LECTIO
1. čitanje: Knjiga proroka Jeremije 33, 14-16
14 »Evo, dolaze dani – riječ je Gospodnja – kad ću ispuniti dobro obećanje što ga dadoh domu Izraelovu i domu Judinu: 15 U one dane i u vrijeme ono podići ću Davidu izdanak pravedni; on će zemljom vladati po pravu i pravici. 1⁶ U one dane Judeja će biti spašena, Jeruzalem će živjeti spokojno. A grad će se zvati: »Gospodin, Pravda naša«
Čitanje je kratki izvadak iz Jeremijinih ”proroštava nade” (Jr 30-33) i sadrži riječi nade za budućnost. Možemo smatrati da su izgovorene oko 587. godine prije Krista, upravo u vrijeme kad grad Jeruzalem samo što nije pao u ruke neprijatelja. »Evo, dolaze dani – riječ je Gospodnja – kad ću ispuniti dobro obećanje što ga dadoh domu Izraelovu« (14.r.): Jeremija je nad nevjernim gradom Jeruzalemom izgovorio prijeteće riječi, no sada kad se na nj nadvila kazna, on proglašava da Bog ima ”dobre riječi”, to jest obećanje i plan jednoga novog grada, gdje pravednost prebiva. On želi pokazati da to nisu prazne riječi, utopijske i mutne ideje, već riječi koje se ostvaruju u povijesti grada i naroda.
Kako bi ispunio dobro obećanje on će poslati Davidova potomka, Mesiju »izdanak pravedni« (15. r.), izraz čiji se smisao ne svodi samo na zakonitog potomka Davidova, već je obećanje kralja čiji će program uistinu biti pravda.
U ostvarivanju tog programa očitovat će se lice samog Boga kao ”pravednog”. Jeruzalem će imati novo ime: »Gospodin, Pravda naša«, to jest bit će živi svjedok Božje pravednosti. Ime je vjerojatno aluzija na ime posljednjeg kralja, Sidkija, koji jamačno nije bio na visini zadatka sadržanog u njegovu imenu (na hebrejskom ono znači ”Božja pravednost”). Naprotiv, Bog će se očitovati pravednim baš u trenutku u kojem će se pokazati njegova vjernost obećanju da će podići novi narod, utemeljen na pravednosti.
2. čitanje: Prva poslanica svetoga Pavla apostola Solunjanima 3, 12 – 14, 2
Braćo:
12 Vama pak Gospodin dao te jedni prema drugima i prema svima rasli i obilovali ljubavlju kakva je i naša prema vama. 13 učvrstio vam srca da budu besprijekorno sveta pred Bogom i Ocem našim o Dolasku Gospodina našega Isusa i svih svetih njegovih s njime 14, 1 Uostalom, braćo, molimo vas i zaklinjemo u Gospodinu Isusu: primili ste od nas kako treba da živite da biste ugodili Bogu. Vi tako i živite pa sve više napredujete! 2 Ta znate koje smo vam zapovijedi dali u Gospodinu Isusu.
Zajednica očekuje paruziju, »dolazak Gospodina našega Isusa i svih svetih njegovih s njime« (13. r.). Svi Pavlovi nagovori imaju smisla u tom svjetlu. Crkva u Solunu ne stvara Apostolu velike probleme, stoga se savjeti koje on daje odnose uglavnom na svakodnevni vjernički život. On potiče te kršćane da se nastave ponašati kako već čine, nastojeći ipak trajno poboljšavati svoje ponašanje. Temeljni nagovor je onaj da drže živom karitativnu ljubav (12. r.), jer je to bitni sadržaj svetosti i to je pravi ”oblik” kršćaninova budnog očekivanja Isusova dolaska (13. r.). Drugo temeljno načelo koje, prema Pavlu, mora oblikovati čitav kršćanski život je želja »ugoditi Bogu« (4, 1). Ono što treba biti pravilo nije ljudsko odobravanje, već ono što je ugodno Bogu. U istom retku nalazi se, naposljetku, poziv kojem se posvećuje premalo pozornosti, premda je on sve samo ne rijedak u Pavla: »da sve više napredujete«. Apostol, naime, misli na kršćanski život u neprestanom rastu i trajnom produbljivanju, jer je neiscrpna dubina ljubavi na koju na Bog poziva.
