivnu odgovornost – ili bolje: zajedničarsku – koja se odnosi na dobro i zlo, osobito s obzirom na najslabije, najmanje. U raspravi sa Židovima, ne samo da ih je izazvao da ga uvjeravaju da je grješnik, On sâm koji osobno nije počinio grijeha, na sebe je preuzeo sve naše grijehe. Postao je grijeh radi našega spasenja.
Svatko od nas, na neki način, mora položiti račun za sve i svi za svakoga pojedinog. On je radi nas postao poslušan do smrti, smrti na križu. Tako je živio pravdu i pravednost da je od volje Očeve sebi načinio hranu. Postao je opravdanje za svakoga pojedinog i za sve nas. Slijedeći njega, mi grješnici, možemo biti sigurni da smo iz smrti prešli u život. Taj prijelaz možemo doživjeti već u zemaljskom životu i cijelu se vječnost čvrsto u nj pouzdavati.
Evanđelje: Matej, 21, 28-32
U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim:
²⁸ »Što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ ²⁹ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. ³⁰ Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. ³¹ Koji od te dvojice izvrši volju očevu?« Kažu: »Onaj prvi.« Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! ³² Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.«
Riječ Gospodnja.
Ova prispodoba što ju je Isus ispripovjedio za vrijeme svoga posljednjeg boravka u Jeruzalemu, prije muke i smrti, pokazuje kako pred izričitom i zapovjednom voljom Oca, svaki od dvojice sinova reagira na način da ne samo razlikuje, nego da odvaja riječi od djelâ i da u nutrini svog srca mijenja vlastito mišljenje.
Prvi iskazuje poštovanje i formalnu poslušnost očevim riječima: »Evo me, gospodaru«. No nema nakanu te riječi provesti u djelo. I iskazuje neposlušnost. Drugi ostavlja dojam da je iskreniji. Kaže ocu da se ne slaže s njegovom voljom. No, predomislivši se (29. r.), posluša. Drugi sin je donio odluku da izvrši Očevu volju, tako da se predomislio, obratio, kako naglašava Isus. Učitelj, zatim, uključuje nazočne da se izričito izjasne o različitom ponašanju dvojice sinova: » Koji od te dvojice izvrši volju očevu?« (31. r.) Prozvani nimalo ne dvoje: »Onaj prvi«.
Isus je rekao, opet u Matejevom evanđelju (7, 21-23; usp. Lk 6, 46): »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali , u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!’«. Također i Jeremija, s obzirom na značenje obrezanja (4, 4): »Obrežite se Gospodinu, skinite obrezak sa srca svojega, Judejci i Jeruzalemci, jer će bijes moj buknuti kao vatra, i gorjet će, a nikog da ugasi. Zbog zlodjela i opačina što ih počiniste«.
Može se činiti da pokajanje i obraćenje polaze od ‘poznavanja’ zakona koji propisuje norme ponašanja. U stvarnosti su ukorijenjeni u srcu osobe koja u zakonodavcu ne prepoznaje gospodara nego oca. U osobi koja u zakonu vidi izraz očeve volje – oca koji želi usrećiti sina (premda zakon od sina traži napor i žrtvu).
MEDITACIJA
»Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!. Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete « (Mt 21, 28).
Ono temeljno na što nas čitanja pozivaju je ‘pokajanje’, obraćenje srca. »Obratiti se da bismo vjerovali«, veli Isus. I čini se da namjerno izokreće poredak glagola. Ne samo »vjerovati da bismo se obratili«. Obratiti se da bismo vjerovali znači, prije svega, ne preuzetno se vlastitom prosudbom smatrati pravednima, ispravnima, svetima. Pa niti s obzirom na obdržavanje zakona na način da zbog toga mislimo da nismo kao drugi ljudi koja ga ne obdržavaju. Svijest da smo grješnici stavlja nas u stanje, na put obraćenja. Svijest da smo pravednici oduzima nam mogućnost da se uputimo na taj put. Jedini je Bog taj koji nas čini pravednima, ispravnima i svetima (prispodoba o farizeju i cariniku u Lk 9, 14-18 ne daje prostora sumnji a još manje dvoznačnosti). Obratiti se da bismo vjerovali znači također priznati da nismo mi ti koji određujemo što je dobro a što je zlo, što je pravedno a što je nepravedno, što je ispravno a što nije ispravno…što je sveto a što nije sveto. To je Gospodin.
