Prijepodnevno slavlje blagdana Gospe Voćinske u Voćinu

Na blagdan Gospe Voćinske, 21. kolovoza 2024. prijepodnevno središnje euharistijsko slavlje u voćinskoj bazilici predvodio je požeški biskup emeritus Antun Škvorčević. Biskup se zaustavio pred likom Gospe Voćinske te joj je u ime svih sudionika slavlja uputio poklike hvale, kojima su se pridružili svi nazočni pjevajući riječi koje joj je izrekla rođakinja Elizabeta: „Blažena ti što povjerova!“ U pozdravu biskup je rekao hodočasnicima kako zajedno s njima želi danas očitovati odanost, ljubav i zahvalnost Isusovoj Majci, Gospi Voćinskoj za sve ono čime u ovom svome svetištu služi hrvatskom čovjeku, izranjenom u duši mnogim nevoljama i povjeriti joj molbe koje su donijeli u svojim srcima.

U homiliji biskup je podsjetio nazočne vjernike kako su minulih dana mladi koji su završili osmi razred osnovne škole ili srednju školu razmišljali u kakvu će se daljnju školu ili fakultet upisati kako bi po njihovu završetku mogli biti stručnjaci za pojedina pitanja, zaposliti se, primati svoju mjesečnu plaću  i od toga živjeti.  Istaknuo je da to nije krivo razmišljanje, dodavši kako to nije dovoljno, jer čovjek je biće koje je više od „imati“.  On neprestano hoće biti netko, te je pitanje što treba činiti da na razini života više bude, poraste do one mjere na kojoj će naći svoje ispunjenje i sreću. Spomenuo je kako  današnja sveta čitanja idu za tim da nas uvjere kako se trebamo upisati u Isusovu školu i s njime ne učiti tek neka znanja ili izvježbati neke vježbe pa da možemo nešto učiniti za svoje imanje, nego da s njime postanemo ono o čemu govori sv. Pavao Galaćanima u današnjem drugom čitanju.  On ih uvjerava da je Bog u punini vremena poduzeo svoju vrhunsku akciju i obznanio je ljudima. On je naumio naše ljudsko stanje, ranjenost zlom, nemoću, izloženost razaranjima razne vrste, napose savjesti srca i duše popraviti na taj način što će poslati Sina svoga, koji će biti rođen od žene, kako bi po njegovom zahvatu ljubavi na križu jačoj od smrti slomio moć zla i uzdigao nas na razinu dostojanstva svojih sinova i kćeri. Tumači sv. Pavao Galaćanima: Bog je poslao sina svoga da nas otkupi te primimo posinstvo. Sin njegov oduvijek u Mariji Djevici postao je čovjekom upravo zato da bi mogao sebe položiti za nas, dati do kraja, do u smrt i tako nas obdariti  Duhom sinovstva u kojem postajemo njegovi sinovi i kćeri za vječnost. To je najviše, najbolje, najsnažnije što nam Bog želi darovati. U Sinu njegovu Isusu svi imamo pravo Bogu govoriti Abba, Oče, više nismo robovi, zasužnjeni zlom i smrću, nego sinovi i kćeri, baštinici Božjeg života, kazao je biskup.