Evanđelje: Luka, 21, 25-28.34-36
U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima:
25 »I bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. 26 Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati. 27 Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. 28 Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.«29 I reče im prispodobu: »Pogledajte smokvu i sva stabla. 30 Kad već propupaju, i sami vidite i znate: blizu je već ljeto. 31 Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je kraljevstvo Božje. 32 Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve ne zbude. 33 Nebo će i zemlja uminuti, ali moje riječi ne, neće uminuti.« 34 »Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan 35 jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji.« 36 »Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.«
Liturgijski evanđeoski odlomak je sastavljen od dva ulomka takozvane Isusove ”eshatološke besjede” u Lukinoj verziji.
U prvom dijelu (rr. 25-28) govor se usredotočuje na dolazak Sina čovječjega. Sin čovječji je onaj koji je bio ponižen i koji je trpio za čitavo čovječanstvo i kojega je Bog uskrisio od mrtvih, priznajući ga svojim Sinom, spasiteljem sviju. Kršćanin očekuje dan u kojem će se on zauvijek očitovati »s velikom moći i slavom« (r. 27), to jest, očekuje da se vidljivo očituju njegova pobjeda nad zlom i njegova sveopća vlast. Po Luki dan Sina čovječjega se naviješta s nekim znakovima: »I bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda« (r. 25). Nije, međutim riječ o događajima koji bi omogućili unaprijed odrediti trenutak Isusova dolaska. Naprotiv, riječ je o događajima kojih će biti uvijek, u svako vrijeme. Naime, uvijek će se događati prirodne nesreće, katastrofe i bolni događaji, što znači da će čovjek stalno morati biti u iščekivanju Isusova dolaska.
Ipak potvrdit će se dva načina čitanja znakova: način onoga koji sa strahom očekuje kraj svijeta koji ide k svome kraju i ništavilu (evo zašto tjeskoba, zbunjenost, strah: rr. 25s); i način onoga koji, vjerujući, ne podcjenjuje zlo, no ipak ”podiže glavu” i otvara srce nadi jer zna da ga čeka oslobođenje (28. r.).
U drugom dijelu ulomka evanđelist ističe dva imperativa: »Pazite na se« (34. r.) i »Budni budite i molite « (36. r.). Treba paziti na ono što otežava srce i guši nadu. Treba bdjeti – i tu se umeće dodatak dragocjenog poziva na molitvu – da se izbjegne nastrani čar zla i ostane bistra uma pa da se na taj način dočeka onoga koji jedini daje smisao našoj povijesti, a to je Sin čovječji.
MEDITACIJA
Nesumnjivo ima trenutaka kad smo teškim problemima pritisnuti mi, naše obitelji ili naše zajednice, i tada se usredotočujemo na njih. No, često su vjerničkoj zajednici potrebni upravo oni jednostavni savjeti što ih Pavao daje Solunjanima. Svi mi, naime, imamo potrebu ojačati svagdanju vjernost evanđeoskom načinu života, svjesni da se vjera, i onda kad se ne nailazi na teške probleme, ne smije zakopati i da karitativna ljubav ne smije postati nešto što se uzima zdravo za gotovo.
Biblijski spisi nas pozivaju da iščekujemo Gospodnji dolazak u karitativnoj ljubavi i u pravednosti. Ljubav o kojoj Pavao govori je, zapravo, ljubav ”koja se prelijeva”: »Gospodin vam dao te rasli i obilovali«. Ako si naša ljubav postavlja granice, rubove, nije ljubav; naša kršćanska karitativna ljubav treba naprotiv pronaći svoj najbolji opis u slici rijeke čije se vode ne mogu zadržati. K tomu, ona je ”uzajamna” ljubav, to jest vidljiva u Crkvi, ali također i ”prema svima”, to jest izriče se i izvan nje. Ne zaboravimo da je ovaj poziv na karitativnu ljubav prema svima bio upućen jednoj Crkvi čiji odnos s gradom nije lak. Naša karitativna ljubav s bližnjima i ona s onima koji su daleko od nas idu skupa i mogu biti, također danas i za nas, jedna drugoj mjera autentičnosti.
Nadalje, to je ljubav koju tim više moramo iskazivati ako u zajednici vršimo neku službu; Pavao je tome prvi dao primjer: »Ljubavlju kakva je i naša prema vama«.
