LECTIO
1. čitanje: Knjiga Izlaska 22, 20-26
²⁰ Ovo govori Gospodin:
»Ne tlači pridošlicu niti mu nanosi nepravde, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj.
²¹ Ne cvilite udovice i siročeta! ²² Ako ih ucviliš i oni zavape k meni, sigurno ću njihove vapaje uslišati. ²³ Moj će se gnjev raspaliti i mačem ću vas pogubiti. Tako će vam žene ostati udovice, a djeca siročad.
²⁴ Ako uzajmiš novca kome od moga naroda, siromahu koji je kod tebe, ne postupaj prema njemu kao lihvar! Ne nameći mu kamata!
²⁵ Uzmeš li svome susjedu ogrtač u zalog, moraš mu ga vratiti prije zalaza sunca. ²⁶Tȁ to mu je jedini pokrivač kojim omata svoje tijelo i u kojem može leći. Ako k meni zavapi, uslišat ću ga jer sam ja milostiv!«
Riječ Gospodnja.
Osveta – ili istoznačni izrazi kao ‘izbavljenje’ ili ‘otkupljenje’ (vidi hebrejski korijen ga’ál ) – bila je u Starom zavjetu moralna obveza i način vršenja pravde u društvu bez odgovarajućih pravnih struktura; ona se, međutim, često puta izrodila i otimala kontroli. Unatoč predrasudama, čak i zakon odmazde (Izl 21, 23-25) izražava duh »Zakonika saveza« (Izl 20, 22 – 23,33) koji je zakon milosrđa.
I ovaj ulomak je dokaz takve tvrdnje. On pokazuje da zakon treba shvatiti kao znak prisutnosti Gospodina, koji je pokazao da je milosrdan sa svojim narodom (usp. 26. r.) i da osobitu brigu i ljubav iskazuje prema onim članovima koje nitko ne brani, koji nemaju ‘osvetnika’ ili ‘otkupitelja’: pridošlice nemaju svoj ‘klan’; siroče i udovica su lišeni oca ili muža; siromah odvjetnika. Za te se ljude Bog predstavlja kao branitelj, to jest kao njihov otac, njihova obitelj, njihov muž, njihov odvjetnik.
Odnosi među ljudima – ako krivo ne shvaćaju istinu o onom Bogu koji se objavio Izraelu – ne bi stoga smjeli biti prožeti sebičnim mjerilima pohlepe i osobne materijalne koristi (rr. 24s.), već onim duhom solidarnosti, sućuti i razumijevanja što ga je Izrael kao prvi doživio od strane svog Boga. To potvrđuje redak kojim započinje ulomak, koji doziva u sjećanje oslobođenje iz egipatskog ropstva (20. r.) i koji potom nastavlja s poukama koje su u stanju jasno očitovati taj duh milosrđa. Ovdje dakle nije riječ o jednostavnim normama međurasne ili međuklasne filantropije, već o izričaju jednoga teološkog zahtjeva: tko je spoznao Boga mora djelovati u skladu s istinom tog milosrdnog i brižnog Boga, koji mu je izašao u susret kao osloboditelj.
2. čitanje: Prva poslanica svetoga Pavla apostola Solunjanima 1, 5c-10
Braćo:
⁵ Znate kakvi smo poradi vas među vama bili. ⁶ I vi postadoste nasljedovatelji naši i Gospodinovi: sve u nevolji mnogoj prigrliste Riječ s radošću Duha Svetoga ⁷ tako da postadoste uzorom svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji. ⁸ Od vas je doista ne samo riječ Gospodnja odjeknula po Makedoniji i Ahaji nego se i vaša vjera u Boga posvuda tako proširila te nije potrebno da o tome govorimo. ⁹ Oni sami o nama pripovijedaju; kako dođosmo k vama, kako se od idola obratiste k Bogu da biste služili Bogu živomu i istinskomu ¹⁰ i iščekivali s nebesa Sina njegova koga uskrisi od mrtvih, Isusa koji nas izbavlja od gnjeva što dolazi.
