Na prvi dan Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, 18. siječnja 2024. u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Daruvaru održano je Središnje ekumensko slavlje Požeške biskupije. Domaćin i predvoditelj slavlja biskup Antun Škvorčević na početku je rekao: »Poštovana i draga braćo i sestre! Sjedinjeni s brojnim kršćanima diljem svijeta, okupili smo se i mi na molitvu za vidljivo jedinstvo kršćana. Misao vodilja ovogodišnje Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana glasi: „Ljubi Gospodina Boga svojega (…) i svoga bližnjega kao sebe samoga“ (Lk 10, 27). U središtu našeg molitvenog promišljanja prispodoba je o milosrdnom Samarijancu, u kojoj nam Isus poručuje kako se ljubav prema Bogu ostvaruje ljubavlju prema čovjeku, prema bližnjemu. Želimo tu ljubav očitovati danas jedni drugima ovdje u Daruvaru i prepoznati se u onoj veličini u kojoj nas je vidio Bog kad je dao za nas u smrt Sina svoga, Isusa Krista da bi nas njegovim uskrsnućem uzdigao u puninu postojanja. U tom raspoloženju vjere s posebnim bratskim poštovanjem pozdravljam Njegovu Preosvećenost Gospodina Jovana, pakračko-slavonskog episkopa s pratnjom: daruvarskim parohom Đorđom Teodorovićem, pakračkim parohom Igorom Karanovićem, sekretarom Aleksandrom Crnogorcem i đakonom Milanom Tomaševićem, gospodina Pétera Szenna, biskupa Reformirane kršćanske kalvinske Crkve u Hrvatskoj, gospodina Predraga Gazibaru, pastora Evangeličke Crkve u Zdencima, izaslanika biskupa Evangeličke Crkve, gospodina Branka Berića, kanonike Stolnog kaptola Svetog Petra u Požegi predvođene prepoštom Ivicom Žuljevićem, svećenike Pakračkog dekanata na čelu s dekanom Jozom Zorićem i domaćim župnikom Ivanom Popićem, mlade svećenike do deset godina svećeništva, sestre redovnice, te sve vas daruvarske vjernike, kojima je na srcu Isusova velikosvećenička molitva „Da svi budu jedno“. S posebnom radošću pozdravljam vas, djeco! Znakovito je što i vi sudjelujete s nama na ovom važnom slavlju. Udijelio nam Gospodin srce budno u vjeri, raskajanu savjest i dar svoga Duha da nas međusobno duboko poveže u ljubavi Oca i Sina.«
U homiliji biskup Antun je rekao da se u ime svih nazočnih sudionika slavlja usuđuje odgovoriti Gospodinu Isusu na njegov izazov u naviještenom evanđeoskom ulomku kako smo svi mi jedni drugima bližnji koji ga volimo u našim Crkvama i crkvenim zajednicama, svi koji smo mu povjerili svoju životnu sudbinu, i jedni druge prihvaćamo kao braću i sestre. Spomenuo je kako se zajedno sa sudionicima slavlja želi podsjetit na dva događaja iz 1984. godine u kojima smo nastojali posvjedočiti da smo bližnji jedni drugima. Prvi događaj je završetak Devetnice proslave trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata Nacionalnim Euharistijskim Kongresom u Mariji Bistrici 9. i 10. rujna, čija je neposredna priprava započela upravo na današnji dan 18. siječnja spomenute godine u Zagrebu ekumenskim pohodom katolika bogoslužju u nekoliko kršćanskih zajednica. Drugi pak događaj bila je posveta hrama Srpske Pravoslavne Crkve u Jasenovcu nekoliko dana prije spomenutog Kongresa na kojoj je u ime kardinala Franje Kuharića bio nazočan zagrebački pomoćni biskup Đuro Kokša, a na Kongresu je nazočio zagrebačko-ljubljanski mitropolit Jovan Pavlović. Kazao je da smo započeli pripravu za navedena dva događaja u molitvenoj ekumenskoj osmini, i to tako da smo došli na bogoslužjâ drugim kršćanima, kako bismo prepoznali tko smo u istom Gospodinu, da ga zajednički hvalimo i slavimo, te provjeravamo koliko smo mu vjerni. Kroz narednih četrdeset godina nastavilo se u Zagrebu i drugdje diljem Hrvatske na taj molitveni način pristupati jedni drugima. Upitavši jesmo li se dovoljno prepoznali kao bližnji jedni drugima, biskup Antun je naglasio kako to nije teoretsko, nego sasvim konkretno pitanje, jer u njegovu središtu nije tek ono što smo jedni drugima govorili, nego što smo činili. Božji izazov je uvijek velik, jer je njegovo polazište u odnosu prema nama ljudima ljubav, koja nas obvezuje da i naše polazište jednih prema drugima bude takvo, istaknuo je biskup Antun.
