„Suvremeni izazovi transhumanizma u odgoju i obrazovanju“ tema je stručnog skupa za vjeroučitelje osnovnih i srednjih škola Đakovačko-osječke metropolije koji se u četvrtak, 27. lipnja održava u pastoralnim prostorima Nadbiskupskog vikarijata u Osijeku. Skup organiziraju katehetski uredi Đakovačko-osječke nadbiskupije i Požeške biskupije u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje Podružnice Osijek. Nakon uvodne molitve i pjesme koju je animirao zbor vjeroučitelja uz glazbenu pratnju, prisutne vjeroučitelje – njih oko 250 te 35 koji skup prate online, pozdravio je pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić.
Osvrćući se na zahtjevnost teme kojom se bavi stručni skup, biskup Ivan je rekao: „I na aktualnoj Sinodi o sinodalnosti cijela si Crkva posvješćuje kako je nezaobilazno hvatati se u koštac s novim izazovima.“ Osvrćući se na Sažeto izvješće s Prvog sinodskoga zasjedanja u Rimu, biskup je izdvojio rečenicu: „Misionari su s Kristom uvijek išli prema novim granicama, predvođeni i vođeni djelovanjem Duha“ te naglasio kako to prepoznajemo kao trajnu vodilju. Zatim je nastavio: „Navedeni sinodski tekst, nadalje, priznaje:Katkad antropološke kategorije koje smo razvili nisu dovoljne da obuhvate složenost elemenata koji proizlaze iz iskustva ili znanstvenih spoznaja te zahtijevaju doradu i daljnje proučavanje. 
Te naglašava kako je važno odvojiti potrebno vrijeme za ovo razmišljanje i uložiti u njega najbolje snage, ne prepuštajući se pojednostavljujućim prosudbama koje štete…“. Želeći da ovaj skup bude plodan i pridonese osobnoj i profesionalnoj izgradnji vjeroučitelja, biskup Ivan im je poručio: „Ovim stručnim skupom vi ste prihvatili izazov proučiti što nam to donosi, ali i što odnosi ova „budućnost koja nezaustavljivo nadire“. Umjetno, virtualno – pridošlo iz ljudske genijalnosti, iz „kreativnog potencijala koji nam je Bog dao“, naglasio je to nedavno i papa Franjo – „sve više će utjecati na naš način života, na naše društvene odnose, a u budućnosti i na način na koji poimamo svoj identitet ljudskih bića“.
Obratila se potom predstojnica Katehetskog ureda Đakovačko-osječke nadbiskupije, dr. sc. Teuta Rezo te rezimirala kako se ovaj stručni skup sa svojom zahtjevnom temom održava na kraju školske godine, kada su svi potrebni predaha i odmaka – no, „vrsni predavači zadanu će temu osvijetliti i razlomiti kako bi svi zajedno tijekom ljetnog predaha promišljali i obnovili motivaciju za početak nove školske godine“.
Predstojnik Katehetskog ureda Požeške biskupije, mr. Marijan Pavelić rekao je kako je tema transhumanizma bila zastupljena tijekom protekle školske godine na županijskim vijećima vjeroučitelja te se vidio veliki interes vjeroučitelja za ova pitanja, ali i dosta prostora za napredak. Istaknuo je zadovoljstvo vjeroučitelja što je stručni skup organiziran zajednički i što se njeguje odnos između susjednih biskupija unutar Metropolije.
U ime Agencije za odgoj i obrazovanje Podružnica Osijek skup je pozdravila viša savjetnica za vjeronauk Ankica Mlinarić, dipl. theo. te je pojasnila kako je ovaj stručni skup organiziran u konferencijskom obliku u dva dijela te je potaknula na tematske rasprave. Uz zahvalnost biskupu Ivanu i predstojnicima katehetskih ureda, posebnu zahvalnost i dobrodošlicu Mlinarić je uputila predavačima, a napose prvom predavaču doc. dr. sc. Odilonu-Gbénoukpo Singbo kojega je pozdravila na njegovu materinjem jeziku.
