LECTIO
1. čitanje: Knjiga Mudrosti 1, 13-15; 2, 23-24
¹³ Jer Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih. ¹⁴ Već je sve stvorio da sve opstane, i spasonosni su stvorovi svijeta, i u njima nema smrtonosna otrova. I Podzemlje ne vlada zemljom, ¹⁵ jer pravednost je besmrtna.
²³ Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost, i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. ²⁴ A đavlovom je zavišću došla smrt u svijet, i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.
Riječ Gospodnja.
Kontekst u kojem se nalaze ovi retci tipično je mudrosno uspoređivanje pravednoga i nepravednoga. Biblijski pisac je napose u 2. poglavlju dobro opisao zle ljude, navodeći njihove riječi u prvom licu, ostavljajući tako da ih same njihove »ispraznosti« osude: »Bezbožnici krivo misle i ovako mudruju: ‘Kratkovijek je i tužan život naš, i nema lijeka kad čovjeku dođe kraj, i još nije poznat tko bi se iz Podzemlja izbavio. Mi smo djeca pukog slučaja i kasnije ćemo biti kao da nikad nismo ni bili« (rr. 1ss). Dakle, postojanje bez kraja i konca o kojem je u današnjem čitanju riječ (1, 14s.; život s Bogom koji se stavlja u oprečnost duhovnoj smrti), je nešto što izravno ovisi o pravednosti čovjeka, to jest o njegovu stavu prema životu shvaćenom kao Božjemu daru: pravednik, odnosno mudrac jest onaj koji se priznaje stvorenjem koje je proizašlo iz ruku Gospodnjih i kojemu je uvijek potrebna njegova pomoć, koje ga »traži u jednostavnosti srca» (1, 1) e ne s podmuklim mislima (usp. 1, 3), tražeći izlike da nad sve i svima nametne svoju silu i vlastito pravo (usp. 2, 10ss). Oni koji tako misle i rade na strani su đavla, izraz kojim se po prvi puta u Bibliji aludira na zmiju napasnicu iz 3. poglavlja Knjige postanka. Vraćanje na sliku iz knjige Postanka postavlja mudrosni govor na pozadinu onoga što je na početku, odnosno onoga što tvori ljudsku narav, one borbe između života i smrti koja se ponajprije odvija u srcu svakog čovjeka.
2. čitanje: Druga poslanica Korinćanima 8, 7.9.13-15
Braćo,
⁷ Kao što se u svemu odlikujete – u vjeri, i riječi, i spoznanju, i svakoj gorljivosti, i u ljubavi svojoj prema nama – odlikujte se i u ovoj darežljivosti. ⁹ Tȁ poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.
¹³ Ne dakako: drugima olakšica, vama oskudica, nego – jednakost. ¹⁴ U sadašnjem trenutku vaš suvišak za njihovu oskudicu da jednom njihov suvišak bude za vašu oskudicu – te bude jednakost, ¹⁵ kao što je pisano: Nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bijaše nakupio manje. Znamo doista: Krist uskrišen od mrtvih više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. ¹⁰ Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek: a što živi, živi Bogu.¹¹ Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!
Riječ Gospodnja.
Osmo i deveto poglavlje Druge poslanice Korinćanima oba su posvećena sabiranju milodara (kolekti) za siromašnu braću Jeruzalemske crkve. Pavao izmjenjuje stil nagovaranja, sa stalnim ohrabrivanjem i poticanjem Korinćana da učine to dobro djelo, s pokazivanjem konkretnog primjera u samom Božjem bitku u Isusu Kristu, na primjeru čije darežljivost on utemeljuje svoj zahtjev.
Međutim, u našem odlomku središnja se informacija nalazi u 9. retku, koji služi kao kristološki dokaz: Kristov zemaljski život poučava svakog kršćanina da je život plod samoopljenjivanja i da se uskrsnuće daruje preko smrti. Kršćani Korintske crkve imaju sada načina kako da osobno iskuse kakva se milost može roditi iz te ljubavi prema braći, koja se ne hrani samo riječima ili dobrim nakanama (Pavao više puta aludira na nakanu koju su Korinćani izrazili prije više od godinu dana, ali je nisu nikad ostvarili: usp. 8, 10; 9, 2-4), već se ostvaruje odricanjem od nečega što pripada nama samima, ljubavlju koja djeluje potaknuta potrebom koju vidi u bratu.
