Trideset i druga nedjelja kroz godinu (10.11.2024.)

LECTIO

1. čitanje: Prva knjiga o kraljevima 17, 10-16

U one dane:
10 Ustade Ilija i krenu u Sarfatu. Kada je stigao do gradskih vrata, neka je udovica onuda skupljala drva; on joj se obrati i reče: «Donesi mi malo vode u vrču da pijem!» 11 Kad je pošla da donese, on viknu za njom i reče joj: »Donesi mi i malo kruha u ruci!« 12 Ona odgovori: «Živoga mi Gospodina, tvoga Boga, ja nemam pečena kruha, nemam do pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču. I evo kupim drva, pa ću otići i ono pripremiti sebi i svome sinu da pojedemo i da umremo.» 13 Ali joj Ilija reče: «Ništa se ne boj. Idi i uradi kako si rekla; samo najprije umijesi meni kolačić, pa mi donesi; a onda zgotovi za sebe i za svoga sina. 1⁴ Jer ovako govori Gospodin Bog Izraelov: U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Gospodin Bog ne pusti da kiša padne na zemlju.»
15 Ode ona i učini kako je rekao Ilija; i za mnoge dane imadoše jela, ona, on i njen sin. 16 Brašno se iz ćupa nije potrošilo i u vrču nije nestalo ulja, po riječi koju je Gospodin rekao preko svoga sluge Ilije.
Riječ Gospodnja.

Ova zgoda očituje djelotvornost vjere u riječ Božju. Riječ pokreće proroka Iliju, koga progoni kraljica Izebela, da se skloni u zavičaj svoje neprijateljice: naime, Gospodin se pobrinuo da jedna druga Feničanka, udovica i uz to veoma siromašna, njemu bude sredstvo spasenja u vrijeme oskudice (rr. 8s.). Kad je prorok od nje zatražio hranu, žena odgovara otkrivajući vlastitu oskudicu: ima hrane za sebe i za sina i to samo još za ovaj dan. Pa ipak, uzdajući se u Iliju koji joj proriče čudesni Božji zahvat, ona se zna odreći onoga što bi joj osiguralo današnje preživljavanje. Udovičina vjera postaje velikodušno dobročinstvo i pretvara se u pravo bogatstvo za nju: gledajući kako se čudo svednevice događa ona uistinu može tvrditi da »Gospodin podupire sirote i udovice« (Ps 146,9) i da se neće razočarati tko se u nj pouzdaje (1 Kr 17, 15s.). Upravo u vrijeme kad su se Izraelci dali zavesti poganskim kultovima koje je uvela Izebela i više nisu slušali Riječ Gospodnju, prava vjera pobjeđuje u poniznom dobročinstvu jedne tuđinke, koja ne oklijeva lišiti se neophodnog za život iz poslušnosti Riječi koju joj je priopćio Ilija. Dariva hranu za jedan dan čovjeku Božjem i iz ruke Gospodnje dobiva hranu za život tijela i duha.

2. čitanje: Poslanica Hebrejima 9, 24-28

Braćo:
24 Krist doista ne uđe u rukotvorenu Svetinju, protulik one istinske, nego u sámo nebo: da se sada pojavi pred licem Božjim za nas. 25 Ne da mnogo puta prinosi samoga sebe kao što veliki svećenik svake godine ulazi u Svetinju s tuđom krvlju; 26 inače bi bilo trebalo da trpi mnogo puta od postanka svijeta. No sada se pojavio, jednom na svršetku vjekova, da grijeh dokine žrtvom svojom. 27 I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud, 28 tako i Krist: jednom se prinese da grijehe mnogih ponese, a drugi će se put – bez obzira na grijeh – ukazati onima koji ga iščekuju sebi na spasenje.
Riječ Gospodnja.

