LECTIO
1. čitanje: Knjiga Izlaska 16, 2-4.12-15
U one dane:
² Sva izraelska zajednica u pustinji počne mrmljati protiv Mojsija i Arona ³ »Oh, da smo pomrli od ruke Gospodnje u zemlji egipatskoj, kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje!« – rekoše im. – »Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite«.
⁴ Tada Gospodin reče Mojsiju: »Učinit ću da vam daždi kruh s neba. Neka narod ide i skuplja svaki dan koliko mu za dan treba. ¹² Čuo sam mrmljanje Izraelaca. Ovako im reci: Večeras ćete jesti meso, a ujutro ćete se nasititi kruha. Tada ćete spoznati da sam ja Gospodin, Bog vaš«. ¹³ I doista! Navečer se pojave prepelice i prekriju tabor. A ujutro obilna rosa sve orosila oko tabora. ¹⁴ Kad se prevlaka rose digla, površinom pustinje ležao tanak sloj, nešto poput pahuljica, kao da se slána uhvatila po zemlji. ¹⁵ Kad su Izraelci to vidjeli, pitali su jedan drugoga: »Što je to?« Jer nisu znali što je. Onda im Mojsije reče: »To je kruh koji vam je Gospodin pribavio za hranu«
Riječ Gospodnja.
Židovski narod je bio oslobođen egipatskog ropstva zahvaljujući Božjoj intervenciji preko Mojsija (Izl 13, 17 . 15, 21). Nakon prijelaza preko Crvenog mora, započinje hod pustinjom, koji se na početku pokazao teškim iz tri razloga: nije bilo pitke vode, nije bilo hrane, a pojavljivali su se neprijateljski narodi koji su napadali Izraelce. Kad bi se suočio s poteškoćama, narod je za njih okrivljavao Mojsija i Arona: samo zahvaljujući krhkim snovima o slobodi ovih dvoje ljudi ostavljena je sigurnost robovanja u Egiptu i započet je opasni put oslobođenja: »Oh, da smo pomrli od ruke Gospodnje u zemlji egipatskoj, kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje!« (3. r.). To izgleda kao pobuna protiv narodnih vođa.
Zapravo Mojsije shvaća da oni »ne mrmljaju protiv njega, nego protiv Gospodina (8. r.). U bîti, pravi problem nije u tome što nema hrane ni vode…već u sumnji: »Je li Gospodin s nama ili nije« (Izl 17, 7). Unatoč svega, Bog proviđa: izvore u Elimu (Izl 15, 22-27, vodu iz pećine (Izl 17); manu i prepelice s neba (Izl 16); Amalečani bivaju pobijeđeni (Izl 17, 8-16). Kad psalmist o tome nakdnadno razmišlja, mana je dar Boga koji je vjeran »naraštaju koji je buntovan, prkosan, naraštaj srcem nestalan i duhom Bogu nevjeran« (Ps 77, 8).
Mana je prirodna pojava, izgledom sliči slatkom bijelom zrnju: riječ je o limfi koja istječe iz kore granâ jedne vrste tamariska, probušene od nekih kukaca koji se njome hrane. Pustinjska hrana »je imala okus medenog kolačića« (Izl 16, 31), Slatkoća o kojoj se tu govori nije ‘kulinarska’, već teološka. Po tumačenju Knjige Mudrosti Bog »je svojim darom pokazao slatku nježnost prema djeci, jer je dar ugađao svakom teku i mijenjao se u što je tko htio« (Mudr 16, 21).
2. čitanje: Poslanica Efežanima 4, 17.20-24
Braćo:
¹⁷ Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: Ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove. ²⁰ Vi pak ne naučiste tako Krista, ²¹ ako ste ga doista čuli i u njemu bili poučeni kako je istina u Isusu: ²² da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, ²³ a obnavljati se duhom svoje pameti ²⁴ i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.
Riječ Gospodnja.
Apostol nastavlja nagovarati na život u istini, čuvajući jedinstvo duha u Kristovu tijelu (Ef 4, 1-6; usp. 2. Čitanje 17. Nedjelje kroz godinu, ciklus B) i prihvaćajući djelo glave tog tijela (Krista), koji izgrađuje svoje tijelo, koje je Crkva (Ef 4, 7-16). Tekst raščlanjuje zadaću kršćanina, suprotstavljajući poganski način života s onim kršćanskim (rr. 17-24): »I vi nekoć bijaste mrtvi zbog prijestupâ i grijeha, bez nade, daleko, tuđinci, pridošlice, tama […], sad ste svjetlost u Gospodinu, blizu, sugrađani svetih, ukućani Božji« (cfr. Ef 2, 1.12-13.19-22; 5,8).
