LECTIO
Prvo čitanje: Izlazak 20, 1-17
U one dane:
1 Bog izgovori sve ove riječi: 2 »Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.
³ Nemoj imati drugih bogova uz mene.
⁴ Ne pravi sebi urezana lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. ⁵ Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Gospodin, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, ⁶ a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.
⁷ Ne uzimaj uzalud imena Gospodina , Boga svoga, jer Gospodin ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.
⁸ Sjeti se da svetkuješ dan subotni. ⁹ Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. 10A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Gospodinu, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. 11 Tȁ i Gospodin je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Gospodin blagoslovio i posvetio dan subotni.
12 Poštuj oca svoga i majku svoju da imadneš dug život na zemlji koju ti daje Gospodin, Bog tvoj.
13 Ne ubij!
1⁴ Ne učini preljuba!
15 Ne ukradi!
1⁶ Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!
1⁷ Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!«
Riječ Gospodnja
Proglašen u srcu saveza sa svojim narodom, Dekalog je izvanredni događaj Boga koji se objavljuje. U tih »deset riječi« – kako ih naziva hebrejski tekst – valja pronalaziti crte lica Boga koji se veže uz Izraela, kojemu se očituje kao »njegov« Bog (2. r.), ljubomorni Bog (5. r.), oganj koji proždire (usp. 34 , 14; Ps 78, 58), jer ljubav je njegova poput ljubavi vjernog muža. Zajedništvo s njime, slobodno prihvaćeno, veoma je zahtjevno: iznad svega u odnosu na Boga (vertikalni smisao) – uništiti idole, ne izgovarati uzalud Božje ime, svetkovati subotu – ali također i u odnosu na čovjeka (horizontalni smisao), u odnosu s drugim ljudima (rr. 12-17).
Prihvaćanje ili odbacivanje tih »riječi« izjednačava se s vjernošću ili preljubom u odnosu na Boga. Blagoslovi i prokletstva (rr.5b-6), to jest život i smrt, nužno proizlaze iz toga. Izrael je na Sinaju, u odgovoru ljubavi na Božju ljubav, dao svoj pristanak vjere na taj zakonik saveza. Tada narod još nije mogao znati što će to značiti za budućnost; zapravo to će se otkriti tek postupno, tijekom mnogih stoljeća, i bit će dovršeno u Isusu Kristu, kad će se svi zakoni sažeti u jedinu novu zapovijed ljubavi.
Drugo čitanje: Prva poslanica Korinćanima 1, 22-25
Braćo:
22 Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, 23 a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, 24 pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. 2⁵ Jer lûdo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi.
Riječ Gospodnja
Korintska zajednica je podijeljena u različite skupine koje se pozivaju na one Kristove učenike koji su im propovijedali evanđelje ili podijelili krštenje (1 Kor 1, 11s). Upoznat s takvim stanjem, Pavao se gorljivo umiješao da Korinćane podsjeti na središnju jezgru apostolskog propovijedanja, u kojoj se jasno vidi besmislenost svake podjele, a to je raspeti Krist. Svi ljudi su spremni vjerovati u nekoga uzvišenog Boga, čiju osloboditeljsku moć Židovi obožavaju – i zbog toga traže čudesa – dok se Grci dive mudrosti.
Raspeti Krist je Božji iznenađujući odgovor na očekivanja čovječanstva: pravo čudo je njegov križ koji oslobađa čovječanstvo iz ropstva zla; najdublja mudrost je njegova smrt koja preuzima i iskupljuje ludost našeg grijeha, da otvori svakom sudbinu slave. No da bismo razumjeli križ valja napustiti logiku ovoga svijeta, koja križ smatra ludošću i slabošću, i prihvatiti Božje putove koji su tako različiti od naših (usp. Iz 55,8). Tada će biti moguće naslutiti neizrecivu ljubav Božju prema nama, očitovanu u Kristovu vazmenom otajstvu.
Evanđelje: Ivan, 2, 13-25
¹³ Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. ¹4 U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. ¹5 I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, ¹⁶ a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.« ¹⁷ Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: »Izjeda me revnost za dom tvoj.