Podrobni opis nekih pojedinosti židovskog bogoslužja u 9. poglavlju naglašava nadmoć novog saveza, čiji je Krist jedini svećenik (rr. 11s.), posrednik (r. 15) i žrtva (r. 28). Ova perikopa osobito ističe sličnost s velikim »Danom okajanja«. Naime, jednom godišnje veliki svećenik, i samo on, je ulazio u Svetinju nad svetinjama da okaje grijehe naroda škropeći kovčeg saveza krvlju žrtvovanih životinja. Krist je pak »na svršetku vjekova« dovršio drevne obrede, koji bijahu tek protulik savršene žrtve: ušao je u pravo svetište, u transcendentnu dimenziju Božju (»nebo«), »jednom zauvijek«, predajući »samoga sebe« da na sebe preuzme »grijehe mnogih«, kao sluga patnik kog navijesti Izaija (53, 12). Dar njegove ljubavi je tako preobilan da grijeh nije samo oprošten, nego «dokinut» (26. r.): čovjek je stoga postao nov, oslobođen i spašen!
Pa ipak, taj nas žrtveni prinos ne lišava Kristove nazočnosti: uvijek živ »da se za njih zauzima« (7,25), on će se još jednom pojaviti u povijesti. I ne više da čovječanstvo oslobodi od grijeha – budući da njegova žrtva ima trajnu vrijednost (28. r.) – već da ga dovede do konačnog cilja, a to je spasenje i slava (2,10) za one koji ga iščekuju u budnoj ustrajnosti.

Evanđelje: Marko 12, 38-44

U ono vrijeme:
38 Isus govoraše narodu u pouci: »Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, 39 prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; 40 proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!«
41 Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. 42 Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. 43 Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. 44 Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«
Riječ Gospodnja.

Naučavajući u hramu, Isus daje mjerila za razlikovanje pravih od lažnih učitelja. Nakon dugih rasprava s pismoznancima, svećenicima i narodnim starješinama (11. i 12. pogl.), on žigoše njihovo ponašanje pokretano ispraznošću (rr. 38s.), beskrupuloznom gramzivošću i pokazivanjem čisto izvanjske pobožnosti (40. r.). On zna nadići privid i istinski spoznati osobu, promatrajući svagdanje ponašanje svakoga pojedinog. Dakle, pokazavši tko je pravi učitelj, daje ga učenicima za primjer: to je siromašna udovica koja se približava škrabicama hramske riznice da u njih ubaci beznačajni iznos – dva novčića u vrijednosti osmine dnevnog iznosa što se dijelio siromasima Rima. Pa ipak taj milodar udovici predstavlja »sve što je imala za život«. Ponizna žena je, dakle, u hramsku riznicu ubacila svoj život jer je u Bogu pronašla svoju potporu za sadašnjost i za budućnost, za ono vrijeme i za vječnost. Bogatija od imućnika koji ubacuju mnoštvo novčanica, ta ‘prava učiteljica’ može poučavati putu vjere. To je put koji prolazi preko pouzdanog predanja u ruke Gospodnje.

MEDITACIJA

Riječ koju smo čuli navodi nas na razmišljanje o vjeri. Ona jednostavno znači vjerovati da Bog je Bog, i zbog toga se u nj pouzdati, prepustiti se u njegove ruke, potpuno mu predati sebe same bez premišljanja i zabrinutosti za sutra. Ta ‘predanost’ je nepromišljena i luda, ili u najmanju ruku nerazborita za onoga koji tvrdi da je, dakako, dobro vjerovati, ali ‘s nogama na zemlji’, dakle ne bez određene ljudske razboritosti. Pa ipak takvu vjeru često susrećemo upravo kod onoga koji nema nikakve sigurnosti pred onim što mu donosi sadašnjost i budućnost.
Dvije siromašne udovice, koje nam Sveto Pismo prikazuje, uče nas da se ne bojimo Bogu prikazati sve što imamo i jesmo, pozivaju nas da njemu posvetimo svoj život: ako učinimo da ono što je naše postane ‘njegova stvar’, on će se za to pobrinuti. Moja obitelj, moj posao, moji veći ili manji posjedi bilo čega mogu biti podložni logici vjere i na taj način biti potpuno povjereni i darovani Gospodinu. To nije biranje nezalaganja niti osjećaj jednog trenutka; štoviše, postaje svagdanje zalaganje da se kao sa svojima – i stoga srcem sličnim njegovu – upravlja onim što su bila ‘naša’ dobra: osjećaji, brige, sposobnosti. Ova Riječ danas je gotovo izazov: pokušajmo vjerom ubaciti život u riznicu zajedništva svetih, dan za danom! Gospodin će njime raspolagati na dobro svakoga pojedinoga svog djeteta, i iz toga će proizaći veće dobro i za nas. Iznad svega mu možemo darovati ono što imamo kao najviše ‘naše’: egzistencijalno siromaštvo, grijeh. To je ono što je on došao tražiti u čovještvu, da ga uzme na sebe i preobrazi u žrtvi ljubavi.
Budemo li znali u njegove ruke predati i našu bijedu, iskusit ćemo radost života s njime, za njega i u njemu.