Napustiti poganski život znači odbaciti vlastitu samodostatnost, zlu volju koja zarobljava istinu, to jest »ispraznost pameti«(17. r.) Znači osloboditi se svega onoga što život udaljava od ljudske stvarnosti, kako ju je Stvoritelj zamislio i htio; ponovno u daru pronaći srce osjetljivo za svaki poticaj dobra, istinitoga, lijepoga (18. r.). U protivnom čovjek biva potpuno prožet »pohlepom«(19. r.), nezasitnošću za posjedovanjem, kojom se čovjek nada ispuniti svoju prazninu. Kršćanski se život, naprotiv, sastoji u tome da se »nauči Krista« (20. r.), postavljajući njegovu osobu u središte života. Riječ je o tome da se ‘nauči’ krenuti na put. Ne se dakle ograničiti na materijalne čine, nego se u životu početi ponašati u skladu s Božjim naumom i njegovom voljom. (usp. Ef 1, 10). U krštenju kršćani su se već obukli u »novog čovjeka« (24. r.). Sada to postojanje i taj život samo trebaju učiniti vidljivim, na osobni i konkretni način, i u skladu s božanskom stvarnošću koju su primili: »Niste spašeni po sebi! Božji je to dar« (Ef 2,8) »Žrtvovan je Krist, Pasha naša. Zato svetkujmo, ne sa starim kvascem […], nego s beskvasnim kruhovima čistoće i istine« (1 Kor 5,8)
Evanđelje: Ivan 6, 24-35
U ono vrijeme:
²⁴ Kada dakle mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. ²⁵ Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« ²⁶ Isus im odgovori:
»Zaista, zaista, kažem vam:
tražite me,
ali ne stoga što vidjeste znamenja,
nego stoga što ste jeli od onih kruhova
i nasitili se.
²⁷ Radite,
ali ne za hranu propadljivu,
nego za hranu koja ostaje za život vječni:
nju će vam dati Sin Čovječi
jer njega Otac – Bog – opečati.«
²⁸ Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« ²⁹ Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao«. ³⁰ Rekoše mu onda: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? ³¹ Očevi naši blagovaše manu u pusti, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.«
³² Reče im Isus:
»Zaista, zaista, kažem vam:
nije vam Mojsije dao kruh s neba,
nego Otac moj daje vam kruh s neba,
kruh istinski;
³³ jer kruh je Božji
Onaj koji silazi s neba
i daje život svijetu.«
³⁴ Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« ³⁵ Reče im Isus:
»Ja sam kruh života.
tko dolazi k meni,
neće ogladnjeti;
tko vjeruje u mene,
neće ožednjeti nikada«
Riječ Gospodnja.
Nakon umnažanja kruha evanđelist Ivan ukazuje na potragu mnoštva za Isusom. Ljudi ga pronalaze u blizini Kafarnauma i postavljaju mu pitanje: »Učitelju, kad si ovamo došao?« (25. r.). Isus ne odgovara na pitanje, već otkriva prave nakane koje su navele ljude da ga traže, raskrinkavši odveć materijalistički mentalitet (26. r.). Svi slijede Isusa zbog materijalnog kruha, a da nisu razumjeli proročko znamenje što ga je učinio. Više se traže materijalne i prolazne koristi nego prigode za prianjanje i za ljubav. Pred tom duhovnom sljepoćom Isus proglašava razliku između materijalnog i propadljivog kruha i onoga »koji ostaje za život vječni« (r. 27). Poziva mnoštvo da se uzdigne iznad uskog obzora u kojem živi, i da prijeđe u svijet vjere. Isusovi sugovornici tada upitaju: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« (28. r.). Isus traži jedno jedino djelo: prianjanje uz Božji plan, to jest »vjerovati u onoga kojega je Bog poslao « (29. r.).
Mnoštvo nije zadovoljno (30. r.). Čudo s kruhom nije dovoljno, potreban je osobiti i strašniji znak: novo čudo mane (usp. Ps 78, 24) da se prepozna Proroka mesijanskih vremena. Isus, stvarno, doista daje novu manu, jer je njegova hrana mnogo uzvišenija od one koju jedoše očevi u pustinji: on svima daje život vječni. Ali može ga primiti kao dar samo onaj koji ima vjere. Istinsko jelo nije u Mojsijevu daru i u zakomu, nego u daru Sina, kojega Otac daje ljudima, jer je on »kruh istinski koji silazi s neba« (33. r.). Čini se da mnoštvo shvaća, kad kaže: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« (34. r.). No, ono zapravo ne shvaća značenje tog zahtjeva i daleko je od prave vjere. Isus sada, uklanjajući svaku dvosmislenost, jasno kaže: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti« (35. r.). On je dar ljubav što ga Otac dade svakom čovjeku. On je Riječ kojoj treba povjerovati: tko uza nj prianja daje smisao vlastitom životu i ostvaruje vlastitu sreću.
MEDITACIJA
Valja se staviti u kožu Mojsijevih, Aronovih i Isusovih sugovornika i razumjeti njihove poteškoće, koje su stvarne. Izraelci su imale sve razloge da mrmljaju: kakav nam to život dajete da ga živimo u pustinji? Isplati li se to? »Nije li nam bilo bolje kad nam je bilo gore«? Tko može reći da su u krivu? Život u oskudici i bez izgleda u poboljšanje, život u potpunoj nesigurnosti!