Riječ Gospodnja.
Crkva u Solunu je veoma mlada kršćanska zajednica, bilo stoga što je tek odnedavno primila poruku evanđelja, bilo također zato što uživa svježinu i novost života uskrslog Krista. Pavao je zbog toga gotovo ponosan, i na neki način u iskustvu te zajednice vidi i ponovno proživljava vlastito iskustvo (i sebe samoga) (6. r.).
Po djelovanju jedinoga Duha, Isus i apostoli, Pavao i njegove zajednice, suzajedničari su u istoj sudbini, sjedinjeni u istom pozivu, solidarno na putu križa, dionici radosnih plodova uskrsnuća. I to je razlog što, poput Pavla, i crkva u Solunu također postaje ‘uzor’, referencijalna točka i žarište evanđelja. Ona zapravo oponaša Pavla u »radosti« života po mjeri samog evanđelja: radost je dar Duha, onog Duha Svetoga koji je vodio Isusa do uzvišenog darivanja sebe i koji sada vodi Pavla usred nevolja i tjeskoba. Zajednica oponaša Pavla i u snazi kojom prihvaća progonstvo i nevolju što mu ih je prouzročilo evanđelje; baš zbog toga Solunjani su sa svoje strane postali uzor drugim kršćanima u Grčkoj: »tako da postadoste uzorom svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji« (7. r.)
Solunska crkva je primjer naučila od Pavla u samom oduševljenom prihvaćanju evanđelja i obvezala se evangelizirati po cijeloj Grčkoj i drugdje, još prije životom nego riječima. »Od vas je doista ne samo riječ Gospodnja odjeknula po Makedoniji i Ahaji«. (8. r.) Ono što se dogodilo u obraćenju Solunjana pomalo je uzorak (paradigma) kršćanskog navještaja (kérygma) poganima: riječ je prije svega o prijelazu s idolatrijskog mnogoboštva na židovsko jednoboštvo (r. 8b i 9) i o prianjaju uz kristološku objavu koja, međutim, iščekuje svoje puno dovršenje s drugim Kristovim dolaskom u slavi (parusía) (10. r.). To će biti jedna od glavnih tema poslanice.
Evanđelje: Matej, 22, 34-40
U ono vrijeme:
³⁴ Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, ³⁵ a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: ³⁶ »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu!» ³⁷ A on im reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. ³⁸ To je najveća i prva zapovijed. ³⁹ Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. ⁴⁰ O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i proroci.«
Riječ Gospodnja.
Pitanje zakonoznanca ne služi samo kao povijesno sjećanje na sukob između Isusa i njegovih protivnika, sve odlučnijih da ga uklone, nego također odražava i ono čime je bila zaokupljena zajednica za koju Matej piše svoje evanđelje. Ona želi pronaći nešto oko čega bi se u jedno mogao sažeti sav zakon, kako se djelovanje učenika ne bi raspršilo u sitničavosti obdržavanja mnoštva obveza i zabrana. Isusov sugovornik zapravo od njega jednostavno ne traži, kao kod Marka, koja je prva zapovijed, nego koja je »velika« zapovijed, a to je semitizam koji znači ‘najveća’.
Isusov odgovor na zakonoznančevo pitanje odvija se u dva trenutka. Prije svega upućuje na šemá Izraél (»Slušaj Izraele!«), židovsku svagdanju molitvu, a onda joj pridaje zapovijed ljubavi prema bližnjemu (Lev 19, 18). Napokon dodaje: » O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i proroci«. Ljubav je jedini istinski prikladan odgovor što ga vjernik može dati Bogu koji njega prvoga ljubi i koji mu nudi svoj savez. To je ljubav koja, kako je već Stari zavjet učio, mora pokrenuti čitavo biće: ne samo pamet, nego i volju, želju, planove, same životne i tjelesne snage. Valja stoga izaći iz raspršenosti kako bi se pronašlo jedinstvo života, središte kojemu potpuno prepustiti vlastitu slobodu.