Prvo predavanje održao je doc. dr. sc. Odilon-Gbénoukpo Singbo pod naslovom (Ne)održivost transhumanističke vizije čovjeka i svijeta. Vlč. Odilon naglasio je kako transhumanizam kao intelektualni i kulturni pokret afirmira mogućnost i poželjnost suštinskog poboljšavanja ljudskog stanja primjenom razuma i osobito uporabom tehničkih rješenja kako bi se usporilo ili eliminiralo starenje i uvelike poboljšale ljudske intelektualne, fizičke i psihološke sposobnosti. Takva definicija nedvojbeno stavlja filozofiju, pa i teologiju pred novi društveni, znanstveni, gotovo religijsko-tehnički izazov. Temeljna je ideja osloboditi čovjeka svega s čime se bori – bolesti, starenja i u konačnici smrt. Predavač je naglasio kako smo suočeni s novim poimanjem ljudske zbilje jer ranjivost kao temelj ljudskosti postaje problem kojega se treba riješiti. Predavač je zatim pojasnio da je temeljno sredstvo za ostvarenje transhumanističke vizije čovjeka upravo tehnologija, odnosno konvergentne tehnologije koje u mnogočemu pomažu u poboljšanju kvalitete životnih uvjeta. „Međutim, pod okriljem transhumanizma, tehnologija može postati sredstvo dehumanizacije, odnosno odricanja od ljudskoga, zbog dolaska tzv. posthumanog bića. Premda nije jasno kakvo će biti to biće, za pretpostaviti je da je slika antihumanoga i oblik krajnje pobune protiv Boga, stvoritelja i svedržitelja. Takvo biće koje bi pobijedilo granice smrtnosti, bilo bi slika antivazmenog događaja Isusa Krista. A izvan toga događaja, čovjek postaje središte vlastite elaboracije, i posljedično izvor samouništenja jer ne može naći smisao sam po sebi i u sebi“, uputio je predavač i zaključio: „Bez traganja za smislom, za onim što je izvan njega i što ga beskrajno nadilazi, čovjek gubi razlog opstanka. Vrijednost transhumanizma nalazi se u tome da nam pomaže nanovo otkrivati, aktualizirati i autentično živjeti te neprolazne istine o čovjeku i o svijetu.“
Drugo predavanje održao je magistar komparativne književnost, novinar i publicist Matija Štahan pod nazivom „Trans protiv humanizma“. Analizirajući različite aspekte problematike transhumanizma predavač je izložio načine na koji se transhumanizam manifestira u suvremenoj politici i društvu. U svom predavanju podvrgnuo je analizi korijene transhumanizma kao i njegovu „vidljivu“ povijest pod tim imenom, koju je izložio etimološkoj analizi, ali i filozofskoj raščlambi te smještanju u kontekstu suvremenoga doba. Predavač je iznio pretpostavke o perspektivama transhumanizma u budućnosti, a u predavanju je bilo osobito raščlanjivanje svih slojeva transhumanizma kao fenomena: po čemu je on znanost, po čemu je ideologija, po čemu je filozofija, a po čemu čak i religija? Stavljajući transhumanizam u širi kontekst opće digitalne revolucije, kao i supstancijalne promjene u poimanju odnosa Boga i čovjeka u procesima dugog trajanja na Zapadu, mag. Štahan zastupao je tezu kako je transhumanizam po svim svojim bitnim sastavnicama nepomirljiv s kršćanstvom.
U drugom dijelu stručnoga skupa uslijedila su tri predavanja. O „Multidimenzionalnosti spola i rodnoj disforiji“ govorila je doc. prim. dr. sc. Vlatka Kovač, subspecijalist dječje i adolescentne psihijatrije. Predavačica je iznijela svoje bogato iskustvo rada s djecom i mladima koji uslijed drugih poremećaja u razvoju osobnosti, često podliježu utjecajima trendova i medija što im dodatno otežava stanje i tijek sazrijevanja. Naglasila je kako je od velike važnosti posvetiti dovoljno vremena i stručnog kontinuiranog praćenja mladih i djece s takvim teškoćama, no stručnjaka je nažalost još uvijek nedovoljno. Istaknula je kako se promjena stava prema rodnoj disforiji može razvidno pratiti kroz promjene u klasifikacijskim sustavima. U trećem izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za psihičke poremećaje (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, DSM) radilo se o parafiliji, u četvrtom izdanju o poremećaju rodnog identiteta, dok se u najnovijem, petom izdanju ovo stanje naziva rodnom disforijom, čime je izbjegnuto spominjanje riječi poremećaj u nazivu stanja. „U suvremenom zapadnom društvu se na rodnu nenormativnost donedavno gledalo kao na oblik psihopatologije (Richards i sur., 2015.). Zadnjih se desetljeća ovaj odnos mijenja i rodna se disforija sve rjeđe smatra psihopatološkim stanjem, a sve češće varijacijom koja samo ponekad zahtijeva medicinsku skrb“, istaknula je dr. Kovač.