Sama Ezekielova rasprava, između Boga i Izraela, polazi od jednog pitanja: je li pravedan put Gospodnji ili put Izraelov? Je li dopušteno – i obvezatno – pitati se: što Izrael zna o ‘ispravnosti’? Odgovor može dati samo Bog: nepravda je uzrok smrti, pravda i pravednost su uzrok života. Prijelaz od nepravde u pravdu i pravednost je prijelaz od smrti u život. Tko određuje taj prijelaz? Bog.
MOLITVA
Daruj mi, predobrostivi Isuse, svoju milost, da bude sa mnom, sa mnom da radi i sa mnom da ustraje do kraja. Onda mi daj svagda željeti i htjeti što je Tebi prijatnije i draže. Tvoja volja budi mojom, a moja neka svagda Tvoju slijedi i najljepše se s njom slaže. Što se Tebi, to se i meni htjelo ili ne htjelo. Neka ne mogu što drugo htjeti ili ne htjeti, nego što Ti hoćeš ili nećeš!
Daj, da za sve što je zemaljsko, umrem, i zbog Tebe da mi bude milo, ako me prezru i ako budem nepoznat u ovom svijetu. A nadasve želim u Tebi otpočinuti, i srce moje da se u Tebi smiri. Ti si pravi mir srcu i pokoj mu jedini; izvan Tebe sve je teško i nemirno. U tom miru, to jest u Tebi jedinom, najvećem i vječnom dobru, spavat ću i počivati. Amen (TOMA KEMPENAC, Nasljeduj Krista III, 15).
KONTEMPLACIJA
Svemogući i vječni Bože, Gospodaru svemira, Stvoritelju i upravitelju svih stvari. Ti koji si po Kristovu djelu čovjeka učinio uresom svijeta, dao si mu naravni zakon i onaj pisani da živi skladno kao biće obdareno razumom, a kad je sagriješio stavio si preda njega svoju dobrotu kao normu da se obrati, pogledaj na one koji pred tobom svijaju vrat duše i tijela, jer ti ne želiš da grješnik umre nego da se obrati, kako bi se udaljio od puta propasti i mogao živjeti.
Ti koji si prihvatio pokajanje stanovnika Ninive, ti koji hoćeš da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine, ti koji si s očinskim osjećajem primio sina koji je upropastio svoj život i koji se pokajao, primi sada i pokoro onih koji te zazivaju, jer nema nikoga koji ne bi sagriješio pred tobom: ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati? Ali u tebe je smilovanje.
Povrati ih u svoju svetu Crkvu u prvotnom dostojanstvu i obziru, po zagovoru Krista, našeg Boga i Spasitelja, po kojemu tebi pripada slava i štovanje u Duhu Svetom, u sve vjekove. Amen. (Apostolska konstitucija VIII, 9; navedeno u S. PRICOCO – M. SIMONETTI (izd.), La preghiera dei cristiani, Milano 2000, str. 125)
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Gospodine Isuse, smiluj mi se«
ZA DUHOVNO ČITANJE
Moj Bože, dva se čovjeka u meni sukobljavaju u okrutnom ratu.
Prvi, pun ljubavi prema tebi, želi te vjerno slijediti.
Drugi, buntovan na tvoju volju, svrstava se protiv tvog zakona.
Duhovni, jedan hoće da se sav okrenem nebu zauvijek,
ispružen suncu vječnih dobara, zanemarivši ona zemaljska.
Drugi me drži priljubljenog uz zemlju, pritisnutog njezinom težinom.
Ja nesretnik, u ratu sa samim sobom, hoću li ikad igdje pronaći mir?
Želim dobro, znam to, a ne činim.
To želiš, a evo, krajnja bijedo, ono što volim ne vršim,
nego zlo koje me prestravljuje.
O milosti, o zrako spasenja,
dođi i uskladi me sa mnom samim!
Ukroti svojom slatkoćom ovog čovjeka koji ti se toliko suprotstavlja.
(J. RACINE, Preghiere dell’umanità /Molitve čovječanstva/, Brescia, 1993., str. 46.)
