LECTIO
1. čitanje: Job 38,1.8-11
Gospodin odgovori Jobu iz oluje i reče:
»Tko li zatvori more vratnicama
kad burkajuć se navrije iz utrobe;
kad oblakom ko haljom ga odjenuh
i maglom gustom ovih ko pelenam’;
kad njegovu sam odredio među,
vrata stavio s prijevornicama?
‘Dotle ćeš, rekoh, dalje ni koraka,
tu nek se lomi ponos tvog valovlja!’«
Riječ Gospodnja.
Job je u ranijem toku ove pjesničke i mudrosne knjige odbacio tumačenje svoje žene i trojice prijatelja koji su za njegovu bolest iznosili ustaljeno mišljenje: sagriješio je javnim ili tajnim grijesima i zato mu je Bog pripustio ponižavajuću bolest. Job je odgovarao da ne zna razlog svoje bolesti i više puta zvao Boga da mu odgovori (usp. 13, 22; 23, 5; 31, 35). U poglavljima 38-41 Bog konačno odgovara Jobu ne odobrivši tumačenje njegovih prijatelja i upozorivši Joba da je patnja dubok problem na koji nema jednostavnog odgovora.
Ovaj odlomak sadrži uvodni stih i dio o porijeklu mora kao sjedišta zlih sila koje su neprijateljski uperene na ljude. Za puno razumijevanje ovog odlomka važno je uvjerenje starozavjetnih pisaca da je Bog svemogući Stvoritelj upravo zato što je kadar unositi red u prirodu. Starozavjetnim je vjernicima oluja bila posebni znak Božje prisutnosti u svijetu, jer se i u prirodnim katastrofama čovjek smije oslanjati na Boga (usp. Jer 5, 22; 31, 35; Iz 43, 2; Ps 107, 23-32 i dr.).
Zato sveti pjesnik napomenom “Gospodin odgovori Jobu iz oluje” podsjeća da je hurakan pomično prijestolje Stvoritelja neba i zemlje. U 9, 15-17 Job je zatražio da mu Bog odgovori ili da ga odnese u oluji. “Bog dolazi u oluji da odgovori, ne da Joba odnese ili da ga ugrabi, kako je postupio s Ilijom. Ako oluja pokazuje da je on nepristupačan, riječ ga približava ljudima. Budući da je Job postavljao pitanja prijateljima i Bogu, sada mu Bog odgovara u obliku pitanja. Znade li mudri Job tko zatvara more vratnicama kad usred oluje ono navaljuje iz svog korita?
Pri tome ovaj sveti pisac postupa redom obrnutim od onoga koji je naveden u Post 1. Prema Postanku, kad se donje vode skupe na jedno mjesto, nastaje kopno pa izlazi da zemlja izranja iz mora kao jedno od posljednjih stvaralačkih djela Božjih. Ovaj pisac pretpostavlja da zemlja već stoji na “svojim stupovima” te s nje gleda kako izvire ocean. Morska voda slikovito je prikazana kao djetešce koje izlazi iz zemlje kao iz majčinske utrobe pa biva povijeno u pelene i ogrtače, a to su oblaci, magla i valovi. More tako biva prikazano kao malo dijete kojemu je za nastanak, uzrast i opstanak bila potrebna nježna i stvaralačka Božja briga.
Psalam 107 iz kojega je današnji pripjev, je zajednička zahvalnica u kojoj se četiri grupe čudesno spašenih pred zajednicom zahvaljuju Bogu za primljenu milost: putnici, zatvorenici, bolesnici i pomorci. Iza svake od ovih grupa zajednica ponavlja u obliku refrena:
Neka hvale Jahvu za dobrotu njegovu,
za čudesa njegova sinovima ljudskim! (usp. Ps 107, 8.15.21.31).
Za svaku od ovih grupa zajednica također klikće:
Tada zavapiše Jahvi u svojoj tjeskobi
i on ih istrže iz svih nevolja!(usp. r. 6,13,19 i 28).
U današnju misu uzeta je zahvala pomoraca, četvrte grupe. Zato što je u prvom čitanju riječ o Bogu koji utišava olujno more brinući se za mornare i priobalna naselja. Bog smiruje oluju u tih povjetarac i putnike dovodi u željenu luku.
2. čitanje: 2Kor 5,14-17
Braćo: Ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe; i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu. Stoga mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo. Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!
