LECTIO
1. čitanje: Knjiga Mudrosti 6, 12-16
¹² Mudrost je sjajna i ona ne tamni: lako je vide koji je ljube i nalaze je oni koji je traže. ¹³ Ona pretječe sve koje je žude, i prva im se pokazuje. ¹⁴ Tko zorom rani njoj, taj se ne muči: nalazi je gdje sjedi kraj vrata njegovih. ¹⁵ Jer je i sama misao na nju mudrost savršena, a tko radi nje bdî, brzo je bezbrižan. ¹⁶ Ona hodi naokolo i traži sebi dostojne; i pojavljuje im se dobrohotno na stazama, i u susret im dolazi u svakoj misiji.
Riječ Gospodnja.
Za Bibliju je mudar onaj koji se boji Boga i ne čini zlo (usp. Job 28, 28). I naš autor želi u svojim slušateljima izazvati želju za mudrošću, oslikavajući je najblistavijim bojama. Kontekst nas navodi da pomislimo na sliku mlade žene, koja zrači svojom privlačnošću i ljepotom, dok sjedi na vratima svoje kuće i sva je obuzeta željom da se daruje svojima. Razni reci potvrđuju takvo sučeljavanje i u njima se mudrost može vidjeti kao prijateljica ili zaručnica. Čovjek pravednik je ljubi, želi ju, traži ju od ranog jutra i nalazi kako sjedi na njegovim vratima (14. r.; usp. Pj 3, 2). Isto tako se događa s Bogom. On se daje pronaći onomu koji ga traži (12. r.; usp. Izr 8, 17; Sir 6, 27), štoviše on pretječe svakog čovjeka, onako kako to dobri otac čini s vlastitim sinom.
Božje postupanje sa čovjek uvijek ostaje isto: on postaje milostivost, brižljivost, milosrđe i ljubav prema svima (usp. Iv 6, 44; Fil 2, 13; 1 Iv 4,10). Od čovjeka se zahtijeva raspoloživost, otvorenost, budno iščekivanje. Bog, doista, dolazi u susret čovjeku koji ga traži iskrenim srcem i pokazuje da je dubinski nakanio obogatiti se svakom Božjom riječju. To je učinio Sin, vječna »moć i mudrost Božja« (1 Kor 1, 24), koji je došao u susret čovječanstvu u otajstvu utjelovljenja. On je ostao vazda otvoren riječi Očevoj i njegovom naumu spasenja i prošao je stazama našeg svijeta u potrazi za svakim čovjekom, da ga privuče k sebi i da mu ponudi umijeće življenja, to jest ‘mudrost’.
2. čitanje: Prva poslanica svetoga Pavla apostola Solunjanima 4, 13-18
Braćo:
¹³ Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade. ¹⁴ Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu privesti zajedno s njime. ¹⁵ Ovo vam uistinu velimo po riječi Gospodnjoj: mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli. ¹⁶ Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, ¹⁷ a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom. ¹⁸ Tješite se dakle uzajamno ovim riječima.
Riječ Gospodnja.
Pavlov govor zajednici Solunjana je jednostavan i pun slika, premda se neki dijelovi njegove poruke nas danas izravno ne tiču, kao ono uvjerenje da ćemo se zateći živi u trenutku drugoga Kristova dolaska (parusía, 17. r.) i da ćemo moći vidjeti Gospodinovu pobjedu i diviti joj se kad se on konačno vrati. Međutim, poruka koju nam Pavao donosi također je veoma aktualna. Apostol ne želi da njegova braća u vjeri »tuguju kao drugi koji nemaju nade« (13. r.).
Kršćanin se razlikuje od drugih po nadi koju goji u sebi, jer je čovjek vjere uistinu spodoban nadati se. Stoga će vjernici Soluna, svjesni nesigurnosti sadašnjeg trenutka, biti uvijek budni, sjedinjeni s Kristom u vjeri, u nadi i u ljubavi i primit će spasenje koje im je Isus zaslužio svojom smrću i uskrsnućem. Kršćanska nada, doista, nalazi svoj temelj u uskrsnuću Gospodnjem: »Mi vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo« (14. r.). Život se za kršćanina ne iscrpljuje ovdje dolje, nego ima budućnost, i to je velika utjeha: »Tješite se uzajamno ovim riječima« (18. r.). No, Pavao temelji svoju poruku na predmetu nadu, a to je zajedništvo između vjernikâ i Gospodina. Doista, Isus će ih sabrati i oni će vazda živjeti u jedinstvu s njime (17. r.).
