Na prvu nedjelju došašća, 3. prosinca 2023. požeški biskup Antun Škvorčević pohodio je Župu sv. Ivana Krstitelja u Špišić Bukovici te u filijalnoj crkvi Pohoda BDM u Bušetini predvodio euharistijsko slavlje tijekom kojeg je krstio djevojčicu Laru, peto dijete roditelja Josipa i Ivane Ribić.
Polazeći od evanđeoskog ulomka u kojem nas Gospodin Isus poziva na budnost, biskup je u homiliji zapitao sudionike slavlja jesu li budni ili su pozaspali? Podsjetivši kako je čovjek biće iščekivanja, stalno nešto iščekuje, upitao je otkud nam pravo iščekivati ovo ili ono i pritom se pokatkad koristiti i nečasnim sredstvima da bismo ostvarili ono što očekujemo? Spomenuo je određene zahtjeve koje u situaciji svinjske kuge upućuju svinjogojci Hrvatskoj Vladi, očekujući da ih ona ispuni, ali da se nalazimo u osjetljivoj situaciji gdje treba paziti da smrtna zaraza ne zahvati još šire područje naše domovine. Kazao je da su i roditelji Ribić primjer iščekivanja, jer s velikom ljubavlju i zebnjom iščekuju da njihovo dijete koje su donijeli na krštenje poraste, krene u školu i bude uspješno u životu onako kako oni to sebi uobičajeno predočuju, ali ostaje trajno otvoreno pitanje hoće li se ta iščekivanja ostvariti.
Tumačeći ulomak prvog čitanja iz Knjige proroka Izaije kazao je da prorok nakon iskustva babilonskog sužanjstva podsjeća svoje sunarodnjake da nisu samo oni koji nešto očekuju od Boga, nego da i Bog od njih nešto očekuje. U ulomku drugog čitanja iz Poslanice Korinćanima Sv. Pavao poručuje da je Bog sva svoja iščekivanja s obzirom na čovjeka položio u svoga Sina Isusa Krista i u njem probudio sve naše nade. U njemu se, naime, ostvaruje punina života, koju mi sami sebi ne možemo dati, jer čeznemo da se jednom probudimo u životu koji je dublji, bolji, drugačiji i uspješniji, koji nam samo Bog može darovati, ustvrdio je biskup. Dramatično je pitanje očekujemo li mi jedni od drugih ono što jedni drugima ne možemo dati? Očekujemo li od političara ono što nam može dati samo Bog? Biskup je pozvao sudionike slavlja da uprave svoj pogled u Boga i budu budni za njega, jer nam on jedini u Sinu svome može darovati život u punini. Budan je i bdije onaj koji je vjerom u srcu sebe usmjerio na Isusa Krista i u njemu prepoznao istinu o vlastitom životu, te jedino od njega očekuje ostvarenje onoga što nam je Bog naumio darovati, ustvrdio je biskup. Spomenuo je da uvijek s radošću dolazi u Bušetinu jer je primijetio da su većina njezinih stanovnika ljudi osjetljivog i budnog srca za Boga, za njegovu riječ i slavljenje svetih otajstava, te je sav njihov život prožet iščekivanjem onog što im od Boga može doći u Isusu Kristu kao punina i smisao života. Zahvalio im je za sve što čine za sebe kroz povezanost s Bogom u nastojanju da mu budu vjerni kao svom Ocu i Otkupitelju, kako ga naziva prorok Izaija u spomenutom ulomku.
Napomenuvši da je otac onaj koji je najdublje povezan s nečijim životom, pozvao je sudionike slavlja neka u molitvi zavape: „Bože, budi nam Otac!“, da u Isusu Kristu budemo braća i sestre, i to očitujemo svojim ponašanjem u obitelji, politici i gospodarstvu, da potvrdimo kako njemu sve prošlo dugujemo a sve buduće od njega iščekujemo. Naglasivši kako nam advent svake godine postavlja izazovno pitanje: što će na koncu biti od svakoga pojedinog od nas i od našeg ratovima razaranog svijeta? Biskup je ustvrdio da nasilja, razaranja i ubijanja očituju nemoć ljudske sebičnosti, jer nam iskustvo i našega domovinskog rata snažno govori da u ratu nema pobjednika, i da iz njega izlaze svi poniženi. Kraj svijeta neće doći iz sebičnosti i zla koje ljudi čine jedni drugima, razarajući i materijalna dobra. Kad bi tome bilo tako, morali bismo zaključiti da je Bog neko nemoćno biće. Kraj svijeta ne očekujemo kao njegovo uništenje i nestanak, nego kao dovršenje o Isusovu drugom dolasku, kako ispovijedamo u Vjerovanju. Nećemo skončati u ništavilu, nego prolazeći kroz nevolje, muke i tjeskobe kao kroz neko vlastito čišćenje dospjet ćemo do one punine koju nam Bog želi darovati. Gospodin Isus ušao je u puninu pobjede nad zlom i smrću upravo putem muke, smrti i poniženosti na križu. U prvi mah se čini da je Božja ljubav u Isusu Kristu nemoćna i gubitnička, ali ona je upravo u toj nemoći bila moćna i pobjednička, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da se na početku adventa obnove u toj vjeri, te dok drugi koji nisu vjernici pripovijedaju o strašnim događajima kraja svijeta, oni ispovijedaju vjeru u drugi Kristov dolazak, u uskrsnuće mrtvih i život vječni, pa sve svoje nade polože u njegovu pobjedu nad smrću. Poželio je da riječi, kojima završava Novi zavjet: „Dođi, Gospodine Isuse! – Maranatha“, budu trajna molitva u njihovim srcima, osobito u osobnim i zajedničkim tjeskobama i nevoljama.
