Na svetkovinu Obljetnice posvete crkve sv. Lovre u Požegi, 15. studenog 2024. večernje euharistijsko slavlje u spomenutoj crkvi predvodio je biskup Ivo Martinović u zajedništvu s kanonicima požeškoga Stolnog kaptola, svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova i iz župa Katedralnog arhiđakonata. Uz vjernike grada Požege i članove molitvenih zajednica koji se redovito okupljaju na misna i druga slavlja u ovoj crkvi sudjelovali su i predstavnici učitelja i učenika požeške Osnovne škole Antuna Kanižlića kao i predstavnici profesora, učitelja i učenika Katoličke gimnazije te Gimnazije Požega.
Prigodnu homiliju biskup je započeo osvrtom na prvo naviješteno čitanje iz Knjige o kraljevima koji govori o posveti Salomonova hrama. Govoreći kako je Salomon tom prigodom Bogu uputio molitve svoga naroda biskup je poručio da smo se i mi okupili večeras kako bismo Bogu prikazali svoje nakane. „Pozvani smo moliti i za one koji su daleko od nas, koji nas ne prihvaćaju ili su protiv nas. Važno je znati moliti za druge, ali to je Isusov put.“ Podsjetio je potom vjernike na drugo čitanje u kojem sv. Petar podsjeća da smo kao kamenje ugrađeni u Krista. „Krist je onaj koji je i nas ovdje kao živu Crkvu okupio oko sebe. 
Potrebno je biti svjestan te povezanosti i pripadnosti Kristu. I još više od toga. S Kristom smo povezani snagom sakramenta krštenja i postali smo kraljevsko svećenstvo Isusa Krista. Pozvani smo raditi za spasenje i posvećenje svijeta, da u svijetu bude više Božjeg svjetla te da se još više ljudi spašava upoznavajući Boga i svoj put spasenja“. Biskup je nastavio homiliju tumačeći evanđeoski ulomak u kojem sv. Luka izvještava o susretu carinika Zakeja s Isusom. „Evanđeoski nam je lik Zakeja veoma zanimljiv i neobičan. On je nadcarinik koji ima svoju životnu stvarnost. Nije bio voljen u svom narodu jer je ubirao porez od ljudi. Govor koji je čuo o Isusu potaknuo je u njemu želju da ga potraži i vidi. Njegovo ime znači ‘čist’, ali po svom životu nije bio takav. Očito je imao u sebi i životu određenu borbu i opterećenja zbog 
čega je možda želio susretne s Mesijom“, primijetio je biskup. Protumačio je potom značenje niska rasta koji je fizički Zakeju bio zapreka da vidi Isusa. „Koliko puta nam u životu drugi priječe da vidimo ono što je Božje ili smo mi drugima to bili da bolje vide Boga i da dođu do njega. Zakej, iako je grešan i niskog rasta, ima svoj cilj i u njemu je odlučan – želi vidjeti Isusa i zato se penje na smokvu. Njegov primjer nam govori kako trebamo biti ustrajni i uporni na svom putu prema Bogu, u traženju Boga. Bit današnjeg evanđelja je u traženju. Zakej traži na sve načine da vidi Isusa, a Isus Zakeju poručuje. „Sin Čovječi dođe potražiti i spasiti izgubljeno“. Isus je prvi pogledao Zakeja. 
Njegov pogled traži Zakeja. Isus koji je došao s neba, odozdo – sa zemlje je nebeskim pogledom pogledao Zakeja koji na smokvi. Ovdje nam Isus poručuje kako je zapravo njegov pristup kao sina Božjega uvijek pristup odozdo prema gore. Isus nam u toko otkriva Božji pristup i gledanje na ljudsko dostojanstvo. On ne gleda Zakeja odozgo u smislu njegove grešnosti i njegove prošlosti, nego u njemu gleda dostojanstvo osobe. Cijela povijest spasenja je pogled Božji odozdo prema gore. Bog se spušta iz svoje vječnosti da bi potražio čovjeka da mu vrati dostojanstvo, da ga spasi i vodio putem spasenja“, ustvrdio je biskup. Potom je istaknuo kako je za naviješteno evanđelje ključno izraženo u glagolu ‘tražiti’. „Zakej traži Isusa, želi ga vidjeti. A Isus traži Zakeja. Čuli smo 
Isusove riječi: ‘Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!’ (Mt 19,10). Bog dolazi potražiti svakoga od nas jer nas želi spasiti od izgubljenosti u nečistoći i grešnosti, i da ne ostanemo zapriječeni od ljudi na putu spasenja, nego da budemo svjesni kako trebamo tražiti Boga.“ Biskup je ovu tvrdnju potom potvrdio riječima pape Franje koji tumačeći pročitano evanđelja naglašava kako je između ostaloga važno prepoznati Isusov pogled. „To je pogled koji nas usmjerava na nas sam i na ljude, koji nas usmjerava na Oca. I stoga poručuje da upamtimo da nam je dopušteno gledati nekoga čovjeka odozgo samo kako bismo mu pogleda pomogli da ustane. Samo tada nam je dopušteno gledati odozgo. Ali mi kršćani moramo imati Kristov pogled, koji gleda 
odozdo, koji sa suosjećanjem traži one koji su izgubljeni. To jest i mora biti pogled Crkve, uvijek Kristov pogled, a ne pogled onoga koji osuđuje“. Biskup je još poručio: „Neka nam današnja riječ pomogne da znamo gledati sebe i druge, svoju prošlost i sadašnjost u svjetlu Isusovih riječi koje vode u budućnost, k putu spasenja i vječnosti“. Na kraju homilije podsjetio je nazočne i na sve žrtve poslije Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, napose žrtava Vukovara i Škabrnje koji su svoje živote položili iz ljubavi prema našem narodu, domovini, Crkvi i svakoj osobi. Kazao je kako su oni svojim životima ugrađeni u Kristovu Crkvu te su se svojim žrtvama sjedini s njegovom ljubavlju koja se daje i ostvaruje u tajni euharistije. Zaključio je kako se ta žrtva ostvaruje i crkvi sv. Lovre, ali i u svim crkvama diljem svijeta te životu svih vjernika koji su spremni slijediti Isusa Krista, izvora života, svetosti, vječnosti i spasenja.