Prava ljubav za Boga, kao sažetak zakona, osim toga neraskidivo je povezana s ljubavlju prema bližnjemu: »Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga«. U suprotnom bi je trebalo proglasiti licemjernom, onako kako su to činili izraelski proroci u svojim upornim optužbama protiv formalističkog štovanja Boga lišenoga praktične pravednosti i milosrđa prema bližnjemu. Neraskidiva povezanost između dvije zapovijedi nesumnjivo je u srcu proročkog navještaja i same Tore, kako to, primjerice, pokazuje današnje prvo čitanje, uzeto iz drevnoga zakonika saveza.
MEDITACIJA
»Slušaj Izraele!«, kojeg Isus navodi u odgovoru zakonoznancu, pomaže nam da pojasnimo što podrazumijeva ljubav prema Bogu, stav koji se očito ne može shvatiti kao onaj osjećaj kojim netko ljubi drugu ljudsku osobu, čineći joj dobro. »Ljubiti Boga« već u Starom zavjetu znači slušati ga, znači povjeriti se njegovoj Riječi prepunoj obećanja za svakog od nas, znači takvoj riječi podvrgnuti cijeli svoj život. Ljubiti Boga znači isto što i odlučiti se za Boga, sa svim onim što jesmo, bez pridržaja. Aktualnost Isusovog odgovora na pitanje koje mu je postavio zakonoznanac o središtu zakona osobito se ističe danas, kad se čini da su mnogi krštenici neodlučni što u određenim situacijama treba činiti, jer u konačnici još uvijek nisu odlučili ono što je najhitnije: isplati li se živjeti i postoji li neka stvarnost za koju se isplati živjeti! Pa ipak, samo je Bog dostojan razlog u kojeg valja uložiti sve vlastite životne snage i energije, jedini razlog zbog kojeg ima smisla potrošiti život!
Ali istina kojom živimo prvu zapovijed može se shvatiti samo u praktičnom vršenju druge, a ta je ljubav prema bližnjemu. No koje je značenje ljubavi prema bližnjemu u Isusovom poimanju? Nedvojbena novost koju Isus uvodi u pojam bližnjega uočava se u prevladavanju svake zapreke, tako da bližnji za nas nije samo prijatelj ili krvni srodnik, nego i stranac pa čak i neprijatelj (usp. Mt 5, 43-48). Stoga, na pitanje tko je bližnji, ne možemo odgovoriti nekom vrstom općeg načela, već samo u konkretnoj ljubavi u kojoj se otkriva drugoga i ono što se za nj može učiniti.
Isus nam sâm pokazuje savršeno ostvarenje te konkretne ljubavi svojim dubokim suosjećanjem za svaku osobu u potrebi, za grješnike i za učenike. U Isusu dakle otkrivamo najveći uzor kako se postaje bližnji, uzor na kojem se trebamo nadahnjivati u različitim doticajima s ljudima pored nas, koji se mogu sažeti u tri vrste: ljubav prema bližnjemu kao brižna skrb za tuđinčevu potrebu, kao oproštenje i traženje pomirenja s neprijateljem, i kao služenje prijatelju ili bratu.
MOLITVA
Gospodine Bože, blagoslivljamo te jer si nam zapovijeđu ljubavi pokazao stazu života, čije vršenje nas sve više približava tebi i suobličuje nas slici Isusa Krista, tvoga ljubljenog Sina.
Pomogni nam prije svega da te ljubimo, čisteći svoje srce od idola i dopuštajući da tvoja Riječ u nama oblikuje novo stvorenje, koje potpuno pripada tebi. Želimo priznati da upravo s tobom ozbiljno računamo u životu. Ti nam daješ da nadvladamo neodlučnost u našim velikim i malim opredjeljenjima i dopuštaš nam da se odreknemo našega maloga ‘autokratskog’ ja, koje bi htjelo da povjerujemo kako u sebi samima posjedujemo razloge života i da raspolažemo vlastitim izvorima ljubavi. Tvoja Riječ neka nas oslobodi od zavođenja ovoga ‘sitnoga’ ja, koje se odriče svakog ideala, sebično okrenuto u sebe samo te lišeno ljubavi i solidarnosti za bližnjega.