MOLITVA

Gospodine Isuse, koji si od bogatog kakav si bio postao siromašnim da nas svojim siromaštvom obogatiš, umnoži nam vjeru! Premda ima malo onoga što ti možemo darovati, pomozi nam da to bez oklijevanja izručimo u tvoje ruke. Ti si Riznica Očeva i Riznica čovječanstva: u tebi je punina božanstva, pa ipak ti i dalje očekuješ od nas novčić onoga što jesmo, pa čak i našega grijeha. Vjerujemo da ti možeš promijeniti našu bijedu u blaženstvo za mnoge, ali ti nas pouči velikodušnosti i pouzdanom predanju siromaha duhom! Želimo prihvatiti izazov tvoje riječi i dati ti sve, pa i ono što je neophodno za naš sadašnji i budući život: ti sâm odsada si Život za nas.

KONTEMPLACIJA

Veliko je ono što će on izvući iz onoga malo što je na raspolaganju, jer na tezulji božanske pravednosti ne važe se količina dobara, već težina srdaca. Udovica iz evanđelja pohranila je u hramsku riznicu dva novčića i svojim darom premašila darove svih bogataša.
Nijedno učinjeno dobročinstvo nije lišeno smisla pred Bogom, nijedno iskazano milosrđe ne ostaje bez budućnosti. Različite su, nesumnjivo, mogućnosti koje on daje ljudima, ali nisu različiti osjećaji koje on od njih traži. Neka svi marno procijene vrijednost onoga što posjeduju, a oni koji su više primili, neka više i daju (LEON VELIKI, Omelia sul digiuno /Homilija o postu/ 90,3).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko« (Mt 5, 3).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Bog je apsolutno najbogatiji od svih, jer je on apsolutno najsiromašniji od svih. On nikad nema nešto za sebe, već uvijek za drugoga. Otac za Sina, Sin za Oca, Otac i Sin za zajedničkog Duha Svetoga. A Duh Sveti opet nema ništa za sebe, već sve za Oca i za Sina. To nije niti sebičnost u dvoje ili troje, jer uistinu svatko u Bogu misli samo na drugoga i želi obogatiti drugoga. I sve bogatstvo Božje leži u tom davanju i primanju jednog Ti.
Siromašna udovica, koja je dala sve što je imala, veoma je blizu tom Bogu. Ne može li se možda reći da je Bog sve što je imao ubacio u škrabicu za milodar svijeta kad nam je darovao onoga skrivenog čovjeka, jedva zamjetljivog u povijesti svijeta, koji se zvao Isus iz Nazareta? Da nam u tome nije dao gotovo ništa više nego u bogatom, beskrajnom svemiru, jer je na taj način dao »sve što mu je bilo potrebno za život«, kako bismo mi mogli živjeti od njegovoga vječnog života? (H. U. VON BALTHASAR, Tu coroni l’anno con la tua grazia /Ti kruniš godinu svojom milošću/ Milano, 1990, str. 177).