Središnji dio Biskupijskog dana u Požegi, 23. rujna 2023. o 26. obljetnici uspostave Požeške biskupije bilo je euharistijsko slavlje koje je u požeškoj Katedrali predvodio biskup Antun Škvorčević u zajedništvu s brojnim dijecezanskim i redovničkim svećenicima, te sa sudionicima prethodnog programa u Dvorani sv. Terezije Avilske i Odgojno obrazovnom centru.
U homiliji biskup je podsjetio na tužnu činjenicu da su nevrijeme, poplava i druge nevolje uništili ovogodišnji plod i urod mnogim poljoprivrednicima u Slavoniji, koji su prošle jeseni ili proljeća zasijali svoje njive dobrim sjemenom. Upitao je Gospodina Isusa je li on računao i na tu mogućnost kad je u naviještenoj evanđeoskoj prispodobi o sijaču govorio o sudbini sjemena. Ustvrdio je da je On pritom vidio i sudionike ovog slavlja kao tlo u koje je posijao svoje sjeme. Kazao je da su to ponajprije svećenici u čija je srca posijao sjeme svećeničkog zvanja, podsjetivši da je molitvena nakana ove jesenske kvatrene subote upravo za svećenička zvanja, te ustvrdivši da je to Isusovo sjeme u njihovim srcima urodilo plodom njihova svećeničkog poslanja koje vrše u požeškoj mjesnoj Crkvi. Još je rekao da su svećenici na ovo slavlje Biskupijskog dana donijeli svoju vjernost i požrtvovnost, ali i ono što je možda bio manjak vjernosti, te je zahvalio Gospodinu Isusu što je u njih imao povjerenja te u njihova srca posijao sjeme svećeničkog zvanja, moleći ga da im oprosti moguće nevjernosti i da im pomogne biti uistinu vrijednim sijačima sjemena njegove riječi.
Produbljujući govor o otajstvu života po posijanom sjemenu, biskup Antun je ustvrdio kako je silno izazova činjenica da je u jedno malo zrno pšenice zgusnuto toliko života, koji uz ponešto topline i vlage iz njega može isklijati i izrasti, a da mi ne vidimo kojom snagom klije i raste te donosi rod. Prisjetio se kako se u djetinjstvu, prolazeći slavonskim šumama uvijek zaustavljao pred jednim hrastom pod kojim je bilo mnogo žirova, čudeći se i diveći kako je iz jednog malog žira moglo izrasti tako divovsko stablo. Kazao je da se slično događa i s onim što Bog u nas posije sjemenom svoje riječi: u početku to može izgledati sitno i malo, ali ono izraste u nešto veliko, visoko, veličanstveno, za vječnost.
Osvrćući se na naviještenu evanđeosku prispodobu o sijaču, u čijem prvom dijelu Isus govori o sijanju, a potom u drugom dijelu o sudbini posijanog sjemena, kazao je kako Gospodin u spomenutoj prispodobi naznačuje višestruku sudbinu posijanog sjemena, jer se događa da svako sjeme ne padne na plodno tlo i zbog toga ne urodi očekivanim plodom. Govoreći o prvoj sudbini koju sjeme Božje riječi po evanđeoskom prikazu može doživjeti, a to je da bude posijano uz put, pogaženo i od ptica pozobano, biskup je protumačio da tu Isus ponajprije misli na svoje sunarodnjake Židove, koji su imali privilegij da riječ Božja njima prvima bude naviještena, a oni su se na nju ravnodušno oglušili. Kazao je kako su sudionici Biskupijskog dana također na svoj način privilegirani ne samo slušatelji, nego i navjestitelji Božje riječi, te ih je upozorio na opasnost da ona u njima bude pogažena, ako se prema njoj počnu odnositi ravnodušno i hladno, ne dopuštajući joj da dopre u dubinu njihova bića, njihove jedinstvene i neponovljive osobe. Drugu sudbinu koju sjeme Božje riječi može doživjeti u nama jest da padne na kamenito tlo našeg srca, ustvrdio je biskup. To se događa kad se Božja riječ, tek što uđe u nas, brzo osuši i uvene, jer nema od čega rasti. Srce kameno je ono koje nije zalijevano molitvom i okapano dobrim djelima, ustvrdio je biskup. Treća sudbina koju sjeme može doživjeti jest da padne u trnje i bude ugušeno u svom rastu. Božja riječ se u nama guši po našim opredjeljenjima sebičnosti, negativnosti, strasti i drugih opačina, rekao je biskup. Konačno, četvrta i najbolja sudbina koju sjeme Božje riječi može doživjeti jest da padne na plodno tlo našega dobrog, plemenitog, vjerničkog srca i po našoj ustrajnosti višestruko urodi. Kad mi sami postanemo plodno tlo Božje riječi, naše naviještanje Božje riječi drugima postaje autentično i učinkovito, ustvrdio je biskup.
S obzirom na prvo čitanje u kojem apostol Pavao svom učeniku i suradniku Timoteju upućuje poticajne riječi, biskup je kazao da u tim riječima susrećemo sliku prve Crkve. Istaknuo je da su u njoj Pavao i drugi apostoli definirani kao Božji zastupnici i povjerenici, nositelji i širitelji Božje objave i njegove istine o čovjeku, te da je njihova prva i najvažnija služba ono što su primili od Gospodina Isusa predati ljudima kojima ih je Bog poslao, pozivajući ih da na Božju objavu odgovore vjerom. Ono što nam je Bog u Isusu Kristu objavio takva je stvarnost da je prihvaćamo vjerom ili odbijamo. Sinodalni hod ne stavlja u pitanje ono što je Božje. Ono što mi promišljamo i što nastojimo obrazlagati nema svoje polazište u nekim našim metodičkim pristupima, nego u objavi Božjoj. Kršćanstvo nismo mi smislili, nije neka stvarnost odozdo, nego ono što smo primili objavom Božjom, što prihvaćamo vjerom ili odbijamo nevjerom, kazao je biskup. Još je dodao kako je po apostolu Pavlu mjerilo razlučivanja i prosuđivanja na sinodalnom putu sam Gospodin Isus, koji je pred Pilatom dao lijepo svjedočanstvo, o čijem će se slavnom dolasku konačno potpuno ostvariti djelo spasenja.
Upozoravajući na važnost apostolske službe razlučivanja u hodu kršćanske zajednice ovim svijetom, biskup je sudionike slavlja podsjetio na ulomak Poslanice Timoteju, koji je naviješten u misnim čitanjima jučerašnjeg dana. U njem apostol potiče svoga prijatelja i suradnika da u vršenju svoje učiteljske službe prianja uz zdrave riječi Gospodina Isusa, da u vjernosti Božjoj objavi koju mu je on predao naviješta Krista Raspetoga, jer je On Božja istina po kojoj su ljudi ušli u mogućnost punine svoga postojanja. Biskup Antun je ustvrdio da je Božja domišljatost u križu Krista Gospodina najveća mudrost kojoj smo povjerovali. Pozvao je sudionike slavlja neka u svom sinodskom nastojanju vjernički hode s drugima i prema drugima koji su na rubu našeg društva, trajno preispituju i nadahnjuju križem Gospodina našega Isusa Krista, kojim je on pobijedio zlo i smrt, i otvorio nam vrata u vječni život. Zamolio je Isusovu Majku, koja je u vjernosti Božjoj riječi supatnički stajala uz njegov križ, i na sasvim posebni način postala dionicom njegove uskrsne pobjede, da moli s nama i za nas kako bismo i mi poput nje bili dionici spomenute pobjede, te radosni služitelji i navjestitelji Božje riječi.