Stoga te molimo da nam daruješ milost tvoga Duha kako bismo ti mogli vjerno služiti ljubeći svoju braću, osobito najpotrebniju i najneznatniju, koja su tako draga tvom očinskom srcu!
KONTEMPLACIJA
Za nas se volja Božja sastoji samo u dvije stvari: u ljubavi Boga i u ljubavi bližnjega. Tu mora biti stjecište svih naših napora; i ako ćemo to savršeno učiniti, izvršit ćemo volju Božju i s njime ćemo se sjediniti. Ali koliko li smo udaljene od vršenja ovih zapovijedi na način na koji to takav jedan Gospodin zaslužuje! Dao Bog da jednog dana dođemo do toga: što je uostalom u našoj ruci, dok god to želimo! Najsigurniji znak da spoznamo vršimo li te dvije zapovijedi jest vidjeti s kakvom savršenošću ispunjavamo onu koja se tiče bližnjega. Premda postoje veoma mnogi pokazatelji da spoznamo ljubimo li Boga, ipak nikad u to ne možemo biti sigurne, dok to možemo biti s obzirom na ljubav prema bližnjemu. Budite stoga sigurne da što više vidite da ste uznapredovale u ljubavi prema bližnjemu, također ćete to više biti u ljubavi prema Bogu (TEREZIJA OD ISUSA, Zamak duše, 5D, III, 7s.).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Ljubi Gospodina svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim i svoga bližnjega kao sebe samoga« (usp. Mt 22, 37.39)
ZA DUHOVNO ČITANJE
S dvije ili tri rečenice koje su izašle iz Kristovih usta, ljudi imaju o čemu meditirati i što činiti do konca svijeta: »Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio«. I to je sve!
Zašto je ta zapovijed nova? Malo prije nego što je Isus izgovorio ove riječi, na pitanje koje mu je netko postavio: »Koja je najveća zapovijed?«, Isus nije učinio ništa drugo nego je podsjetio na zakon: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim – to je najveća prva i zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i proroci. Od njih nema većih.« Nakon što je podsjetio da je u Starom zavjetu bilo napisano: »Ljubi svoga bližnjega, a mrzi svoga neprijatelja», Isus nadodaje: A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje; ako vas udare po lijevom obrazu, pružite mu i desni«. No to je, da tako kažemo, primjena, posljedica.
Ono što je tu novo jest da zapovijed da ljubimo jedni druge, i od sada pa nadalje ona da ljubimo svoju braću kao što ih Isus ljubi. […] No, postoji i jedan drugi vid te Gospodnje zapovijedi koji se često krivo shvaća i o kojem moramo trenutak razmisliti. Doista, rečeno je u zapovijedi zakona da moramo ljubiti svog bližnjega »kao sebe same«. U napasti smo dakle da u tim riječima vidimo neko ‘umanjivanje’ ljubavi prema drugima i gotovo opravdanje neke vrste sebične razboritosti. Eh da! Mi dakle nismo obvezni ljubiti našu braću više od nas samih! Stoga se ne trebamo previše zamarati zbog drugih, jer je ispravno početi od nas samih! I završava se nekom veoma osrednjom filozofijom života, i jednim potpuno ljudskim i također sebičnim poimanjem ljubavi prema bližnjemu. Pa ipak Gospodin je ponovio upravo tu zapovijed i čini se, dakle, da ju treba uzeti kao njegovu vlastitu. (R. VOILLAME, Con Gesù nel deserto (S Isusom u pustinji), Brescia, 1969, str. 103ss).