Drugo predavanje održala je teatrologinja i kazališna kritičarka dr. sc. Sanja Nikčević, redovni prof. u miru, pod nazivom „Uništavanje vrijednosti uz pomoć umjetnosti ili otvaranje vrata u transhumanizam“. Istaknula je kako se transhumanizam definira kao negativan utjecaj tehnologije do te mjere da se u društvu poništava temeljna bit čovjeka i zamjenjuje tehnologijom. No, tako radikalan odnos prema čovjeku ne može nastati u jednom danu. U Europi je proces započeo nakon II. svjetskog rata kada je novi ateistički svjetonazor (sekularizam) zamijenio kršćanski i krenuo na svim planovima ljudskog života otvarati vrata novim idejama koje su danas završile, između ostaloga, i u transhumanizmu jer su te nove ideje bile dominanto razaranje starih, kršćanskih vrijednosti. „Sedamdeset i pet godina razaranja vrijednosti u europskoj umjetnosti dovelo je do slijepe ulice: publika bježi od umjetnosti koja samo ruši, a umjetnost postaje sve praznija i glasnija pa ili vrijeđa ili sablažnjava da bi dobila reakciju publike. Umjetnost (naročito kazalište) je važna u ljudskom životu jer utječe i na mozak (razum) i na osjećaje, i na dušu. Umjetnost oblikuje našu sliku o svijetu koja određuje i naše djelovanje tako da uništavanje vrijednosti uz pomoć umjetnosti ima vrlo ozbiljne posljedice na čovjeka. Srećom postoje i mogući izlazi iz toga, naročito u sferi odgoja i obrazovanja, upravo uz pomoć umjetnosti“, istaknula je prof. Nikčević i navela pozitivne primjere predstava, djela i radio drama.
Treće predavanje održao je prof. dr. sc. Goran Livazović pod nazivom „O ideji transhumanizma u odgoju: iskustvo posthumane utopije“. Doba umjetne inteligencije, transhumanog ili “poboljšanog” čovjeka najavljuje se kao danost ljudske želje za prevladavanjem i kontrolom vlastitih bioloških ograničenja. Svojim izlaganjem predavač je potaknuo otvoreni dijalog o perspektivama i važnosti odgojnog djelovanja u svijetu koji se ubrzano dehumanizira, programira i automatizira, radi zauzimanja za pedagogijsku analizu moralno-etičkog postupanja koja je sastavni dio ove problematike. Naglašeno je kako je važno propitati scenarije u kojima se nestankom čovjeka gubi i vrijednosti poput odgovornosti, rada, slobode, ljubavi ili kreativnosti, te posljedicama za mogućnost odgoja i obrazovanja. Koje i kakvo će biće nakon čovjeka biti u životnoj mogućnosti uopće misliti, odgajati, ljubiti i smisleno živjeti, čak i griješiti? Koji su to naši „prirodni“ nedostatci i ograničenja te tko će biti tvorac novog „transhumanog čovjeka“? Što je potrebno poboljšati i može li se mehanički poboljšati sebe, druge ili naše međusobne odnose? Ovim izlaganjem vjeroučitelji su imali prilike promišljati o granicama transhumanizma i smislu ljudskog postojanja upravo kroz proces suočavanja s vlastitim nesavršenostima kao originalnim izrazom jedinstvenosti životnog i odgojnog iskustva.
Uslijedila je još jedna dinamična tematska rasprava, a zatim je stručni skup uz evaluaciju i obavijesti iz katehetskih ureda, završio molitvom.
