LECTIO
1. čitanje: Knjiga proroka Danijela 12, 1-3
1 U ono će vrijeme ustati Mihael, veliki knez koji štiti sinove tvog naroda. Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena. U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti – svi koji se nađu zapisani u Knjizi. 2 Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost. 3 Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost.
Riječ Gospodnja.
»U ono vrijeme…«. Vrijeme na koje prorok misli je ono vrijeme u kojem je bezbožnost dosegla svoj vrhunac: u 11. poglavlju, naime, bili su otkriveni povijesni događaji koji su okončani smrću sirijskog kralja Antioha IV. Epifana, neprijatelja Božjega. Međutim, kad se činilo da će zlo koje se sve više širilo pobijediti, povijest će ući u eshatološki događaj: poruka nade je upravo ono što pruža ovaj ulomak koji opisuje vrijeme svršetka. U njemu neće više biti moguće dvosmislenosti i kompromisi: svaka će se pojaviti u svojoj pravoj stvarnosti. Sukob sa silama zla postat će otvorena bitka, a narod Božji će doživjeti izvanrednu zaštitu arkanđela Mihaela. Bit će to dakle vrijeme velike tjeskobe i ujedno spasenja onoga koji je bio vjeran. Gospodin svoje poznaje jednog po jednog, njihova su imena zapisana u njegovoj knjizi: neće ih moći zaboraviti (1. r.). Dogodit će se, dakle, prijelaz vremena u vječnost; ovdje je proročki naviješteno sveopće uskrsnuće (»mnogi« je semitizam da se označe ‘svi’), u kojem će svaki pojedini na temelju vlastitog ponašanja zadobiti vječno određenje za život ili za sramotu. Umnici, pravednici, to jest oni koji su živjeli svetim životom i drugima pomagali da tako žive, blistat će vječnom slavom.
Na pragu već Novog zavjeta vjera u uskrsnuće, u sud i u vječni život postaje sve jasnijom. Kristovim uskrsnućem započet će vrijeme svršetka, koje će se završiti njegovim drugim dolaskom (grč. parusía).
2. čitanje: Poslanica Hebrejima 10, 11-14.18
Braćo:
11 I svaki je svećenik dan za danom u bogoslužju te učestalo prinosi iste žrtve, koje nikako ne mogu odnijeti grijehâ. 12 A ovaj, pošto je prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe, zauvijek sjede zdesna Bogu 13 čekajući otad dok se neprijatelji ne podlože za podnožje nogama njegovim.14 Jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene. 18 A gdje su grijesi oprošteni, nema više prinosa za njih.
Riječ Gospodnja.
Tema današnje perikope nadovezuje se na onu prethodne nedjelje i nju dovršuje. Pisac poslanice, naime, uporno naglašava jedincatost Kristove žrtve nasuprot mnogim židovskim žrtvama: one se neprestano moraju ponavljati jer »nikako ne mogu odnijeti grijehâ« (11. r.), dok je Kristov žrtveni prinos savršen i spasonosan za onoga koji se povjerava njegovu svećeničkom posredovanju (14. r.). Ovdje se, međutim, dodaje novi element koji ovaj ulomak usko povezuje s prvim čitanjem i s današnjim evanđeljem: Kristova žrtva je »jednom zasvagda« i zbog toga otvara novu dimenziju u protjecanju vremena (»dan za danom«: 11.r.). Krist je »već« pobijedio sile zla i sjeo zdesna na prijestolje Božje, »čekajući samo« da njegova pobjeda postane svima očigledna i konačna (rr. 12s.): tada će vrijeme prijeći u vječnost. No, do tada »oni koji su posvećeni«, to jest oni koji prihvaćaju njegov žrtveni prinos i njemu podlažu svoju buntovnu volju koja potiče na grijeh, ulaze u tu dimenziju vječnosti (»zasvagda«: r. 14). I premda vrijeme nastavlja teći svojim tijekom, u euharistijskom slavlju – a ono je spomen Kristove žrtve – mi već sada blagujemo kruh života »vječnoga« (usp. Iv 6, 48-51).
Evanđelje: Marko 13, 24-32
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
24 «U one dane, nakon one nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti 25 zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati. 26 Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. 27 I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba. 28 A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. 29 Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! 30 Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. 31 Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti. 32 A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac. Bdijte!»
Riječ Gospodnja.