Kazao je da nam sv. Pavao u svom Hvalospjevu ljubavi, naviještenom u drugom čitanju, najprije nabraja što ljubav nije, a zatim pokušava opisno reći što bi ljubav mogla biti, da bi zaključio kako na koncu ostaje ljubav kao otajstvena stvarnost Božjega bića, jer Bog je ljubav, kako nas uvjerava sv. Ivan apostol. Gdje god je Bog prisutan u nečijem srcu i životu, ne kao teorija, nego kao svjetlo, snaga i pokretač na sasvim konkretne životne čine u odnosu prema drugima, tu se ostvaruje njegova ljubav, punina koja je on sâm. O tom na svoj način govori i evanđeoska prispodoba o milosrdnom Samarijancu, koju je Gospodin Isus ispripovjedio jednom zakonoznancu kao odgovor na njegovo pitanje kako da postigne život vječni. Biskup Antun je ustvrdio da spomenuti zakonoznanac ne želi tek nešto malo, nego on hoće puno, dapače, hoće sve: život vječni. Naše srce je ugođeno kao kakav glazbeni instrument da želi, traži i čezne za onim što je naše sve, a tu čežnju za svekolikosti i puninom probudio je u nama sâm Bog. Ona je dobila svojevrstan odgovor u svetom krštenju, po kojem je Bog u naša srca ulio svoju božansku ljubav, kako veli sv. Pavao apostol u Poslanici Rimljanima. Po svetom krštenju postali smo dionici samoga Božjeg života, njegova bitka, a to će se dioništvo u punini ostvariti na koncu vremenâ. Biskup je pozvao sudionike slavlja neka kao kršćani jedni drugima uvijek svjedoče tko su po onome što Bog, počevši od njihova krštenja snagom Duha Svetoga u njima ostvaruje i po onom kako mu oni na to odgovaraju. Napomenuvši da evanđelist Luka u spomenutoj prispodobi bilježi da su dvojica vjerskih predstavnika, svećenik i levit, vidjeli unesrećenog sunarodnjaka kojeg su razbojnici opljačkali i pretučenog ostavili da umre pokraj puta, ali da su ga zaobišli, biskup je ustvrdio kako mu njegovi vlastiti sunarodnjaci takvim svojom odnosom nisu posvjedočili ljubav, niti da su mu bili bližnji. Jedan stranac, Samarijanac, nije unesrećenog Židova samo vidio, nego se zaustavio da mu konkretno pomogne, i na taj mu način očitovao kako mu je istinski bližnji, ustvrdio je biskup Antun. Kazao je kako je Isus time raskrinkao kao lažnu okrenutost naše ljubavi samo prema onima koji s nama dijele nacionalnu, rasnu, vjersku, civilizacijsku ili neku drugu pripadnost, a prema onima koje nazivamo tuđincima iskazuje ravnodušnost i prezir. Milosrdni Samarijanac, koji unesrećenom Židovu nije pristupio kao Židovu nego kao čovjeku u potrebi, velika nam je pouka i poruka, naglasio je biskup Antun. Ona je na svoj način prisutna već na prvim stranicama Svetog Pisma koje svjedoče da prvi čovjek, Adam, kojega je Bog stvorio na svoju sliku i priliku nije pripadnik neke nacije, nije Židov nego jednostavno čovjek, i da čovjek kao muško i žensko ima za Boga najveću vrijednost. Tu istinu Bog nam je potvrdio u Sinu svome Isusu Kristu, koji je utjelovljenjem postao jednim od nas, i koji je u vazmenom otajstvu svoje muke, smrti i uskrsnuća položio svoj život – ne da bi omogućio pristup u vječni život Židovu, Grku ili pripadniku samo nekog naroda – nego svakom čovjeku, jer Bog koji je ljubav prepoznaje u svakom čovjeku jednakovrijedno biće za koje je bio spreman žrtvovati svoga Sina. Kakve li pouke za nas, da trebamo biti bližnji svakom čovjeku i u svakom prepoznavati dostojanstvo koje mu je dao Bog kad ga je stvorio i u Sinu svome Isusu Kristu otkupio, istaknuo je biskup Antun. Pozvao je sudionike slavlja da svatko od njih u svom srcu provjeri kakav je njegov odnos prema drugima. Je li za njih netko manje ili više vrijedan zato što je Čeh, Srbin, ili Hrvat – upitao je biskup. Potaknuo je sudionike slavlja da svojim vjerničkim raspoloženjem odgovore kako je za njih svaki čovjek vrijedan upravo zato jer je čovjek, a ne zato što je pripadnik ovog ili onog naroda, ove ili one vjere. Poželio je da Gospodin Isus u svakome od njih prepozna svoga bližnjega, svoga najbližega, koji mu vjeruje i koji želi onako opredijeljeno živjeti svoj odnos prema svakom čovjeku kao što je on to očitovao u vazmenom otajstvu svoje pobjede nad smrću.
