U župnoj crkvi u Jasenovcu, 22. ožujka 2024. održan je središnji program Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Požeškoj biskupiji. Molitveno-pokorničko slavlje predvodio je biskup Antun Škvorčević. Sudjelovali su đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić, srijemski biskup Fabijan Svalina, srijemski biskup u miru Đuro Gašparović, đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić, članovi požeškoga Stolnog kaptola na čelu s prepoštom Ivicom Žuljevićem, svećenici Novljanskoga dekanata predvođeni arhiđakonom Milanom Vidakovićem, i novljanskim dekanom, jasenovačkim župnikom Pejom Oršolićem, svećenici iz Pakračkog dekanata na čelu s dekanom Jozom Zorićem, svećenički kandidati iz požeškog Kolegija, jasenovački župljani, i hodočasnici iz župa Novljanskog dekanata među kojima su bili pješaci. Na slavlju je bio nazočan i pakračko-slavonski episkop Jovan Ćulibrk s đakonom Milanom Tomaševićem. Nakon upućenog pozdrava svim sudionicima slavlja i onima koji su ga pratili putem izravnog prijenosa Hrvatske televizije i Hrvatskoga katoličkog radija, biskup Antun je istaknuo: »Želimo se molitvom, pokorom, kajanjem i praštanjem približiti nedužnim stradalnicima tijekom XX. stoljeća, iskazati im svoje poštovanje, povjeriti ih Pobjedniku nad smrću, Isusu Kristu i njegovoj ljubavi na križu, koja im jedina može udijeliti istinsko dostojanstvo. Uključujemo u ovaj naš spomen i sve nedužne stradalnike i žrtve rata u Ukrajini i Svetoj zemlji, moleći da se što prije okonča nasilje i uspostavi mir. S nama je moliteljica u ovom pobožnom i plemenitom činu i Isusova Majka, koju posebno častimo u jasenovačkoj župnoj crkvi. Povjeravamo joj sve naše žrtve i sebe same, da nas po Isusovoj oporuci na križu primi kao njegovu braću i sestre a svoje sinove i kćeri. Saberimo se te skrušena i ponizna srca molimo Božje milosrđe i oproštenje za naše vlastite grijehe i grijehe onih koji su nanosili zlo nedužnim ljudima.«
U homiliji biskup Antun je kazao: »Mogao bi netko od vas ovdje u crkvi, ili koji nas prati putem izravnog TV i radio prijenosa pomisliti kako smo se opet okupili u Jasenovcu da bismo se bavili zločinom i zločincima. Smatram stoga prikladnim iznijeti samo nekoliko naglasaka o onom što danas činimo. Na Dan obnove čišćenja povijesnog pamćenja i spomena mučenika, u petak prije nedjelje Muke Gospodnje – Cvjetnice, nazvan „žalosni petak“, Požeška biskupija nastoji u svim župama sa središnjim molitveno-pokorničkim programom u Jasenovcu evanđeoski odgovoriti na izazov zla i zločina nanesenih nedužnim ljudima na različitim mjestima stradanja u našoj mjesnoj Crkvi. U središtu spomena nisu zločinci pa ni sami počinjeni zločini, nego žrtve totalitarnih sustava XX. stoljeća, kojima iskazujemo svoju pažnju, poštovanje i zahvalnost po modelu „čišćenja povijesnog pamćenja i spomena mučenika“ pape Ivana Pavla II., utemeljitelja Požeške biskupije. Želimo molitvom, pokorom, žrtvom, kajanjem, praštanjem i pomirenjem, napose slavljenjem svete mise postati dionici dinamizma ljubavi koja pobjeđuje zlo i smrt, objavljenog i ostvarenog na Isusovu križu i u njegovoj uskrsnoj pobjedi, te u tom svjetlu otkriti dostojanstvo svake nedužne žrtve.«
Potom je biskup ustvrdio: »Pred očima nam je prizor koji je opisao sv. Ivan u Knjizi otkrivenja. „Nakon toga vidjeh: eno velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama“ (Otkr 7,9). Na pitanje tko su odjeveni u bijele haljine, vidjelac odgovara: „Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj“ (Otkr 7,14). Odnosi se to ponajprije na progonjene i ubijane kršćane u ono davno doba, ali prepoznajemo u njima i sve druge nedužne žrtve, pa i na našim prostorima tijekom XX. stoljeća u vrijeme ratova i nakon njih. U ovaj spomen uključujemo sve nedužne žrtve, bilo koje nacije, vjere, ideološkog opredjeljenja ili društvenog statusa, na brojnim mjestima stradanja i u najnovije doba, u obrambenom domovinskom ratu. Među žrtvama su brojni kršćani različitih konfesionalnih pripadnosti, te se u njihovim stradanjima ostvario ekumenizam svetaca i mučenika, svojevrsno jedinstvo kršćana, kako nas uvjerava papa Ivan Pavao II. u Apostolskom pismu „Tertio millennio adveniente“.«
Zatim je nastavio: »Naš spomen žrtava nije politički, nego vjernički, kršćanski čin, u kojem ih promatramo polazeći od Isusove smrti za svakog čovjeka, bez razlike, očitujući tako Božju istinu o nama i u zlu, i u smrti, u sadašnjosti i vječnosti. U čišćenju povijesnog sjećanja nije pitanje tek razuma koji pamti počinjena zlodjela, nego čišćenja srca. Iz njega, naime, po Isusovoj riječi „izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To onečišćuje čovjeka“ (Mt 15, 18-19). U srcu se rađa i mržnja i želja za osvetom, koja i nas čini žrtvama. Na dan čišćenja povijesnog pamćenja bavimo se, dakle, čistoćom našega srca a ne prljavštinom zla i zločina, te sa psalmistom upućujemo Bogu molitvu: „Čisto srce stvori mi, Bože!“ (Ps 51,12). Otvaramo mu svoja srca da ih on pohodi svojim milosrđem i praštanjem te budu oslobođena od zaraze mržnje i osvete.
