U subotu prije Prve korizmene nedjelje, 17. veljače 2024. u požeškoj Katedrali biskup Antun Škvorčević prevodio je obred izbora ili upisa imena među izabranike za sakramente kršćanske inicijacije.
U homiliji biskup je upitao pripravnike za sveto krštenje znaju li se diviti, istaknuvši da je divljenje sposobnost duha otkriti kako postoji puno toga što nije proizvod naših ruku, nego je utisnuto u stvarnost koje smo dionici. Kazao je da onaj tko nema tu sposobnost, redovito ostaje ravnodušan i prema sebi samome. Čudesno je otkriti da sam se pojavio na ovom svijetu, a da se to nije moralo dogoditi, jer nema nekog nužnog razloga da ja postojim. Iza mene stoji netko tko me je pozvao u život, ljubav koja me je predvidjela i koja je otajstvo moga postojanja, ustvrdio je biskup. Podsjetivši nazočne na iskustvo ljubavi koje svatko od njih ima, upozorio je kako je često svodimo na emotivnu razinu, a ona je u svojoj bîti darovanost za drugoga. Ljudski je život, naime, dar od početka do kraja, nijedan čovjek nije sâm sebi odredio da će se roditi ili da se neće roditi. Ljubav je neizmjerna, neuhvatljiva stvarnost, jer je Bog ljubav, te mi u svom postojanju imamo udjela na njegovu životu, ustvrdio je biskup. Kazao je da sebe prepoznati u dimenziji darovanosti jest prvi korak koji trebamo učiniti da bismo život točno vrednovali i imali polazište za ono što nam je ostvarivati.
Na pitanje što sa životom trebamo učiniti, odgovara nam naviještena Božja riječ o čovjekovu izvornom stanju i upletenosti u izazovnu stvarnost zla i smrti te Isusov odgovor na nju, napomenuo je biskup. S jedne strane život je ljepota koje smo dionici a s druge strane postoji ranjenost negativnošću koja pred svakoga nas postavlja izazovno pitanje želim li ja takav život. Istaknuo je kako ga pogađa kad čuje ljude koji u Hrvatskoj za koju kažemo da je „lijepa naša“ pričaju kako u noj nije lijepo živjeti. Nije lijepo u Hrvatskoj zbog toga što ona nije lijepa, nego zato što je čovjek taj koji opredjeljenjima svoje slobode može i Hrvatsku i sebe učiniti nelijepima, ustvrdio je biskup. Spomenuo je da sloboda nije raditi što nam se prohtije, nego mogućnost biranja onoga što jest vrijednost moga postojanja i opredjeljenje za ono što me potvrđuje u mome dostojanstvu. Kazao je da nas Božja riječ u prvom naviještenom čitanju uvjerava da zlo i negativnost nije Bog smislio, nego duhovno biće koje nazivamo Đavao, Sotona, Zli, koji želi razoriti Božje djelo u nama i napastovanjem nas navući da budemo njegovi suradnici. Napast je čin inteligentnog bića koje moju slobodu nagovara da se opredijeli za ono što je protiv mene, protiv čudesnosti i ljepote moga postojanja. Želi me istrgnuti iz Božjeg svijeta i smjestiti me u svijet negativnosti, nemoći i mraka. Podsjetivši kako ima ljudi koji niječu postojanje Đavla, biskup je kazao da u prilog postanja Zloga govori iskustvo svakog pojedinog od nas, kad smo se na njegovu sugestiju opredijelili za negativnost, prihvatili njegovu laž da ćemo biti sretni kad to učinimo i na kraju utvrdili da smo prevareni. Obećao nam je život a postali smo dionici iskustva smrti. Ovdje nije govor ponajprije o biološko tjelesnoj smrti, nego na razini našega duha kao posljedica krivih opredjeljenja naše slobode, upozorio je biskup. Rekao je da je najteže umiranje koje se zbiva po diktatu zla koje našu slobodu potiče da čini zlo. Biskup je pozvao sudionike slavlja neka ne dopuste Zlome da ih učini dionicima izgubljenog svijeta, već da svoju slobodu povjere Onome koji je pobijedio Zloga, pa i samu smrt, Gospodinu našem Isusu Kristu, kako nas uvjerava naviješteni evanđeoski ulomak o njegovu napastovanju u pustinji. Biskup je kazao kako je Zli sugerirao Isusu da kamenje pretvori u kruh, da se opredijeli upotrijebiti svoju moć za vlastite potrebe. Isus odgovara napasniku da čovjek ne živi samo od kruha, nego od svake riječi što izlazi iz Božjih usta. Biskup je istaknuo kako nam iskustvo potvrđuje da za sreću nije dovoljno tek imati pun želudac i biti materijalno zbrinut, nego je našem srcu potrebno daleko veće bogatstvo, duhovne vrijednosti od kojih je najveća ljubav: ona ljubav koja nam je darovala život i koja od nas traži da se darujem za druge. Ljubav nije ponajprije ono što trebamo primiti od drugih, nego ono što trebamo drugima dati, ne tek „nešto“ nego sebe za njih položiti. Zli je svojim napastovanjem želio odvući Isusa od logike ljubavi i svesti ga na sebičnost, nemoć duha koji po diktatu zla postaje sluga umiranja. Važno je stoga biti Isusov, jer je on pobjednik nad Zlim i smrću, te u zajedništvu s njime postati dionicima njegove pobjede i istinski veliki ljudi, istaknuo je biskup.
Napomenuo je da se u zajedništvo Isusova života i pobjede nad zlom i smrću ulazi po sakramentu svetog krštenja. Podsjetio je kako je polijevanje, ili pranje vodom oduvijek bilo znak čistoće, ne samo tjelesne. Progovorio je o čudesnosti vode koja se očituje u njezinoj nevidljivoj i neopipljivoj moći da čisti, pere i pokrene život u klici sjemena koja raste i donosi plod. Kao što voda u prirodi pokreće naravni život, tako krsna voda na koju je zazvana moć Duha Svetoga pokreće u nama nadnaravni božanski život i mi postajemo dionici Božjeg svijeta, života vječnoga. Dodao je da je krsna voda zadobila tu moć po zaslugama Isusove žrtve ljubavi na križu kojom nas je otkupio od grijeha i jarma smrti i stavio u zajedništvo svoje braće i sestara, Božji narod, Crkvu u kojoj je on trajno prisutan kao uskrsli Gospodin. Poželio je kandidatima za sveto krštenje da vjerom otkriju sebe u navedenim dimenzijama svoga postojanja, osobito u trenutku svetog krštenja, kad budu ulazili u Isusov svijet pobjede nad zlom i smrću. Pozvao ih je da u pripravi za taj trenutak tijekom korizme učine sve što je potrebno da svaki od njih bude prostor u kojem će Duh Isusov moći djelovati, a oni postati istinski prijatelji Isusovi u njegovoj Crkvi.