Konačno, to je također ljubav koja nas vodi k čvrstoći vjere i u svetost, a to je čvrstoća koja traje sve do Kristova dolaska: »učvrstio vam srca da budu besprijekorno sveta pred Bogom i Ocem našim o Dolasku Gospodina našega Isusa« (1 Sol 3, 13). Priznajmo i ispovjedimo da Isus jest Gospodin, znajući da se njegovo gospodstvo već sada prostire svijetom ondje gdje mi živimo od njegove ljubavi.
MOLITVA
»K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju«: na početku došašća ponovno se u meni rađa nada da se mogu opet zaputiti tvojim stazama, koje sam često napustio. Ono što me potiče na nadu je tvoj poziv da podignem glavu kako bih vidio oslobođenje koje se približilo. Stoga k tebi uzdižem dušu svoju. Obećanje tvoga dolaska neka opet u meni podrži nastojanje da činim dobra djela. »Pokaži mi, Gospodine, putove svoje«: dok te molim da poravnaš moj put, shvaćam da ništa ne mogu ako me ti sâm ne poučiš putovima svojim. I ne samo to, Ti sâm si Život, ti si »izdanak pravedni«, koji čini pravednim naše putove, ti si jedini zbog kojeg se ponovno mogu odlučiti da provodim svoje dane u karitativnoj ljubavi.
»Izvedi grešnike za pravi put«: Gospodine, želim u meni činiti istinu. Pred tvojim obećanjem još jače osjećam rastresenosti i tjeskobe koje mi otežavaju srce, kao što opažam tlačiteljski plašt zala koja pogađaju svijet u kojem živim i koja nas tako često prisiljavaju da se zadovoljimo pukim životarenjem. Otvori nas nadi, da ne prestanemo misliti na velike stvari e da, u konačnici, možemo ugoditi tebi.
KONTEMPLACIJA
Iščekujemo godišnjicu Kristova rođenja: naš duh bi se trebao oduševiti, lud od radosti, ususret Kristu koji dolazi, sav usmjeren naprijed s nestrpljivim žarom, gotovo nesposobnim da se suzdrži i izdrži kašnjenje…Tražim od vas, braćo, da Gospodin, prije nego se pojaviti čitavom svijetu, dođi posjetiti vas u vašoj nutrini. Taj Kristov dolazak, premda skriven, je veličanstven, i baca kontemplativnu dušu u slatko divljenje klanjanja. To dobro znaju oni koji su to doživjeli; neka Bogu bude milo da oni koji to nisu doživjeli, osjete želju da to iskuse!(GUERRICO D”IGNY, Sermoni per l”avvento del Signore /Govori za dolazak Gospodnji/, II, 2-4).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Koji se u tebe uzdaju, postidjet se neće« (Ps, 25, 3).
DUHOVNO ČITANJE
Kada stvorenje bude došlo do vrhunca svojih sjedinjenja, tada će se, vjerojatno, dogoditi Paruzija. Jedini proces asimilacije i sinteze, koji se odvijao od početka vremenâ, konačno će se objaviti. Sveopći Krist će se pojaviti kao svjetlo u krilu oblaka polagano posvećenog svijeta. Anđeoske trube su samo slabi simbol. Pokrenute najjačom organskom privlačnošću što se može pojmiti (sama kohezijska sila Svemira) monade će žurno pohitati na mjesto gdje će ih potpuna zrelost stvari i neumoljiva neponovljivost čitave povijesti svijeta neopozivo uputiti; jedne, oduhovljena materija, u beskrajnom dovršenju vječnog zajedništva; druge, materijalizirani duh, u svjesnim tjeskobama rastvaranja kojem nema kraja. Tako će se sve organski povezati: Bog i svijet, Pleroma (Punina), otajstvena stvarnost koju ne možemo smatrati ljepšom od Boga (jer je Bog mogao biti bez svijeta), no koje ne možemo niti zamišljati kao apsolutno besplatno darovanu, apsolutno pristupačnu, ako ne želimo stvaranje učiniti nerazumljivim, Kristovu muku besmislenom, a naše nastojanje nezainteresiranim. I tada će biti svršetak.
Kao silna plima i oseka, Bitak će umiriti drhtaj bićâ. U krilu smirenog Oceana, no u kojem će svaka kapljica biti svjesna sebe, završit će se izvanredna pustolovina svijeta. San svake mistike (…) naći će svoje potpuno i zakonito ispunjenje. I Bog će biti sve u svima (P. TEILHARD DE CHARDIN, L”avvenire dell”uomo /Budućnost čovjeka/, Milano, 1972, str. 477-478).