Riječ Gospodnja.
Ovaj odlomak dio je većeg odsjeka u kojem Pavao ispravnost svoga apostolskog poziva i djelovanja povezuje s Kristom kao pomiriteljem ljudi s Bogom.
“Ljubav nas Kristova obuzima” (r. 14) – ljubav kojom Krist ljubi ljude, jer Pavao polazi od osnovne dogme kršćanstva da je Bog uzljubio ljude u Kristu te da s Božje strane ta saveznička ljubav ostaje trajno ponuđena i zato neopoziva (usp. Gal 2, 20 i Rim 8, 35-38). Pavao osjeća da treba nasljedovati Kristovu nesebičnost. Ako Krist neopozivo ljubi sve ljude, njegovi apostoli i svi vjernici trebaju se ponašati poput Krista – biti proegzistentni, postojati za druge. Kao što je Krist umro za sve, tako vjernici trebaju živjeti za sve: “… za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu” (r. 15).
“Stoga odsada nikoga ne poznajemo po tijelu” (r. 15). Ovo je polemika protiv “nadapostola” koji su među krštene Korinćane došli iz Jeruzalema te se hvale svojim židovskim porijeklom, tjelesnim izgledom i karizmatičnim sposobnostima, a Pavla ocrnjuju da ne drži dovoljno do židovskog korijena Isusa i monoteističke religije. “Ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo” (r. 16). Ovim Pavao aludira na svoje farizejsko razdoblje, kad je Isusa vrednovao kao Židov farizejskog usmjerenja precjenjujući vanjske oznake uključenosti u narod Božji i odbacujući Isusovu otvorenost za strance. Obraćenjem je Krist raspeti i uskrsli utjecao na njegov način vrednovanja svih ljudi. To sada Pavao pred
laže i korintskim vjernicima: ne smijemo prosuđivati ljude po narodnosti, vanjskim obilježjima, staležu. “Je li tko u Kristu, nov je stvor!” (r. 17a). Postojati u Kristu, biti u Kristu znači krštenjem i vjerom biti priključen Kristu i Crkvi. Time ljudi postaju nova stvorenja, jer im se briše grešna prošlost i bivaju uzdignuti na dostojanstvo Božjih sinova i kćeri, Isus na njih prenosi svoje sinovstvo. Tko tako počne biti u novoj povezanosti s Bogom, veže se i uz zajednicu vjernika, postaje nov i dužan je u krštenicima poštivati ovu darovanu novost.
“Staro uminu, novo, gle, nasta!” (r. 17b). Tko vjernički prihvaća darovanu novost što izlazi iz krsnog pridruženja Kristu i Crkvi, treba se u odnosu na druge ljude vladati svjestan te životne i dragocjene novosti.
Evanđelje: Mk 4,35-41
Uvečer istoga dana kaže im: “Prijeđimo prijeko!” Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: “Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?” On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: “Utihni! Umukni!” I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: “Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?” Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: “Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?”
Riječ Gospodnja.
Za svetopisamsko razumijevanje ovog događaja bitno je imati na umu da su ljudi Starog Istoka – ne samo Židovi – more smatrali simbolom prvotnog nereda i sjedištem zlih sila. Iz pitanja kojim izvještaj završava vidimo da Marko po ovom događaju želi upozoriti na pravi identitet Isusa. Prorok iz Nazareta mora biti izvanredni Božji opunomoćenik, kad utišava oluju na moru čineći tako ono što može učiniti jedini Bog.
“Uvečer istoga dana” (r. 35) je dan koji je Isus uglavnom proveo u lađi na obali jezera iznoseći govor parabola (usp. Mk 4, 1). Kad je završio pouku, zatražio je da ga učenici prevezu na drugu stranu jezera. U izrazu “pratile su ga i druge lađe” komentatori vide aluziju na Ps 107, 23-32 gdje nadahnuti pjesnik pokazuje kako Bog utišava oluju štiteći morske putnike. U okolnosti da Isus spava “na uzglavku” (jastuk na kojem su obično sjedili veslači) Marko još jednom pokazuje da je Isus paradoksalni Mesija: potreban mu je san nakon napornog dana. U ovom snu “na krmi”, koja je krajnji kut zadnjeg dijela lađe, Isus podsjeća na Jonu u utrobi morske nemani. Međutim, za razliku od Jone koji je bježao od zadaće na koju ga je Bog slao, Isus spava umoran od posla obavljenog po Božjoj zapovijedi.