Evanđelje: Marko 5, 21-43
U ono vrijeme:²¹ Kas se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. ²² Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge ²³ pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« ²⁴ I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga. ²⁵ A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja, ²⁶ mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. ²⁷ Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. ²⁸ Mislila je: »Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena«. ²⁹ I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla. ³⁰ Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: »Tko se to dotaknu mojih haljina?« ³¹ A učenici mu rekoše: »Tȁ vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: ‘Tko me se to dotaknu?’« ³² A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini.
³³ Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna svega onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza sve po istini. ³⁴ On joj reče: »Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!«³⁵ Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« ³⁶ Isus je čuo taj razgovor pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« ³⁷ I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. ³⁸ I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. ³⁹ Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava«. ⁴⁰ A oni mu se podsmjehivahu. No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. ⁴¹ Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!« što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« ⁴² I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. ⁴³On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.
Riječ Gospodnja.
Bilo da se čita u skraćenom obliku (rr. 21-24.35-43) bilo u onom cjelovitom, današnje se evanđelje u bitnom usredotočuje na pitanje spasenja/života i vjere. U oba slučaja, na početku imamo izričito stanje nemogućnosti spasenja od strane ljudi: i djevojčicu i ženu medicinska znanost je bezuspješno liječila, da bi u konačnosti prva bila »na samrti«, a drugoj se je stanje još i pogoršalo. Razumnom čovjeku preostaje samo jedna mogućnost: uteći se Bogu, koji je Gospodar života i Bog živih (usp. 12, 27). Ženu koja je bolovala dvanaest godina Isus dvostruko oslobađa. S jedne strane, potpuno i neposredno fizičko ozdravljenje, ali istovremeno i izbavljenje iz stanja društvene i vjerske podčinjenosti u kojem je bila prinuđena živjeti kao »nečista« prema starozavjetnom zakonu. To ozdravljenje se događa u trenutku u kojem Isus postavlja pitanje, koje se čini besmislenim, »Tko me je dotaknuo?« (r. 30), potaknuvši upravo ozdravljenu ženu da iziđe na vidjelo, zapravo da izvrši dodatni čin vjere u Boga koji ne osuđuje, koji ozdravlja da bi dao život u izobilju. Dakle, »vjera koja spašava« (34. r.) nije samo ona koja se očituje u doticanju Gospodinova skuta, već postaje otvoreno proglašavanje pravednosti jednog Boga koji priskače u pomoć poniznima i potlačenima, kakvo god ime nametnuli ljudski zakoni i običaji. Ne samo da Isus ženi sada vraća zdravlja, već i dostojanstvo osobe koja postaje nositeljica Božje istine. I ozdravljenje Jairove kćeri postaje također prigoda za nadvladavanje cijelog niza zapreka: smrt, o kojoj dojavljuju dok Isus i njegovi ide prema kući nadstojnika sinagoge, a ponajviše protivljenje onih koji vele: »Zašto dalje mučiti učitelja?« (35 .r.), a to je kao da kažu: »Više se ništa ne može učiniti…« Stoga nije čudno da su oni već započeli židovske pogrebne obrede, uz buku glazbala i glasna naricanja oko tijela djevojčice, koja je sada za njih samo tijelo mrtvaca. Pred tom bjelodanom činjenicom (a što je na ovom svijetu sigurnije od smrti?), Isusove riječi zvuče kao besmislica ili kao crni humor (usp. rr. 39s.), osim ako se iskaže spremnost pouzdati se u njega, kako je to učinio Jair, koji je sve svoje pouzdanje stavio u njegovu ljubav koja ne razočarava.
MEDITACIJA
Tri današnja čitanja kao u nekom diptihu prikazuju dvostruk čovjekov stav pred objavom Božjom, objavom s obzirom na život, onaj neprolazni, puninu zajedništva s njime. Prikaz ludih/bezbožnika u prva dva poglavlja Knjige Mudrosti začuđujuće je aktualan. U njihovim se riječima u potpunosti odražava uvjerenje onih koji smatraju da je čovjekov život apsurda, da nema smisla. “Čini se da se čovjeka baca u postojanje kao što se bacaju igraće kocke. Sve u životu ima privid pukog slučaja, po čistom slučaju se trebam ponašati, slučajno ću iščeznuti…” (G. Prezzolini). Život nije drugo doli hod prema smrti, jedino sigurno odredište našega ljudskog hoda.