¹8 Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« ¹⁹ Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« ²⁰ Rekoše mu na to Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« ²¹ No on je govorio o hramu svoga tijela. ²² Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.
²³ Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. ²4 No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao ²5 i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: tȁ sam je dobro znao što je u čovjeku.
Riječ Gospodnja
Kod Ivana prizor očišćenja hrama zadobiva jedinstveno značenje: njime započinje Isusovo propovijedanje; događa se neposredno pred »veliki« blagdan: sav se naime Isusov život odvija po kalendaru drevnih blagdana koje će on ispuniti na potpuni i konačni način, kad se bude objavio kao »naša pasha« (usp. 1 Kor 5, 7). Židovska se pasha morala slaviti u hramu, prinošenjem žrtvenih životinja, i podsjećanjem na izvanredna djela što ih je Bog učinio u oslobađanju naroda iz egipatskog ropstva.
U Ivanovom ulomku, Isus, ulazeći u hram, istjeruje ne samo trgovce – kako čitamo kod sinoptika – nego također i volove i janjad: na taj se način proglašava pravom žrtvom. Tim svojim činom ispunjava Zaharijino proročanstvo: »U onaj dan [dan konačne objave] neće više biti trgovaca u domu Gospodina nad vojskama« (14, 21). On dakle ispunjava Pisma (17. r.), istovremeno proglašavajući svoje božanstvo, s pripadajućom moći uskrsnuti: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići« (19. r.). Ulomak ovdje dotiče svoj vrhunac: u suprotstavljanju starom hramu i starom bogoslužju koje je Bog napustio zbog nevjernosti i učinjenih oskvrnuća (usp. Ez 10, 18ss.), uskrsnulo Kristovo tijelo će postati novi hram (rr. 1-21) za novo bogoslužje »u duhu i istini« (usp. 4, 23).
MEDITACIJA
Bratski život je vatra u kojoj se kuša vjerodostojnost našeg slušanja Božje riječi i našeg odgovora na njegovu vječno vjernu ljubav. Ta riječ nije bezimena, nego ima nezamjenjivo lice , ono Isusa iz Nazareta, Raspetoga koji je uskrsnuo i ukazao se najprije svojima a potom Pavlu na putu u Damask.
Da bi ta Riječ postala našom mudrošću i od nas se nužno traži, kao nekoć od Židova i od Grka, da odložimo čisto ljudsku logiku i počnemo s vjerom slijediti put križa. I to ne jednom za svagda, niti samo u nekim izvanrednim okolnostima, već dan za danom, u svakodnevici osobnoga i obiteljskog života, zajedničkog i društvenog. U toj svednevici tradicionalne deset zapovijedi, sažete u »novoj zapovijedi« što ju je Isus svojima predao kao oporuku na Posljednjoj večeri, konkretiziraju u djelima i riječima, mislima i osjećajima. Ne tražimo druge »znakove« od Isusa. Neće nam ih dati, jer postoji jedan najrječitiji , a to je ona njegova dobrohotnost prema nama do te mjere da radi nas prihvaća smrt na križu, da na oltaru postane naša euharistija.
MOLITVA
Isuse, opet uđi u naše srce kao u svetište svog Oca i našeg Oca. Zaviri ponovno u njegove najtajnije kutke, gdje skrivamo naše najteže brige i ono što nas najviše tišti, ono što nam toliko puta oduzima vedrinu i mir; ono što nam toliko puta slabi vjeri i udaljava pogled od tebe. Rasvijetli i razbistri, očisti, oslobodi od onoga što ne bismo htjeli ostaviti, a što nas tlači! Neka ovo siromašno srce bude dom hvale, pjesme i molitve. Neka bude ispunjeno svjetlom, otvoreno slušanju, bogato jedino tobom, na hvalu Oca.
Isuse, ponovno pohodi naše zajednice: sasjeci u korijenu svaku zavist, suparništvo, svađu. Tvoja prisutnost neka donese blagost, milosrđe, a iznad svega neka daruje šutljivu sposobnost žrtvovanja jednih za drugi. U svačijem srcu in a licima sviju ponovno ispiši »deset riječi« koje očituju jedinu ljubav.
