Na svetkovinu Bezgrješnog začeća BDM, 8. prosinca 2023. požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je u župnoj crkvi u Novoj Gradiški euharistijsko slavlje župne Zaštitnice.
U homiliji biskup je izrazio uvjerenje kako je svaki sudionik slavlja duboko uključen u ono što se u hrvatskom društvu svakodnevno događa a povezano je s nama ljudima. Postavio je izazovno pitanje, nismo li minulih stoljeća imali dovoljno vremena u Hrvatskoj i svijetu ispričati priču o čovjeku i zaključiti kako o njemu znamo sve što je potrebno, ustvrdivši kako je činjenica da zapravo još uvijek ne znamo tko je čovjek. Napomenuvši da ima različitih polazišta s kojih se nastoji tumačiti tko je čovjek – znanstvenih, antropoloških, socijalnih i drugih – upitao je zašto je tome tako, zašto ne znamo samima sebi reći tko smo mi. Podsjetio je sudionike slavlja da se čovječanstvo u traganju za odgovorom na to pitanje uvijek susretalo s iskustvom čovjeka kao otajstvene pojave, koja se ne može znanjem dohvatiti, jer je on biće određene dubine, duhovno biće te se prava drama njegova postojanja zbiva u njegovu duhu ranjenom negativnošću, zlom i smrću.
Polazeći od naviještenog prvog čitanja iz Knjige postanka, u kojem nam sveti pisac tumači kako se čovjek nije pojavio na ovom svijetu svojom vlastitom inicijativom, nego ga je u život pozvao tvorac života, Bog živi, biskup je ustvrdio da je čovjek otajstveno biće zato što je Božji projekt, jedinstveno, neponovljivo i na ovom svijetu nedovršeno biće. Drugim riječima, iskustveno dohvaćamo da jesmo ljudi, ali da to još nismo do kraja, jer je svatko od nas „projiciran“ dalje i više nego li se trenutno nalazi. Kazao je da želi na ovom slavlju zajedno sa svim sudionicima Bogu zahvaliti što je svakoga pojedinog od nas pozvao u život. Produbljujući govor o nedokučivosti čovjeka u duhovnoj dimenziji njegova bića, istaknuo je da nam starozavjetni pisac u navedenom ulomku otkriva da čovjekova ranjenost zlom, grijehom i smrću nije Božji izvorni koncept čovjeka. To je posljedica djelovanja zloga duhovnog stvorenja, koje se pojavilo na prapočecima u liku zmije i pokvarilo izvorni Božji koncept čovjeka, zavevši ga da se opredijeli za grijeh i dovelo do trajnog stanja ranjenosti koje nazivamo istočnim ili iskonskim grijehom u koje svaki čovjek ulazi rođenjem i iz kojeg ne može izaći vlastitom snagom, nego samo uz pomoć Božje milosti. Naukom o istočnom ili iskonskom grijehu Crkva nas podsjeća da se čovjekova sloboda, koja ga čini sličnim Bogu, na počecima svijeta pod utjecajem Zloga opredijelila protiv Boga, za ono što je protiv života i protiv čovjeka, te da se posljedice te opredijeljenosti za zlo na svoj način potvrđuju i uvećavaju u svim ljudskim naraštajima po njihovim osobnim grijesima, ustvrdio je biskup. Još je dodao kako se Bog, nakon što su prvi ljudi svojim opredjeljenjem slobode upali u spomenuto stanje, nije odrekao svoga koncepta o čovjeku, nego je zametnuo bitku između čovjeka i Zloga, koji želi čovjekovu smrt. Napomenuo je da je od čovjekove biološki smrti teža smrt koja se događa ranjenošću zlom na razini njegova duha. Tumačeći spomenutu bitku između žene, roditeljice života i Zloga koji otrovom zla i grijeha želi uništiti život, kazao je da je Bog u svom planu spasenja čovjeka smislio da po ženinu porodu satre zmiji glavu, oduzme moć Zlome i omogući pobjedu života. Istaknuo je da su kršćani od svojih početak prepoznali ostvarenje tog Božjeg obećanja u rođenju Isusa Krista od Djevice Marije i njegovoj smrti na križu.
Biskup je istaknuo kako nam sv. Pavao u današnjem drugom čitanju iz Poslanice Efežanima na snažan način oslikava tko smo mi po Božjem zahvatu u Isusu Kristu. Naglasio je kako Apostol najprije zahvaljuje Bogu i blagoslivlja ga što nas je u svome Sinu obdario svakim blagoslovom. Isus Krist, Sin Božji koji je postao čovjekom – s nama u svemu jednak, osim u grijehu – ponio je teret naše prolaznosti i ranjenosti zlom i smrću, ne da bi zajedno s nama skončao, nego da bi pobijedio zlo i smrt za nas. Sv. Pavao nabraja što smo sve postali u Isusu Kristu: izabranici Božji od postanka svijeta, sveti i neporočni, u ljubavi predodređeni za Božje sinove i kćeri, bića na hvalu slave njegove.
Istaknuvši da je Isusova Majka bila prva dionica spomenutog Božjeg djela u Isusu Kristu, biskup je protumačio da upravo to znači evanđeoski pozdrav koji je anđeo Gabrijel uputio Mariji, rekavši joj da je „milosti puna“. U našem redovitom govoru milost je povezana s milosrđem. Kad netko prema nama nastupa milosrdno, postajemo pomilovani od svojih zloća, ispunjeni milošću. Kad kažemo da je Marija „milosti puna“, to znači da je oslobođena od svakoga grijeha. Tvrdnja pak Anđelova „Gospodin s tobom“ označuje da je ona bila tako zahvaćena Božjom prisutnošću da je ispunjena snagom njegove ljubavi jače od zla i smrti. Biskup je kazao kako nas Drugi vatikanski sabor uči da u Mariji oslobođenoj od grijeha prepoznamo Crkvu, koja je stvarnost u kojoj Isus Krist, pobjednik nad smrću ostvaruje čovjeka oslobođena od grijeha i smrti. Podsjetio je sudionike slavlja da je već po sakramentu svetog krštenja Isus Krist ušao u našu ranjenost zlom i smrću, i snagom nas svoga Svetog Duha očistio od grijeha. U sakramentu pak pomirenja ulazimo u dinamizam Božjeg milosrđa, te smo njegovom milošću i milosrđem pomilovani i ustajemo u svojoj čistoći, pomireni s Bogom i braćom i sestrama, a u svetoj misi hranimo se kruhom besmrtnosti. Kazao je da je Crkva prostor u kojem se po zaslugama Isusove muke i smrti iz nemoći zla, grijeha i smrti rađamo za novog čovjeka, pobjednika života. Kolika li je radost biti član Crkve, te svjesno i opredijeljeno redovito sudjelovati na svetoj misi, u slavlju sakramenta pomirenja i drugih sakramenata, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da promatrajući Isusovu Majku u njezinoj oslobođenosti od grijeha, požele još zauzetije prionuti uz Isusa Krista djelatno prisutna u njegovoj Crkvi, da i oni poput nje budu onakvi kakvima ih je smislio Bog kad ih je pozvao u život. Dok drugi pripovijedaju o različitim ljudskim uspjesima, biskup je poželio da sudionici slavlja trajno imaju pred očima Isusa Krista i njegovu Majku, te u njima prepoznaju najuspjeliji model čovjeka po Božjem naumu, u uvjerenju da će se on njegovom zauzetošću za čovjeka u punini ostvariti na njima u vječnosti.