I u evanđelju također čini se, da pred navještajem da tu nije riječ o smrti, već o usnulom čovjeku koji čeka uskrsnuće, postoje samo dvije mogućnosti, poput dva oprečna smjera gibanja (jedan u smjeru kuće, da spasi; drugi onih koji nastoje Isusu zapriječiti put): odluka onog koji ima vjeru u riječ Gospodinovu i koji je pripušten promatrati čudo života i sud onoga koji tu riječ smatra besmislicom, ostajući zatočenik smrti, one (smrti) za koju nema uskrsnuća.
MOLITVA
Oče, mi priznajemo da si ti sve stvorio za život: u nas si stavio božansku klicu tvoga božanskog stvaranja! Nama, supružnicima, si dao da to doživimo u rađanju djece, onome koji se posvećuje u tvojoj ljubavi udijelio si blagoslov za siromahe zemlje, svećenicima moć razlomljenog kruha i prolivene krvi tvoga Sina. Molimo te, danas, Gospodine, da nas učiniš da budemo jedno u ljubavi, da za tvojim euharistijskim stolom možemo nahraniti čitavo svoje biće: naš um, u spomenu na tvoj život darovan na križu; naše srce, prošireno tvojom ljubavlju za svakog čovjeka; naše tijelo, potrošeno nestrpljivošću u vršenju djela ljubavi. I tako, preobraženi, dan za danom, po mjeri tvoga žrtvovanog Sina, možemo uživati beskrajnu dobrotu Života.
KONTEMPLACIJA
»Kakvu slogu Krist s Berijarom? Ili kakav dio vjernik s nevjernikom?« (2 Kor 6, 15). Sami pogani, koji ne vjeruju u uskrsnuće, na koncu pronalaze riječi utjehe: »Izdrži hrabro; nemoguće je ukloniti to što se dogodilo i suzama nećeš ništa postići«. A tri, koji slušaš mnogo uzvišenije i utješnije riječi od ovih, zar se ne stidiš što se ponašaš gore od poganâ? Mi te ne potičemo da s ustrajnošću podneseš smrt, budući da je ona neizbježna i nepopravljiva; naprotiv, kažemo ti: »Hrabro, apsolutno je sigurno da postoji uskrsnuće: djevojčica spava i nije mrtva; odmara se, nije zauvijek izgubljena«. Čekaju, naime, da je prihvate uskrsnuće, vječni život, uskrsnuće i baština samih anđela. Ne čuješ li psalam koji kaže: »Vrati se, dušo moja, u svoj počinak, jer Bog ti učini milost« (Ps 114, 7)? Bog smrt naziva ‘milošću’ a ti se na to tužiš? (SV. IVAN ZLATOUSTI, Komentar Matejevog evanđelja, 31,2).
AKCIJA
Često ponavljaj znak križa, snažno razmišljajući o značenju riječi: »Okrenuo si plač moj u igranje« (Ps 29,12).
DUHOVNO ČITANJE
Kad bih živio šezdeset, sedamdeset, najviše devedeset godina, što bi mi vrijedilo? Kad je život težak, već je predugačak. Kad je sladak, prekratak je. Nije za to stvoren. Stvoren sam za Život, Život bez nečega više ili nečega manje. A život nije Život ako jednoga dana mora biti prekinut. Ne, Život traje zauvijek, inače nije Život. Upravo zato što se smrt uvukla u moje tijelo i trajno postavlja zamke mom životu, Bog je sam odlučio doći među nas, da dokrajči to nedopustivo miješanje u njegovo djelo, da se suoči s ubojicom i uništi ga, jednom zauvijek, licem u lice […] Od toga dana smrt više nije smrt. Pas može umrijeti, stablo također, pa čak i zvijezda. Ali srce čovjeka ne može umrijeti. To je nemoguće […].Zametak (embrij) raste jer ga majka trajno hrani. Isusova krv hrani u tebi Život vječni, kako tvrdi svećenik dok stavlja komadić hostije u kalež. Potom se on u tebi razvija sam od sebe, poput sjemena, a da ti to niti ne primjećuješ, pod samo jednim uvjetom da ga se trajno opskrbljuje hranom. Što ono kaže Isus nakon što je probudio malenu dvanaestogodišnjakinju i stavio je u naručje majke koja ju je smatrala mrtvom? Da joj dadu jesti. On joj sam daje onaj kruh jer umrijeti samo znači zaspati. A svijet samo neka plače! Boji se možda djevojčica zaspati? Je li tužno zaspati? (D. ANGE, Le nozze di Dio dove il povero è re, Milano, 1985, str. 251s).