Ovim ulomkom doseže svoj vrhunac Isusov eshatološki govor, koji je u Markovu evanđelju iznenađujuće dug (čitavo 13. poglavlje). ‘Posljednja vremena’ su opisana počevši od pretkazivanja povijesnih događaja, koja će učenici stvarno moći potvrditi, jer će se dogoditi još za života njihova naraštaja (30. r.). Pa ipak, obzor je mnogo širi: umnažanje ratova i prirodnih pošasti samo je »početak trudova« (tako se doslovno kaže u 8. retku). To će biti znak da za povijest i za stvorenje počinje velika muka rađanja, popraćena nečuvenom patnjom (rr. 19-20.24a), no ona će se okončati slavnim dolaskom Sina čovječjega, kojega je Danijel navijestio, apokaliptičkog lika s kojim se Isus poistovjećuje. Sudac povijesti i pobjednik nad silama zla, on će konačno uspostaviti kraljevstvo Božje za sve svoje »izabranike«, to jest za one koji su u progonstvu ostali vjerni (rr. 9-13) i koji su se oduprli zavodljivim ponudama lažnih pomazanika, koji će se u velikom broju pojaviti u posljednja vremena (rr. 21-23).
Dakle, u ovom se govoru isprepliću povijesni događaji i apokaliptički elementi, izraženi slikama kojim su se služili proroci. Isus želi da se shvati kako će vazmeno otajstvo koje će se veoma brzo dogoditi – njegov »čas«, u ivanovskom govoru – bit početak svršetka vremenâ. Zbog toga su učenici pozvani gotovo prisilno na budnost, da proniču događaje znajući u njima pronaći blizinu Sina čovječjega, to jest blizinu njegova slavnog povratka (rr. 28s), i da potpuno prionu uz njegovu riječ, postojaniju od neba i zemlje, koji će i sami »proći«. Ipak jasno pitanje nekih učenika »Kada…?« (4. r.) ostaje bez odgovora. Isus, dok se objavljuje kao Sin, pokazuje da ne može raspolagati danom i časom svršetka. Zbog toga kao Sin i čovjek i on se sâm potpuno povjerava Očevom planu ljubavi i spasenja (32. r.).
MEDITACIJA
Dvije tisuće godina susret s pravim kršćaninom ne prestaje iznenađivati: kako je neobično njegovo stanje! »Tuđinac i hodočasnik na zemlji«, putnik lutalac koji prolazi stazama vremena protegnutog u vječnost, on već posjeduje ono što traži a ipak još uvijek ne potpuno i očigledno. Svjedok je blažene nade i posjeduje zalog beskonačnog obećanja. Isijava oko sebe radost, premda se je odrekao mnogih radosti koje nudi ovaj svijet. Nije pak pošteđen ni trpljenja…
Što je dakle tajna pravog kršćanina? On je čovjek u dubini svog srca i o tom govori s ponosom: njegova tajna je Krist, Gospodar vremena i povijesti. Isusova pasha je duboko prodrla u vremensku dimenziju i vječnost je prodrla do nas; život vječni je Kruh u kojem se on daruje. Tko vrši njegovu riječ koja ne prolazi, tko prihvaća njegovu spasonosnu žrtvu i s njime proživljava pashalnu bol, ulazi od ovoga časa u vječnost i dopušta da ona po njegovu životu malo preobrazi vrijeme.
Kršćanin otvara suncu prozor svog boravišta, da bi svaka stvar bila preplavljena svjetlom. No, sukob između tame i svjetla ostaje još uvijek na djelu u vremenu: svaki Isusov učenik poznaje tu borbu u sebi i oko sebe; zbog toga bdije, znajući da mora vojevati dobar boj vjere. Krist je već pobijedio, no nastavlja se boriti u nama da se zlo pobijedi i da se Božje kraljevstvo proširi, sve do dana kojega poznaje samo Otac. Njegov Duh ljubavi i snage učinio sve nas kršćane autentičnima, toliko prisutnijima u povijesti čovjeka koliko bližima ‘Danu Gospodnjem’.