I Isusovi su sugovornici imali barem nekoliko razloga da budu zbunjeni pred činjenicom da se jedan čovjek, doduše poseban, samoproglašava »kruhom života«. Nije li to ipak malo previše? Ne preuzvisuje li se on time? Ne traži li previše, imajući u vidu uspjeh što ga je čudom već postigao? On umije dati kruha za jelo, ali da se dođe do toga da se smatra »kruhom koji je s neba sišao«, konačnim kruhom, put je ipak dug. Valja priznati da onaj koji je mrmljao ili bivao zbunjen za to imao dobre razloge.
I moram priznati da bih čak i ja, da sam se tamo zatekao, više-manje jednako reagirao, upravo iz razloga što uobičajeno smatram da u životu treba biti konkretni, stajati s nogama čvrsto na zemlji, ne dati se očarati i zavesti laganim oduševljenjima koja se onda pokažu nestvarnima. A sa mnom bi, i današnji ljudi također, možda velika većina, jednako reagirali jer bi nam se to činilo po sebi razumljivo i očito. Tim više što nas je naše društvo odgojilo da predviđamo, računamo, koristimo se razumom.
Ili možda ipak…
MOLITVA
Pogledaj, Gospodine, i vidi kako je teško načiniti neke korake. I ti to dobro znaš, jer si u nas pohranio nagon za očuvanjem onoga već postojećeg, koji je jedna od najjačih sila koje upravljaju našim životom. Danas te molim da taj nagon učiniš još snažnijim, odnosno da ga proširiš na Život, život što ga ti obećavaš, život koji treba zauvijek trajati, tako da u sebi osjetim razloge srca, razloge Života, pitanje kako taj život treba održavati. Molim te da mi dadeš da razumijem taj uzvišeniji životni nagon barem onako kako shvaćam onaj naravni, da ono što odabirem bude odmjereno i mudro, ne utemeljeno samo na zdravom razumu, ali niti na olakom vjerovanju u čuda.
Molim te još jednu drugu stvar: daj mi duha razlikovanja, da mogu razlučiti pravu vjeru od iluzijâ, razumnost mog načina razmišljanja od otvorenosti za tvoje možebitno djelovanje u svijetu.
Učini, o Gospodine, da nikad ne prestanem biti čovjek dobro ukorijenjen u stvarnost, ali i da u isto vrijeme budem otvoren tvojoj Stvarnosti, tebi koji me možeš iznenaditi i svakog časa izići mi ususret, tebi koji u jednom trenutku možeš okrenuti tijek stvari kako bi mi postavio temeljno pitanje u što je ja , u konačnici, pouzdajem!
KONTEMPLACIJA
»Povjeri Gospodinu svu svoju brigu, i on će te pokrijepiti « (usp. Ps 54, 23). Zbog čega se brineš? Što te muči? Onaj koji te je stvorio, brine se za tebe. Zar se onaj, koji se za tebe brinuo dok te još nije ni bilo, neće pobrinuti za tebe sada kad si postao ono što je on htio da budeš? Zar se za tebe neće pobrinuti onaj koji »daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima« (Mt 5, 45)? Zanemarit će, napustiti, ostavit će samoga tebe koji si već pravedan i živiš u vjeri? Baš naprotiv, obdaruje te dobročinstvima, pomaže ti, daje ti što ti je potrebno, brani te od protivština. Dajući ti darove, tješi te da ustraješ, uskraćujući ti ih ispravlja te da ne propadneš. Gospodin se brine za tebe, budi miran; podupire te Onaj koji te stvorio: nemoj ispasti iz ruke svog Stvoritelja (AUGUSTIN, Tumačenje psalama, 38,18).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Gospodine, pomogni mi da vjerujem!«
ZA DUHOVNO ČITANJE
Svaki dan sa sobom nosi neko iznenađenje, no možemo ga vidjeti, čuti, osjetiti kada dođe, samo ako ga očekujemo. Ne trebamo se bojati prihvatiti iznenađenje svakog dana, bilo da nam ono dođe kao bol ili kao radost. Ono će u našem srcu otvoriti novi prostor, mjesto gdje možemo prihvatiti nove prijatelje i na potpuniji način slaviti naše zajedničko čovještvo.
Optimizam i nada su, međutim, dva potpuno različita stava. Optimizam znači očekivati da stvari – vrijeme, ljudski odnosi, gospodarstvo, politička situacija i tako dalje- pođu nabolje. Nada je pouzdano vjerovanje da će Bog ispuniti svoja obećanja prema nama tako da nas dovede u stanje prave slobode. Optimist govori o konkretnim promjenama u budućnosti. Osoba koja se nada živi u sadašnjem trenutku znajući da je sve u životu u dobrim rukama. Abraham, Mojsije, Ruta, Marija, Rumi, Gandhi, svi su oni živjeli s obećanjem u srcu koje ih je vodilo prema budućnosti, bez potrebe da se točno zna kakva bi ona mogla biti (H. J. M. NOUWEN, Pane per il viaggio, Brescia 1997, 10. 25).
