Na svetkovinu Obljetnice posvete Katedrale i 26. obljetnice uspostave Požeške biskupije i svoga biskupskog ređenja, 27. rujna 2023. biskup Antun Škvorčević predvodio je u požeškoj stolnoj crkvi euharistijsko slavlje zajedno sa svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova i župa Katedralnog arhiđakonata.
Zapodjenuvši u homiliji dijalog s nazočnom djecom, biskup je primijetio da nakon današnjih školskih obveza izgledaju ponešto umorno, izrazivši uvjerenje da im srce nije umorno za susret s Bogom na ovom slavlju po njegovoj Riječi koju smo navijestili i svetom otajstvu koje slavimo. Spomenuo je djeci i drugim nazočnima kako se u novije vrijeme često kod nas govori da u Hrvatskoj nema dovoljno radnika, a napose građevinskih. Poslodavci se pak u građevinskom sektoru žale da određeni radnici koji u Hrvatsku dolaze iz inozemstva nisu dovoljno stručni za gradnju onih zdanja kakva su nam danas potrebna.
Polazeći od drugog naviještenog čitanja iz Prve Pavlove poslanice Korinćanima, biskup je upozorio kako nas Apostol uvjerava da uz ono što čovjek gradi oko sebe, ne smije zaboraviti kako je on sam određena gradnja. Zapitao je, tko je stručnjak za građevinu koja se zove čovjek. Kazao je da odgovor nalazimo u evanđeoskom ulomku u kojem Isus nastupa pred nad carinikom Zakejom iz Jerihona, jednim od najviših državnih službenika onodobnog Rimskog Carstva, koji se obogatio ubirući porez i više nego je bilo propisano. Naime, Zakej je shvatio da si je pribavio mnoga materijalna dobra, obogatio se, ali da je pritom sama sebe razgradio. On koji zbog niska rasta nije mogao fizički dobro vidjeti ljude i drugu stvarnost oko sebe, duhovno je oslijepio onda kad je sav svoj život stavio na kartu bogatstva i završio kao razoreno biće, ustvrdio je biskup. Čuo je za Isusa kao najboljeg graditelja čovjeka te je odlučio susresti se s njime. Isus mu ide ususret i najavljuje da ga želi posjetiti u njegovoj kući. Ondje Zakej, ne čekajući da to Isus od njega zatraži, donosi odluku da pola svog imetka dadne siromasima, a onima koje je prevario uzvrati četverostruko. Ovu gestu Zakejeve obraćenićke velikodušnosti Isus je popratio riječima, da je danas stiglo spasenje u Zakejev dom, jer je i on sin Abrahamov, koji se svojim krivim životnim opredjeljenjima izgubio, ali ga je On, Sin čovječji došao potražiti i spasiti.
Biskup je ustvrdio kako je Isus Krist najčvršći temelj one gradnje kojoj je ime čovjek. Uvjerava nas to i sv. Pavao u spomenutom ulomku. Tko gradi na nečem drugom ili s nečim drugim, gradi na nesigurnom, ruševnom. Čovjek se ne može urušiti kad je utemeljen u Bogu, koji je svoju čvrstinu objavio u Isusu Kristu, kad je on sebe dao do kraja za nas, i čija je ljubav pobjednica nad smrću jedini pravi temelj našeg postojanja. Apostol nas uvjerava da smo hram Božji kad u nama prebiva Duh Božji, te nas upozorava da ne upropašćujemo taj Božji hram u nama, jer time postajemo razorena bića, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da provjere na kome, na čemu i čime grade svoj svakodnevni život, te da sve prostore svoga duha otvore Isusu Kristu, najboljem graditelju. Podsjetio ih je da se ono isto spasenje koje je Isusovim dolaskom ušlo u Zakejevu kuću, nastanilo u njihovu srcu po svetom krštenju, i da je tada Isus Krist postao najčvršći temelj njihova života. Potrebno je stoga svakog se dana učvršćivati na tom temelju, omogućujući Isusu Kristu da nas izgrađuje svojom prisutnošću u nama, ustvrdio je biskup.
Kazao je da je to na svoj način najavio prorok Izaija u ulomku današnjeg drugog čitanja, gdje on svoje suvremenike koji su se vratili iz babilonskog sužanjstva, stanja razorenog pojedinca i cijelog naroda, uvjerava da Bog od njih ponovno želi izgraditi svoj narod, u koji će biti uključeni i pripadnici drugih naroda, željni služiti Bogu Izraelovu, i da će se svi oni sabrati u Domu Božjem, što će se zvati „dom molitve za sve narode“. Biskup je rekao kako je izvanredno veliko značenje te Božje inicijative da izgrađuje čovjeka po svojoj prisutnosti u dubini njegova srca, koje postaje duhovni dom molitve. Spomenuo je kako molitva nije tek neki čin jezika, nego govorenje srcem. Stoga je važno paziti da to naše ljudsko srce ne krene putem izgubljenosti, bude zahvaćeno mrakom zala i grijeha, nego da ono po svakodnevnoj molitvi i žrtvi ljubavi koja izgara za druge bude trajno otvoreno Bogu, njegovu svjetlu, a život sjedinjen s Isusom Kristom neprestano prinošenje žrtve za spasenje svijeta. To je poslanje svakog krštenika, uključenog u zajedništvo Isusove Crkve, čiju pripadnost živimo u svojoj Požeškoj biskupiji, naglasio je biskup
Zaključio je kako slavljenje posvete materijalnog zdanja požeške Katedrale ima za cilj doprinijeti da hram Božji u nama bude što ljepši i urešeniji kroz vjernost Bogu, koju potvrđujemo svojom molitvom i sudjelovanjem na svetoj misi, te kroz svakodnevni život u skladu s Božjim naumom o nama. Zamolio je sv. Tereziju u čiju je čast podignuta Katedrala da svojim zagovorom bdije nad svakim od nas, osobito nad našom djecom i mladima, da se nitko ne izgubi za Boga, nego nam srce uvijek bude živi hram njegove prisutnosti, te on u nama pobjeđuje našu prolaznost i nemoć.
