Na Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan, 2. studenog 2023. u požeškoj Katedrali svetu misu za preminule građane Požege predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević. Pozdravio je kanonike Stolnog kaptola, svećenike iz biskupijskih središnjih ustanova i Župe sv. Terezije, đakone, sestre redovnice, kolegijaše, predstavnike različitih slojeva grada Požege, osobito članove pojedinih udruga i vojnike koji su trenutno u Požegi na odsluženju vojnog roka. Kazao je da se svojom molitvom, vjerom, nadom i ljubavlju želimo približiti onima koji su se prije nas na različite načine ugradili u naše postojanje, napose onima koji su položili svoje živote za našu slobodnu domovinu. Pozvao je sve sudionike slavlja da se vjerničkom budnošću i raskajanošću svoga srca uzdignu do one razine na kojoj žive u Bogu naši preminuli.
Homiliju je biskup Antun započeo pitanjem nazočnima: jesu li već sve o svojim pokojnima poslagali danas u sjećanje, u spomen, u zahvalnost i molitvu? Izrazio je uvjerenje da im naviještena Božja riječ pomaže da to učine na još bolji i temeljitiji način. Prisjetio se kako su se u vrijeme njegova studiranja u Rimu često događale otmice ljudi iz obitelji istaknutih na društvenoj ili gospodarskoj razini, pri čemu su otmičari od rodbine zahtijevali poveći novčani iznos za otkupninu njihovih najbližih, prijeteći da će im oduzeti život ako odbiju platiti zatraženu otkupninu. Povezao je to iskustvo s ulomkom prvog čitanja u kojem pisac Knjige o Jobu tumači kako se taj starozavjetni 
pravednik našao na dnu mraka svoga postojanja kroz patnju i trpljenje, a onda i kroz suočavanje s činjenicom neizbježne smrti. U tom stanju Jobu pristupaju trojica prijatelja, koji svojom ljudskom mudrošću nastoje opovrgnuti njegovu nevinost, uvjeravajući ga da su patnja i trpljenje kojima je pogođen posljedica njegova grijeha, zbog kojega ga je Bog napustio. Međutim, Job je bio svjestan kako ta njihova ljudska mudrovanja ne dopiru do one razine na kojoj se on nalazi, dok nevin podnosi trpljenje. On, ostaje duboko vjernički odan Bogu i u tim najtežim i najmračnijim trenucima svoga života, svojim prijetvornim prijateljima odgovara riječima: »O, kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale; kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale! Ja znadem dobro: moj Otkupitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati.« Job nije dopustio da mu u tamnom trenutku njegova postojanja netko oduzme u srcu svjetlo vjere, nade i ljubavi – unatoč svemu. Snagom svoje vjere on je bio siguran da 
je Bog njegov pravi prijatelj, a ne oni mudraci koji su ga uvjeravali da ga je Bog napustio i prepustio na milost i nemilost teškom trpljenju, ustvrdio je biskup. Kazao je kako se može reći da je Job sebe smatrao žrtvom jedne otmice koja se zove smrt, ali nije izgubio nadu da će Bog kojeg naziva svojim Otkupiteljem platiti otkupninu za njega i osloboditi ga iz tog stanja. Napomenuvši da se hebrejskom riječu „go’el“ u Svetom Pismu označuje Bog kao „otkupitelj“, biskup je podsjetio na starozavjetnu praksu da svaki pripadnik izabranoga Božjeg naroda trebao skupiti novac i otkupiti člana svoje obitelji koji bi upao u neki oblik ropstva ili neku drugu tešku životnu situaciju. U tom smislu spomenute Jobove riječi valja razumjeti kao ispovijest njegove vjere u Boga otkupitelja, njegovo svjedočanstvo da mu je Bog bliži od bilo kojeg drugog člana vlastite obitelji, te on umire siguran da ga on neće prepustiti smrti, ustvrdio je biskup. Kazao je da Gospodin Isus u naviještenom ulomku iz Ivanova evanđelja nastupa upravo kao onaj kojeg je Otac nebeski poslao da vršeći njegovu volju nikoga od onih koje mu je dao ne izgubi, nego da ih 
uskrisi u posljednji dan. »Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.« Drugim riječima, da vazmenim otajstvom svoje muke, smrti i uskrsnuća otkupi, spasi sve one koje mu je Otac povjerio, kazao je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da u svoje razmišljanje o preminulima uključe ove Isusove riječi, jer on pred smrću nije nemoćan. Biskup je kazao kako na Spomendan svih vjernih mrtvih u središtu naše pozornosti nije filozofski govor o smrti, nego naši preminuli. Naime, smrt je s jedne strane posljedica prirodnog procesa u stvorenom svijetu, a s druge pak strane ona je posljedica ljudske ranjenosti zlom i pokvarenošću, zbog koje je čovjek postao osuđenik na smrt. No, Bog nije ostao ravnodušan na to naše stanje, nego nam je u Sinu svome Isusu Kristu posvjedočio kako se nije odrekao čovjeka kao svog vlasništva i nije dopustio da mu ga smrt ugrabi, nego ga je 
oslobodio smrti, darujući mu život vječni. Svaki puta kad molimo za pokojne, približavamo ih Bogu živome i njegovu djelu otkupljenja u Isusu Kristu, ali ih u našim vjerničkim srcima približavamo i nama samima, te se na taj način između nas i njih ostvaruje snažna duhovna blizina, jača od fizičke blizine kojom smo za vrijeme njihova ovozemaljskog života s njima bili povezani, ustvrdio je biskup. Pozvao je nazočne da se na ovom slavlju obnove u vjeri u Isusa Krista, u njegovo obećanje da će on sve one koji vjeruju u njega uskrisiti u posljednji dan. Poželio je da u njima svijetli svjetlo uskrsloga Gospodina i pobjeđuje sumnje s obzirom na naše preminule.
Nakon popričesne molitve biskup se sa svećenicima i drugim vjernicima uz zvonjavu katedralnih zvona na spomen preminulih u procesiji Trgom Sv. Terezije uputio u kriptu Katedrale. Ondje su predstavnici svećenika i redovnica, pojedinih gradskih ustanova i udruga, hrvatskih branitelja, policije i vojske, djece i mladih pred velikim križem izrekli molitvu i položili svijeće za pokopane u kripti i druge preminule iz svih redova građanstva, a biskup je zaključio molitvom odrješenja. Otpjevavši „Kraljice neba raduj se“, biskup je zahvalio nazočnima što su se na ovom slavlju molitveno spomenuli svih preminulih, i na taj način oživjeli zajedništvo između nas živih i njih 
preminulih, između neba i zemlje. Kazao je da je to duhovna snaga u kojoj se svi zajedno prepoznajemo kao Božje djelo, kao Božji sinovi i kćeri. Preminulima je poželio vječni mir, sudionicima slavlja puno utjehe i hrabrosti na zemaljskom putu, da žive po predlošku Isusa Krista po kojem se stiže do vječnosti.