MOLITVA
Isuse, Gospodaru povijesti, ti vidiš kolikim je zlima pogođeno naše čovještvo, pa ipak nas učiš da u korijenu postoji samo jedno Zlo protiv kojeg se treba boriti. Ti si ga već pobijedio umirući za nas na križu; pomozi nam da tvoju uskrsnu pobjedu proširimo u vremenu. Učini nas donositeljima vječnosti tamo gdje živimo i radimo: svjetlost tvoje vječne ljubavi neka preplavi po nama mali dio povijesti koji si nam povjerio i neka ga preobrazi. Daj da dovršimo naše zemaljsko hodočašće u budnom iščekivanju nebeske domovine, da onaj koji nas susreće razumije koja je blažena nada koja nas do sada čini ushićenima. Kruh vječnoga života razlomljen za nas neka nas podupre u svagdanjim kušnjama, da se mognemo naći vjerni i budni na tvoj slavni dan.
KONTEMPLACIJA
Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, Bog kršćana je Bog ljubavi i utjehe; to je Bog koji ispunjava dušu i srce onih koji ga posjeduju. To je Bog koji čini da oni u nutrini osjete svoju bijedu i njegovo beskrajno milosrđe; koji se blisko sjedinjuje s njihovom dušom; koju je ispunjava poniznošću, radošću, pouzdanjem, ljubavlju; koji im onemogućuje da imaju drugu svrhu izvan njega. Bez Isusa Krista svijet ne bi opstojao; jer bi morao biti uništen ili biti poput pakla. Kad bi svijet opstojao da poučava čovjeka o Bogu, njegovo bi božanstvo bliještilo iz svakog dijela na neosporni način; no jer opstoji jedino u Isusu Kristu i za Isusa Krista, i da ljudima pokaže njihov grijeh i njihovo otkupljenje, posvuda se pojavljuju dokazi tih dviju istina. Ono što se očituje u svijetu ne izražava ni potpuno isključivanje, niti očiglednu prisutnost božanstva, već prisutnost Boga koji se skriva. Sve nosi taj biljeg. Isus Krist, bez materijalnih dobara i bez ikakve znanstvene djelatnosti, pripada redu svetosti. Nije učinio otkrića, nije vladao. Ali bio je ponizan, strpljiv, svet, svet, svet za Boga, strašan za zloduhe, bez grijeha. Oh, došao je s velikom pompom i veličanstvenim čudesima u očima srdaca koja vide mudrost! Da pokaže svoje kraljevstvo svetosti, Isusu Kristu bilo bi beskorisno doći kao kralj; no, ipak je došao sa sjajem koji mu je vlastit (B. PASCAL, Pensieri, Opuscoli, Lettere, /Misli, Djela, Pisma/ 602.829, Milano, 1984, str. 666, 754, passim).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Iščekujmo i pospješujmo dolazak Dana Božjega« (usp. 2 Pt 3, 11b-12a).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Nalazimo se još jedanput pred nužnošću da odlučimo: moramo birati hoćemo li ograničiti vjeru na područje osjećaja i usmjeriti naše misli da budu u skladu sa svima, ili ćemo htjeti biti kršćani i u načinu mišljenja. Sud je posljednji čin Božji i izvršio ga je onaj koji u čitavoj povijesti ostaje »znak osporavan«, trenutak odluke kako za pojedinca tako i za narode. Kako se vrši taj sud? U prvi bismo mah mogli pretpostaviti da bi predmet suda trebala biti čovjekova djela i propusti. Naprotiv, vidimo da je sve stopljeno u jednu jedinu stvarnost, ljubav. Ali kako se utvrđuje i primjenjuje kriterij ljubavi? Ovdje se očituje izvanrednost kršćanskog naviještanja suda: kriterij po kojem ćemo biti suđeni je naš stav prema Kristu. Konačno dobro je on, Krist; a dobro djelovati znači ljubiti Krista. U konačnici, ‘istina’ ili ‘dobro’ nisu ideje ili apstraktne vrijednosti, već netko, Isus Krist. Svako dobro djelovanje ide prema Kristu i ono je neko dobro za njega; kao što svako loše djelovanje, štogod ono imalo za cilj, u bîti je napad na njega. Najstvarnija od svih stvarnosti je netko: Sin Božji postao čovjekom. A mi znademo koji nam je zadatak zadan time što smo postali kršćani: vidjeti Krista u njegovoj univerzalnosti, čuvati u našem srcu njegovu sliku u svoj svojoj snazi, kako bi ona mogla prijeći granice svijeta, povijesti i ljudskog djelovanja (R. GUARDINI, Le cose ultime /Posljednje stvari/ Milano, 1997, str. 92-96).