Činimo to poput Jeremije proroka, koji u današnjem prvom čitanju usred progona i prijetnji smrću povjerava Bogu svoju sudbinu. Nasljedujemo Isusa, kojega u današnjem evanđelju žele kamenovati jer je posvjedočio da je Sin Božji. U trenutku kad zloća prerasta u zločin te ga neprijatelji nepravedno osuđuju i razapinju na križ on moli: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“! (Lk 23,34). Svjesni istinitosti Apostolove riječi: „Sve je čisto čistima, okaljanima pak i nevjernima ništa čisto, nego su im okaljani razum i savjest“ (Tit 1,15), želimo molitvom, pokorom, sakramentom pomirenja, svetom pričešću i drugim djelima milosrđa uzdići se do Božjih bistrina, te nedužno ubijene promatrati čistim pogledom srca u uvjerenju da za njih nema posljednju riječ naneseno nasilje i oduzeto dostojanstvo, nego Bog koji je ljubav i ne dopušta da propadne ijedno njegovo stvorenje. Sam Isus uvjerava Nikodema: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16).«
Homiliju je biskup Antun završio riječima: »Želimo se danas u Jasenovcu na mjestu stradanja brojnih ljudi, među njima i sedmorice slovenskih svećenika, prisjetiti riječi bl. Alojzija Stepinca, napisanih 19. veljače 1943. kada je jasenovački logor nazvao “sramotnom ljagom” a za ubojice u njemu izjavio da su “najveća nesreća Hrvatske”. U skrušenosti i kajanju molimo i za sve one koji su nanosili zlo, počinili zločin nad nedužnim ljudima, da im se Bog smiluje u svom milosrđu. Izvršavamo tako Gospodinov nalog: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6,36). Neka u ljubavi Isusovoj jačoj od smrti pronađu svoje oslobođenje, smisao, dostojanstvo i pobjedu svi nedužno ubijeni na bilo kojem mjestu ljudskih stradanja u našoj Biskupiji. Oni su se po vlastitoj patnji i smrti sjedinili s Isusovim trpljenjem, postali naša posebna braća i sestre, te ovim današnjim činom ispovijedamo svoje najdublje zajedništvo s njima. S nama je i Isusova Majka, naša Gospa jasenovačka, njegova vjerna pratilja u muci, smrti i pobjedi uskrsnuća, koju je on na križu i nama dao za Majku. I danas je obnovljenom odanošću primamo u svoje živote kao suputnicu na našem trnovitom putu. Neka tako bude.«
Nakon popričesne molitve svoju riječ okupljenima uputio je pakračko-slavonski episkop Jovan Čulibrk, podsjetivši na dva povijesna lika koja su se duhom susrela u Njemačkoj tijekom nacizma: Clemens August von Galena, njemački biskup poznat kao „Lav iz Münstera“ i Aleksandar Schmorell, suosnivač antinacističke organizacije “Bijela ruža”. Spomenuo je kako se biskup von Galen usprotivio Hitleru kad je počeo ubijati Nijemce, koji nisu zadovoljavali rasne, fizičke i mentalne standarde kakve je on očekivao od svog naroda. Tada je von Galen kao lav digao svoj glas protiv onoga što se smatralo nedostojnim ljudskog bića, a Hitler mu je u svojoj nemoći odvratio da će se obračunati s njim i Crkvom kad rat završi. Episkop je zatim prikazao i drugi povijesni lik, kazavši kako je otac Aleksandra Schmorella poput nekih drugih Nijemaca otišao u Rusiju, ali Aleksandar i njegova obitelj nisu mogli podnijeti pad Rusije u bezboštvo te su se vratili u München. No, i u Njemačkoj je prepoznao da bogomrzački stav kao rak uništava tijelo njemačkog naroda te se s nekolicinom drugih udružio u „Bijele ruže“, s kojima je pružao otpor Hitleru i tadašnjem režimu, a zbog čega je 1943. godine ubijen. Dodao je kako su spomenuti biskup von Galen i Aleksandar Schmorell ustali za ono što su smatrali da je dostojno kršćanskog čovjeka te smo i mi pozvani poput njih boriti se protiv zla i mržnje koji nas okružuju. Na kraju je episkop Jovan čestitao biskupima, hodočasnicima i vjernicima jasenovačke Župe nadolazeći Uskrs.
Na koncu euharistijskog slavlja biskup Antun je zahvalio svim sudionicima slavlja, osobito nadbiskupu i metropolitu Đuri, biskupima Đuri, Fabijanu i Ivanu, episkopu Jovanu te svećenicima. U ime žrtava za koje smo molili uputio je zahvalu župniku i župljanima jasenovačke Župe te svim hodočasnicima što su sudjelovali na ovom slavlju. Slijedila je potom procesija s Marijinim likom u kojoj su hodočasnici predvođeni biskupom Antunom uputili Isusovoj Majci svoje poklike i pjesmu, iskazujući joj odanost i ljubav. Slavlje je završilo činom predanja Isusovoj Majci.