Učenici bude Isusa pitanjem: “Učitelju, zar ne mariš što ginemo?” Kod Mateja oni Isusa zovu Gospodinom, ali je pitanje ublaženo u: “Spasi, pogibosmo!” Markova formulacija pokazuje duhovnu nezrelost Dvanaestorice u toku Isusova ministerija. Oni još trebaju doživjeti veliki petak i uskrsno jutro da bi mogli naviještati Isusa kao Gospodara svega i Spasitelja svih ljudi.
Isus izravno govori vjetru i moru: “Utihni! Umukni!” Skoro istim riječima naređuje on nečistom duhu da šuti, kad ga je iz opsjednutog bolesnika počeo zvati Svecem Božjim (Mk 1, 25). Marko i Matej ističu da je nastala na Isusovu zapovijed “velika utiha”. To znači da je učinak bio potpun: vjetar i more zaista su se pokorili Isusu koji je time Dvanaestorici i drugim putnicima uprisutnio Boga kao gospodara prirode. Isus predbacuje učenicima što nemaju vjere. Ovdje pod vjerom treba razumijevati osobni oslon i pouzdanje u Isusa. To je vjera svagdanjeg hoda za Isusom i s Isusom koji jedini nudi pravu životnu sigurnost.
Učenici na kraju pitaju: “Tko je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?” Time uključno ispovijedaju pravi identitet Isusov: takvo čudo može učiniti netko tko je više. od proroka i pobožna čovjeka, netko tko je Bogu ravan.
Ovaj događaj u okviru današnje mise traži da sebi odgovorimo, tko je Isus za nas osobno. Neka nam on umnoži vjeru koja će nam omogućiti da mirno spavamo pouzdavajući se u Boga, unatoč društvenim nemirima koje proživljavamo i drugim osobnim i obiteljskim potresima.
DUHOVNO ČITANJE
Iz Markova podatka da je uz lađu u kojoj su plovili Isus i Dvanaestorica bilo i drugih lađa vidimo da nitko nije očekivao oluju, što je svojstveno za Galilejsko jezero koje se nalazi na 212 metara ispod razine morske površine. I danas tamo znaju nastati oluje sasvim neočekivano. Iz ovog podatka također izlazi da je Isus spašavanjem Dvanaestorice u oluji spasio i sve druge koji su tog dana plovili jezerom. Marku je vlastiti i podatak da je Isus spavao. Očito stoga što je bio umoran, i za Marka Isus nije ništa manji Mesija zato što se umara kao ostali ljudi. Ovaj Isusov san također je znak njegova oslona na Boga, jer prema SZ pravednik mirno ide na počinak, pun pouzdanja u Boga saveznika (usp. Izr 3, 24; Ps 4, 9; Job 11, 18).
Isusova naredba vjetru da utihne i moru da umukne povezuje ovo Isusovo čudo s izgonom đavla iz opsjednutih, što je prema Marku glavna Isusova mesijanska aktivnost. Marko prikazuje dvije vrste različitih čudesa po istom literarnom nacrtu i time pokazuje da mu nije stalo do dobrih književnih efekata.
Isusov ukor učenicima što nemaju vjere nije ukor što nemaju teoretske vjere, jer su svi oni članovi Izraela, naroda Božjega i ne pada im na pamet da Boga ne bi bilo. Ovo je ukor što nemaju dovoljno osobne vjere i pouzdanja u Isusa kao uprisutnitelja Boga koji spašava. Marko želi da na pitanje “Tko je ovaj?” svaki slušatelj odgovori osobno: tko je Isus za mene? U Isusu Bog djeluje u prilog ljudima pa je vjera uvijek nov hod za Isusom, nov pristanak uz Isusove akcije u prilog ljudima.
Za starozavjetnu podlogu ovom događaju imamo početak Božjeg odgovora Jobu, koji ne prihvaća dotadašnje rješenje problema patnje. Bog se javlja u oluji i pita, je li Job sposoban zatvoriti more u njegove granice, unositi red u prirodu?
Ova čitanja zovu nas na prepoznavanje Boga u prirodi, ali i na čuvanje prirode kao Božjeg dara ljudima svih generacija. Ekološki pokret tiče se i nas kršćana.
