Na svetkovinu Pedesetnice – Duhova, 19. svibnja 2024. godine, apostolski upravitelj Požeške biskupije Antun Škvorčević u zajedništvu sa svećenicima Požeškoga dekanata i svećenicima djelatnima u središnjim biskupijskim ustanovama predvodio je euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali tijekom kojeg je mladima požeške Župe sv. Terezije Avilske podijelio sakrament svete potvrde.
U homiliji biskup je zapitao krizmanike do kuda ili do kamo seže njihova moć komunikacije. Da li samo do tamo do kuda mogu doprijeti svojim mobitelima i drugima suvremenim digitalnim sredstvima komunikacije, ili su oni bića veće, dublje, snažnije i moćnije komunikacije? Povezujući njihovo iskustvo s onom komunikacijom koja postoji između Gospodina Isusa i njegova Oca, a o kojoj Isus govori u naviještenom evanđeoskom ulomku, biskup je najprije podsjetio na jedinstvo između Oca i Sina i na Duha Svetoga kao na božansku komunikaciju ljubavi među osobama Presvetog Trojstva koju je Božji Sin svojim utjelovljenjem unio među nas ljude, da bismo bili osposobljeni komunicirati s Bogom i međusobno. Kazao je da naša komunikacija s Bogom ne ide putem našeg jezika nego našeg srca, i mi se u tu istinu osvjedočujemo svakodnevnim iskustvom. Naime, nas ljude u međusobnoj komunikaciji ne zadovoljava tek razmjena riječi, nego mi čeznemo za međusobnim povjerenjem, blizinom i prijateljstvom. Kazao je da je Gospodin Isus svoje učenike upućivao u tu istinu, uvjeravajući nas kako je važno da budemo bića povjerenja prema Bogu, prema njemu i prema svojim bližnjima. Prvenstvo u tom zbivanju ima Bog, koji nas je smislio i pozvao u život, a onda nam u svom Sinu Isusu Kristu svojom božanskom ljubavlju omogućio da se oslobodimo zla i smrti i s njime budemo pobjednici. Naglasio je činjenicu Božje inicijative, istaknuvši da nas je on prije negoli mi bilo što učinimo, već prethodno pohodio svojom ljubavlju. Spomenuo je da su sveti sakramenti Božja inicijativa kojom on snagom Duha svoje ljubavi prilazi svakome pojedinom od nas, ne dodjeljujući nam sudbinu neke zakonske pravde, nego pravde svoje ljubavi, ustvrdio je biskup. Pozvao je krizmanike da svoj svakodnevni život izgrađuju polazeći od spomenutih Božjih inicijativâ, jer na taj način nikad neće ostati usput, po strani života, nego uključeni u ono Božje zajedništvo koje se zove Crkva, po kojoj svi mi koji smo kršteni postajemo „jedno tijelo“, kako je volio govoriti sv. Pavao.a Poručio im je kako će u sakramentu svete potvrde postati dragocjena Božja svojina s kojom on komunicira u snazi svoga Duha ljubavi. Pozvao ih je da na poticaj sv. Pavla u današnjem drugom čitanju provjere jesu li se opredijeli živjeti po tijelu, to jest po slabosti, krhkosti i prolaznosti, po požudama tijela ili po Duhu, u snazi i čvrstini vjere, opredijeljeni za neprolazne, vječne Božje vrijednosti. Nabrojio je petnaest djelâ tijela, koje sv. Pavao navodi u spomenutom ulomku iz poslanice Galaćanima: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Pritom je napomenuo da se ne želimo baviti djelima tijela koja nas vode u svijet gubitništva, nego s onih devet plodova Duha Svetoga koje sv. Pavao navodi u spomenutom ulomku, a to su: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost i uzdržljivost. Pozvao je krizmanike da na ovom svetom slavlju Isusu Kristu kažu kako su kao mladić i djevojka toliko već ušli u zakonitosti života da razumiju kako se ne smiju prepustiti inerciji negativnosti, zla i sebičnosti, nego da u svojoj slobodi trebaju izabrati Isusa Krista kao svoju sudbinu i s njime oblikovati život u božanskim dimenzijama. Pozvao je krizmanike da biraju slobodu a ne zarobljeništvo, Isusa Krista i njegova Duha a ne duha zla i zloće, da se na taj način uzdignu u Božji svijet. Potaknuo ih je da sa zahvalnošću Gospodinu Isusu prihvate dar njegova Duha u sakramentu svete potvrde, opredijeljeni u svojoj slobodi za Boga, za Duha, za ono što je istinska vrijednost njihova postojanja. Poručio im je da će zajedno s drugim sudionicima ovog misnog slavlja moliti za njih da nikada ne postanu izgubljeni hrvatski naraštaj, nego ljudi trajno otvoreni mogućnostima Duha Božjega i koji će u skladu s time oblikovati svoj život, te na taj način činiti našu Hrvatsku domovinu boljom i ljepšom.