Potom je nastavio: „Moje je pitanje je li vam to što znači? Živimo, naime, u kulturi koja je samodostatna i samozadovoljna s onim što postiže radom i profitom. To vlada ljudima, politikama, gospodarstvom, odnosima među narodima. I negdje tu se vrti svijet. To je prikraćeni, jednodimenzionalni pristup čovjeku i životu. Došavši ponovno na hodočašće u Voćin pred Isusovu Majku trebamo stoga odrazgovarati što mi zapravo hoćemo. Eto vam izazova! O tome što želimo imati razgovaramo s onima koji nam na toj razini mogu nešto učiniti. Ali s kime razgovarati o tome što ćemo na kraju biti. Zacijelo s onim koji na toj razini može nešto učiniti. A to vam je Marija, koja pokazuje Sina svoga u naručju i kao da nam svaki puta kad joj se svratimo u Voćin ponavlja istinu Božju: U njemu, u Isusu, ti možeš postati Božji sin i Božja kćer i to u punini, za vječnost. To je najbolja naša ljudska sudbina koja nam se  može dogoditi, za koju se zauzeo Bog, i nema nečega većega od onoga što nam je on omogućio u Isusu Kristu. Koliko li je dragocjeno pronaći trenutak u svom životu pa sebe ispitati što zapravo hoću. Jesam li postao gluh za Božje istine, za ono što je on ostvario za nas, za ono što možemo i mi postati. Da ne budemo gluhi za Božje jer slušamo nekoga tko je nemoćan, nesposoban za to pa nam napuni uši i dušu s nečim svojim ograničenim a počesto i zločestim, razornim i smrtnim. Učinimo da ovo hodočašće bude otvoren i iskren sinovski razgovor s Isusovom Majkom. Zapitajmo je kako je to ona postala tako velika, Majka Sina Božjega i u njemu našla svoje ljudsko ostvarenje u punini. Želi li i svaki od nas postati ostvaren čovjek ili živjeti napola, životariti? Postoji put vjere, put Isusov, put Božji. Isusova Majka zna da je to za tebe najbolji put te želi da se on u tebi ostvari.  Recimo joj: hvala ti Isusova Majko što si sjela i među nas ovdje u našoj hrvatskoj domovini, i u Voćinu da bi s nama kao s apostolima molila, kako čujemo u prvom čitanju. Molitva, naime, otvara najdublje prostore našega duha te se u dubini našega bića susrećemo s Bogom kojega počinjemo razumijevati, otkrivamo tko smo u njemu, tko možemo biti, koja je naša sudbina. Pa se oduševimo s Bogom i s onim što on može u nama ostvariti po Sinu svome te otiđemo s hodočašća ispunjeni radošću i nadom. Dragocjeno je i lijepo uvijek iznova obnoviti istinu Božju tko smo i živjeti  je opredijeljeno svojom slobodom, ne dopuštajući da nas bilo koji mrak zahvati iznutra u našem srcu pa da ne vidimo. Da nam srce ne otupi od zla koje želi ući u nas, nego da živimo nutarnjom bistrinom i slobodom, ne samo uma, nego srca i savjesti, vjerni Bogu, duboko povezani s njime. To nas osposobljuje da budemo dobri drugim ljudima, pa se tako po nama događa u Hrvatskoj duhovnost koje nedostaje. Tu duhovnost koja je stvarnost našega nutarnjeg bića  kojom dublje dišemo i živimo pokreće u nama Isusova Majka, približavajući Isusa svakoj našoj duši i srcu. U Hrvatskoj nedostaje duhovnosti, pa su međuljudski odnosi postali grubi, nečovječni, jedni o drugima ružno mislimo i govorimo, osuđujemo i preziremo,  počevši od najviših državnih dužnosnika. Nježnosti nedostaje Hrvatskoj, nježnosti srca, duha, osobe. To Bog može u nama ostvariti. To on želi. Pa da u Hrvatskoj bude ljepše. Ne može od nikuda drugud doći hrvatska ljepota. Ona izvire iz lijepoga tvoga i moga srca. Gledajte Elizabetu i Mariju u evanđelju. One nisu došle jedna drugoj ispričati neki „trač“, ružno govoriti o svojim poznanicima, nego jedna s drugom podijeliti ono što nose u svojim osjećajima za Boga, iz onih sposobnosti srca kojim osluškuju Boga, iz opredjeljenja savjesti koja odbija zlo i nastoji oko dobra, živi od poštenja. One su tako od kuće Elizabetine stvorile dom u kojem se živi dostojanstvo. Može li se toga dostojanstva dogoditi više u našoj domovini, u tvojoj i mojoj kući? Može uz Boju pomoć, Marijinim zagovorom. Molimo zajedno s njom, onako kako su apostoli molili da se upravo to Božje događa što dublje i snažnije u nama pa da preobražava naše međusobne odnose i Hrvatsku te neće trebati čeznuti da odemo nekamo u inozemstvo, jer je naše srce ispunjeno mirom, svjetlom, snagom Božjom, dobrotom i plemenitošću postalo hrvatski prostor u kojem se može živjeti dostojanstvo bolje negoli igdje drugdje. Marijo, Isusova Majko, Gospo naša Voćinska ne dopusti da otvrdnemo u srcu pa ne razumijemo ni sebe ni ljude oko sebe a kamoli Boga. Pomozi nam da po ovom hodočašću postanemo iznutra otvoreni i mekani, sposobni za Boga kako si bila ti i tvoja rođakinja Elizabeta. Hvala ti Isusova Majko što nas voliš i što želiš da se u nama ostvaruje ono što je Božje pa da svi budemo lijepi u svojim srcima, opredijeljeni u svojim savjestima za ono što je dobro, plemenito i pošteno“, zaključio je biskup Antun.

Nakon popričesne molitve biskup je predvodio čin predanja Isusovoj Majci. Na kraju mise čestitao je rektoru svetišta i župniku Ivanu Ereizu i svima nazočnima blagdan Gospe Voćinske. Preporučio je: „Još joj na svršetku ovoga slavlje i vašeg boravka u Voćinu recite sinovsku riječ da je volite, da joj vjerujete, da ste joj odani, uvijek zato da vas ona što snažnije približi svome sinu Isusu Kristu i njegovoj pobjedničkoj snazi na križu. Bilo sve blagoslovljeno što je Bog zagovorom Isusove Majke, Gospe Voćinske unio danas u vaša srca i duše. Ta puna srca i duše ponesite kući i uvijek se podsjetite da se ne živi od onog što je izvan nas nego ponajprije od onoga što je u nama.“