Na obljetnicu smrti zagrebačkog pomoćnog biskupa Josipa Salača, rodom iz Daruvara požeški biskup Antun Škvorčević 19. prosinca 2023. zajedno s daruvarskim župnicima Ivanom Popićem i Dejanom Ilićem, pastoralnim suradnikom Nikolom Legcem, te svojim tajnikom Matejem Silukovićem pohodio je na daruvarskom gradskom groblju biskupov grob i ondje se za njega pomolio, upalio lampione i položio cvijeće. Potom je u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Daruvaru predvodio euharistijsko slavlje za biskupovu dušu u zajedništvu s domaćim župnikom Popićem i svećenicima Pakračkog dekanata na čelu s dekanom Jozom Zorićem.
U homiliji biskup je spomenuo kako mu je neki dan jedna gospođa u razgovoru o pripravi za Božić kazala, da sve što radimo nema više neku težinu, jer kao da su se Bog i ljudi nekada razumjeli, a danas to više nije slučaj. Štoviše, dodala je, ni ljudi se više međusobno ne razumiju. Biskup je to povezao s naviještenim misnim čitanjima u kojima je riječ o ljudima koji su se s Bogom razumjeli, znali ga čuti, s njime razgovarati, donositi odluke, surađivati, te svoj osobni, obiteljski i društveni život označiti bogobojaznošću.
Polazeći od naviještenog prvog čitanja iz Knjige o sucima, koji prikazuje jednu neznatnu ženu, nemoćnu na razini života jer je nerotkinja, biskup je ustvrdio kako je ona razumjela da Bog ima moć učiniti živim ono što je mrtvo, i iz njezine nesposobnosti za rađanje djece izvesti život. On to može jer je drugačiji, veći od nas ljudi i od našeg ograničenog razmišljanja i djelovanja. Kazao je kako je spomenuta žena, ostala čvrsta u vjeri da Bog ono što joj je obećao može ostvariti, te je začela i rodila čuvenog Samsona, koji je po Božjem naumu ostvario velika djela u oslobođenju njegova naroda od filistejskog jarma. Kad Bog nekoga zove na neko posebno djelo, to se očituje već kod njegova rođenja, te je ono na svoj način čudesno, ustvrdio je biskup.
Istaknuo je da je na tom tragu i naviješteni Lukin evanđeoski ulomak u kojem je anđeo Gabrijel navijestio starom svećeniku Zahariji da će njegova žena nerotkinja Elizabeta roditi sina. Za razliku od Samsonove majke koja je povjerovala riječima Božjeg glasnika, svećenik Zaharija je posumnjao u riječi anđela Gabrijela, te je zbog toga zanijemio sve dok se Božje obećanje nije ispunilo i rođen dječak kojem će biti ime Ivan i imat će sasvim posebno poslanje u pripravi Mesijina dolaska. Pojava na ovom svijetu svakoga pojedinog od nas čudesan je događaj, jer je to Božje djelo, za koje mu trebamo zahvaljivati, otkrivati što je sa svakim pojedinim od nas naumio, ustvrdio je biskup. Upozorio je da bi živjeti bez odnosa s Bogom, značilo iskorijeniti se iz tla iz kojeg smo izrasli, u kojem jedino možemo cvasti i donijeti plod.
Povezujući rečeno s biskupom Josipom Salačem kazao je kako je on svojevrsni dokaz da i u Daruvaru ima onih kojima je Bog osposobio srce da ga čuje, da osjeća njegovu prisutnost, razumije njegov govor i namjere. Podsjetio je kako Bog nije bio ni u mislima a kamoli u opredjeljenjima mladog Josipa, koji je čitanjem određene literature nastojao drugdje pronaći nadahnuća za svoj život. Međutim, Bog je njegovo srce učinio budnim za neke svoje dimenzije postojanja, te on u spomenutoj literaturi nije pronašao zadovoljavajuće odgovore na svoja životna pitanja. Kad je nakon završetka više poštarske škole otišao u Zagreb i zaposlio se, Bog je imao plan s njime, koji je Josip prepoznao i prihvatio. Naime, spoznao je kako je njegovo životno poslanje biti ne samo kršćanin, nego svećenik. Nakon što je zaređen, služio je ovdje u Daruvaru kao kapelan, ugradivši se u duhovnost svoga rodnog grada. Najveći dio svoga života proveo je u Zagrebu, posvetivši se odgoju mladih ljudi za svećeništvo. Tko je mogao pomisliti da će jedan daruvarski mladić Božjom inicijativom doći do te razine da postane svećenik, i da kao takav pomaže mladim ljudima da i oni postanu svećenici, upitao je biskup. To on sâm nije mogao ni sanjati u mladosti, dok u svom srcu nije bio probuđen u vjeri. Božji su to putovi, njegovi pozivi. Podsjetio je da je svećenik Salač po završetku Drugog svjetskog rata s nemalim brojem bogoslova proveo neko vrijeme u komunističkom zatvoru, te postao još čvršći u prepoznavanju onoga što je Božje u njegovu pozivu i životu, opredjeljeniji da još vjernije živi svoj poziv. Bio je duhovnik Bogoslovnog sjemeništa do 1969, godine, potom je postao kanonik, a onda i pomoćni zagrebački biskup sve do svoje smrti na današnji dan 1975. godine. Biskup Antun zahvalio je biskupu Salaču za njegovu pažljivu dušu, kojom je otkrivao Božje tragove u sebi i u poslušnosti se odazvao njegovu pozivu, i postao primjer vjernosti Bogu u našoj hrvatskoj zemlji. Sudionicima slavlja kazao je da postoje različiti načini očitovanja budnosti našeg vjerničkog srca za Boga, istaknuvši da je jedan od njih i sudjelovanje na misama zornicama, a napose čišćenje svoje duše od grijeha u sakramentu pomirenja, što su oni učinili prije ovoga misnog slavlja, a čemu se biskup Salač zacijelo raduje. Ustvrdio je da su time posvjedočili kako je i u njima prisutan onaj isti Božji duhovni dinamizam od kojeg je biskup Salač živio i koji ga je nosio. To zajedništvo u vjeri Božje je djelo, kojim nas on snagom svoga Duha povezuje u našim srcima, da njegovo mislimo, njegovu se radujemo, s njegovim surađujemo i u onome što je njegovo pronalazimo smisao svoga života ovdje na zemlji, hodeći prema vječnosti. Poželio je nazočnima da njihovo srce ne bude gluhi hrvatski prostor za Boga, nego da njegov govor prepoznaju, razumiju i prihvaćaju. To su činili i tako su živjeli Samson, Ivan Krstitelj i toliki drugi ljudi nekoć i danas, za koje Bogu zahvaljujemo, ustvrdio je biskup. Posebnu zahvalnost uputio je Bogu za biskupa Salača, za njegovu vjernost Bogu i Crkvi, svome češkom i hrvatskom narodu, moleći da mu udijeli puninu svoga života.