KONTEMPLACIJA
Kristovi hramovi su svete kršćanske duše raspršene po cijelom svijetu. Kličimo od radosti jer smo zadobili milost da budemo hram Božji; ali ujedno živimo u svetom strahu da zlim djelim ne obeščastimo taj Božji hram. Sa strahom mislimo na ono što kaže Apostol: »Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog« (1 Kor 3, 17). Onaj Bog koji je bez ikakvog napora stvorio nebo i zemlju snagom svoje Riječi, udostojao se nastaniti u tebi; zbog toga se moraš tako ponašati da ne povrijediš tak dragog gosta. Neka Gospodin u tebi, to jest u svom hramu, nikad ne pronađe ništa prljavo, mračno ili oholo: jer u trenutku kad bi u tebi pronašao razlog za uvredu, odmah bi se udaljio; a kad te napusti Otkupitelj, odmah ti se približava prevarant.
Stoga, braćo, budući da je Bog htio od nas učiniti svoj hram, te se udostojao doći k nama i u nama prebivati, koliko je do nas nastojmo s njegovom pomoći od sebe udaljiti svaki suvišnu brigu i uzimati ono što nam doista koristi. Ako uz Božju pomoć budemo tako činili, tada ćemo, braćo, moći pozvati Gospodina u hram našeg srca i našeg tijela. (CEZARIJE ARLSKI ST. THIERRY, Discorsi /Govori/, 229,2: CCL 104, 905-907.
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Žudim za tvojim spasenjem, u tvoju se uzdam riječ«(Ps 118, 81).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Utjelovljenje Božje Riječi u krilu Djevice Marije otvara potpuno novo razdoblje u povijesti Božje prisutnosti: novo, ali i konačno razdoblje, jer zar bi se svijetu moglo dati nešto više? Postoji samo jedan hram u kojem se možemo ispravno klanjati, moliti i prinositi žrtve, i gdje uistinu susrećemo Boga: Kristovo tijelo. U njemu žrtva postaje potpuno duhovna i u isto vrijeme stvarna,u smislu u kojem takva žrtva k nama dolazi po Božjem Duhu koji nam je darovan.
Nakon utjelovljenja Božji Duh je uistinu darovan: u vjernicima postaje voda koja struji u život vječni (Iv 4, 14), čini ih sinovima Božjim i osposobljava ih da ga spoznajom i ljubavlju uistinu posjeduju. Više nije riječ samo o prisutnosti, to je prebivanje Boga u vjernicima. Svi osobno i svi zajedno, u samom svom jedinstvu, jesu hram Božji , jer su tijelo Kristovo, kojem njegov Duh daje život i jedinstvo. To je hram Božji mesijanskih vremena. No, u ovom duhovnom hramu , koji postoji u odvijanju Povijesti i tijeku Svijeta, tjelesnost još uvijek, jao, ne samo da je prisutna, već u velikoj mjeri prevladava pa čak i obuzima čovjeka. Kad sve bude bilo od nje pročišćeno, kad sve bude bilo milost, kad će pobjeda Božja biti tolika da će »Bog biti sve u svima«,. Kad sve bude izlazilo iz njEgova Duha, tada će tijelo Kristovo zauvijek, sa svojom Glavom, biti postavljeno u domu Božjemu.
Pohvala svijeta treba čovjeka, koji mora biti njezin tumač i posrednik svojim radom i iznad svega s hvalospjevom svojih usana (Hebr 13, 15). No čovjekovo duhovno bogoštovlje i milost koja ga čini hramom Božjim, nisu savršeni osim u mjeri u kojoj predstavljaju onu sinovsku religiju, jedini pravi odnos stvorenja sa svojim Bogom, koji može doći jedino od Isusa Krista. Isus Krist je na koncu jedini pravi Božji hram. »Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji« (Iv 3, 13) (Y. M. – J. CONGAR, Il mistero del tempio /Otajstvo hrama/, Torino, 1963, str. 274-275. 286, passim).