Evanđelje: Matej, 25, 1-13
U ono vrijeme:
¹ Isus reče svojim učenicima: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. ² Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. ³ Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. ⁴ Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja. ⁵ Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. ⁶ O ponoći nasta vika: ‘Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ ⁷ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. ⁸ Lude tada rekoše mudrima: ‘Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ ⁹ Mudre im odgovore: ‘Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’ ¹⁰ Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. ¹¹ Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ‘Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ ¹² A on im odgovori: ‘Zaista, kažem vam, ne poznam vas!’ ¹³ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«
Riječ Gospodnja.
Prispodoba o mudrim i ludim djevicama spada u »Eshatološku besjedu« (usp. Mt 24-25). Evanđelist ima dvostruki cilj: održati živom sigurnost u Gospodinov povratak i dati zdrav savjet kako se ponašati za vrijeme iščekivanja. Doista, postoje opasnosti tog vremena i kršćanin ih prevladava. To su ili one da živimo u nestrpljivom iščekivanju koje zaboravlja na zalaganja u svijetu zbog čega ono postaje izbjegavanje; ili one da se toliko zaokupimo zalaganjem u svijetu da zaboravimo iščekivanje, zbog čega zalaganje postaje posvjetovljenje. Prispodoba, dakle, pruža mudri nauk: treba biti spremni na svaki mogući ishod, pa i na kašnjenje, a da se ne ostane razočaranima ili da se računa na pretjeranu korist. Opasnost je u tome da se zaboravi na Gospodina i da se nema strpljivosti iščekivati njegov povratak i na taj način otići i ne ostati budnima. Ono što zapravo vrijedi nije duže ili kraće vrijeme Gospodinova povratka, već znati dobro iskoristiti svako vrijeme, jer svaki je trenutak odlučujući za spasenje.
Kršćaninova mudrost leži u mudrom postavljanju života a ne u njegovim misaonim teorijama. Ozbiljnost sadašnjeg trenutka zahtijeva, dakle, pripravu i osobnu uključenost. Kad dođe zaručnik, samo će one moći ući u svečanu dvoranu koje imaju svjetiljke s dovoljno ulja. Nedostatak priprave, naprotiv, prouzročit će konačno isključenje iz kraljevstva. A onda će biti beskorisno uporno kucanje po vratima, jer će odgovor biti: »Zaista, kažem vam, ne poznam vas« (12. r.).
MEDITACIJA
Liturgijska godina ide k svršetku i Crkva upravlja pogled vjere prema ‘posljednjim stvarima’ da nam u pamet dozove temeljna načela ljudske i ujedno kršćanske mudrosti. Knjiga Mudrosti nas poziva da od riječi Božje učinimo temeljni smjerokaz cijelog dana: »Tko zorom rani njoj, taj se ne muči: nalazi je gdje sjedi kraj vrata njegovih, tko radi nje bdî, brzo je bezbrižan« (6, 14s.). Živimo u društvu satkanom od improvizacijâ (površnih radnji bez prethodne priprave), instinktivnosti, od površnosti, od nepromišljenih impulsâ i zbog toga je veoma korisno biti mudrima i usredotočiti se na bitno.
I prispodoba o deset djevica također nas poziva da ne protratimo život uludo, zaboravljajući da smo hodočasnici na putu ka Gospodinu. Svi imamo potrebu biti mudri, koje god dobi bili, da bismo nadzirali naše misli, odabire, ponašanja, odluke. Prava razboritost, o kojoj govore Pisma, je dar koji silazi od Boga i za kojim se vapi strpljivo i postojano. Mi također tragamo i za mudrošću, želimo ju i ljubimo. Da postane našom treba razmišljati i bdjeti a da se ne izgubimo u ispraznim i besplodnim ponašanjima. Ona pretječe sve koje je žude, hodi naokolo i traži sebi dostojne. Ta mudrost, puna života vjere i evanđeoskog djelovanja, usko je povezana s određenom napetošću srca prema onostranošću i budnom iščekivanju Gospodina, Zaručnika koji treba doći. Na nama kršćanima je ustrajati u vjernosti nebu. Ipak, ona nas ne smije udaljiti i od vjernosti zemlji, dok se ona živi u mudrosti i u evanđeoskom duhu.
MOLITVA
Gospodine Isuse, Sine Božji i Mudrosti Očeva, Riječi tijelom postala i sjaju slave, ti si se nama približio, dolazeći nam u susret i pozivajući nas na svadbu crkve s Bogom, Ocem sviju. Neka naša ljubav pita, traži, postigne i otkrije tvoju mudrost e neka vazda ostane u tome što je otkrila.
Danas te želimo dozvati i moliti te evanđeoskim riječima: »Blago onima koji su pozvani za Gospodinov stol«, to jest: »Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu« (Otkr 19, 9), ili s onima sv. Augustina: »Čitavo trajanje vremena je kao noć, tijekom koje Crkva bdije, s očima vjere uprtim u Sveta Pisma kao u baklje koje sjaje u noći, sve do Gospodinova dolaska«. Mi smo sada tih pet mudrih djevica, koje sjede za stolom sa zaručnikom. Povjerimo svi zajedno, s vjerom i poniznošću, jednu želju velikodušnosti našeg Boga: da se svi mi, koji živimo u vjeri i u iščekivanju subotnjeg počinka, jednog dana opet možemo zajedno naći u tvom Kraljevstvu, na vječnoj gozbi, i da nitko ne ostane pred onim tajanstvenim vratima, napolju »gdje je plač i škrgut zubi«.
Isto tako, i ti Gospodine, kad dođeš, našao svoju Crkvu kako bdije u svjetlu Duha da je probudiš također i u tijelu, koje će uspavano ležati u grobu.
KONTEMPLACIJA
Svjetiljke što si ih upalio [odmah nakon krštenja] su slika one povorke svjetlila u kojoj ćemo, kao sjajne djevičanske duše koje nisu pospane zbog lijenosti i nemara, ići u susret Kristu zaručniku s blistavim svjetiljkama vjere, da se iznenada i bez našeg znanja ne pojavi onaj kojega iščekujemo, i da mi, bez zaliha ulja i dobrih djela, ne budemo izbačeni iz svadbene dvorane.
Umom doista vidim tužni i bijedni događaj. On će se pojaviti kad ponovno odjekne povik koji će nas pokrenuti njemu u susret […] On će ući žurno a mudre djevice će ući s njime; naprotiv, one lude, koje su čekali da pripreme svjetiljke kad je već bilo vrijeme za ulazak, će biti isključene i glasno će se žaliti, prekasno shvaćajući što su izgubile zbog svog nemara i lijenosti. Doista, premda će moliti i preklinjati, neće im više biti dopušteno ući u svadbenu dvoranu, koja im se zatvara njihovom krivnjom (GRGUR NAZIJANSKI, Discorsi /Govori/, u: L’ora dell’ascolto /Čas slušanja/, Casale Monferrato, 1989, str. 2144).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Evo Zaručnika! Iziđite mu u susret!« (Mt 25, 6)
ZA DUHOVNO ČITANJE
Prava tuga nije kad te, navečer, nitko ne čeka kad se vraćaš kući, već kad ti više ništa ne očekuješ od života […]. Očekivati; odnosno osjećati želju za životom.
Upravo su rekli da se svetost neke osobe mjeri veličinom njezinih očekivanja. Možda je to točno. Ako jest, treba zaključiti da je Marija najsvetija od svih stvorenja upravo stoga što se čini da je cijeli njezin život protkan radošću onoga koji nekoga očekuje. […]. Sveta Marijo, djevice iščekivanja, daj nam od tvog ulja jer se gase naše svjetiljke. Pogledaj: zalihe su potrošene. Nemoj nas slati k drugim prodavačima. Opet u našim dušama zapali stari žar kojim smo iznutra izgarali, kad je bila dovoljna sitnica da nas razveseli: dolazak prijatelja iz daleka, rumenilo večeri nakon oluje, pucketanje cjepanice što nas zimi dočeka na ulasku u kuću, zvonjava zvona na blagdansko okupljanje, najezda lastavica u proljeće, jedak vonj koji se širio iz tijeska uljarâ, jesenski jednolični zvuci mlinskog žrvnja, nježno i tajnovito svijanje materinjeg krila.
Ako danas više ne znamo iščekivati, to je stoga što nam nedostaje nade. Presušili su joj izvori. Trpimo od duboke krize želje. I već zadovoljni tisućama nadomjestaka što nas opsjedaju, u opasnosti smo da više ništa ne iščekujemo čak ni od onih ovozemaljskih obećanja koja su bila potpisana krvlju Boga saveza. […]. Sveta Marijo, djevice iščekivanja, daruj nam budnu dušu. Na pragu trećeg tisućljeća više se nažalost osjećamo sinovi sumraka nego proroci došašća. Zvijezdo jutarnja, probudi nam u srcu strast da donosimo mladenački navještaj svijetu koji se već osjeća starim. Donesi nam, konačno, harfu i citru, da s tobom, koja si ranoranilac, probudimo zoru. Pred promjenama koje potresaju povijest, daj da osjetimo kako nam se koža ježi na spomen početaka. Učini da shvatimo da nije dovoljno prihvatiti: treba iščekivati. Prihvaćanje je pokatkad znak odustajanja (rezignacije). Iščekivanje je uvijek znak nade. Učini nas, stoga, službenicima iščekivanja. A Gospodin koji dolazi neka nas iznenadi, pa i uz tvoju majčinsku suradnju, sa svjetiljkom u ruci (A. BELLO, Maria, donna dei nostri giorni/ Marija, žena naših dana/, Cinisello B. 1995⁷, str. 17.18-20).
