Na poziv pečuškog biskupa Lászla Felföldija, požeški biskup emeritus Antun Škvorčević sudjelovao je 6. prosinca 2024. na hrvatskoj predbožićnoj večeri u okviru programu „Pečuškog adventa“, te je za Hrvate Pečuha i šire u južnoj Madžarskoj predvodio euharistijsko slavlje u tamošnjoj katedrali.
Cijelom programu bila je svrha „blagdanska priprema, jačanje zajedništva, čuvanje vrijednosti i razvoj odnosa među narodnostima“, kako je naglasio biskup Felföldi. Dodao je: „Mnogo sam zahvalan što hrvatska zajednica naše biskupije živahno čuva i štiti svoje običaje, jačajući se tako međusobno u vjeri i nadi u budućnost“. Koncelebrirao je Ladislav Bačmaj, župnik i dekan u Mohaču, referent Pečuške biskupije za pastoral Hrvata koji je na početku uputio pozdravnu riječ biskupu Antunu, potom Gabrijel Barić, župnik u Görcsönyu, te Ivica Žuljević, prepošt Stolnog kaptola sv. Petra u Požegi.
U svom uvodnom slovu biskup Antun je kazao: „Zahvaljujem pečuškom biskupu Lászlu Felföldiju, što me je pozvao da predvodim ovo euharistijsko slavlje. Pred očima su mi večeras brojni naraštaji Hrvata u južnoj Madžarskoj, koji su u ovoj katedrali na hrvatski način i vlastitom dušom ispovijedali vjeru Katoličke Crkve, očitujući pripadnost njezinu zajedništvu u svojoj posebnosti. Doprinos je to Hrvata i duhovnom obogaćenju Pečuške biskupije, kako je naglasio biskup Felföldi, kojoj su u srednjem vijeku pripadali i određeni dijelovi današnje Požeške biskupije i grad Požega. Među snažnim podsjetnicima na to doba najprepoznatjljivija je crkva sv. Lovre u Požegi i Stari kaptolski grad u mjestu Kaptol. Pozivam vas da se – sjedinjeni s mnoštvom svojih hrvatskih prethodnika – po ovoj svetoj misi budnim i zahvalnim vjerničkim srcem uključite u dinamizam adventskog vremena, usredotočen na iščekivanje Gospodinova dolaska, te mu otvorite vrata svoga srca i svojih života, i budete dionici božićnog dara, svjetla koje može prosvijetliti tamu vašeg postojanja. Molite za svoje obitelji, za Hrvate u Madžarskoj, u domovini i po svijetu, da ovim slavljem porastemo u zajedništvu Crkve i svoga naroda. Neka nam sv. Nikola čiji blagdan slavimo pomogne u tom nastojanju vjere. Sabranim i raskajanim srcem uđimo u ovo sveto slavlje.“
Homiliju je biskup Antun započeo pitanjem nazočnima: „Jeste li prije tjedan dana i vi bili dionici ‘Black Friday-a’ – ‘Crnog petka’? Nisam upućen zašto je crnim nazvan dan jeftine rasprodaje određenih dobara u trgovinama, kad se strast kupovanja osobito u Sjedinjenim Američkim Državama tako razbukta, da ponegdje gužve u trgovinama postavljaju pitanje: ‘Što se to događa s ljudima’? Nije mi namjera kritizirati ili osporavati spomenutu navadu, ali bih želio zajedno s vama ‘pročitati’ njegovu znakovitost, poput nekog ‘znaka vremena’ o kojem govori II. vatikanski sabor. Naime, svjedoci smo da je ‘Black Friday’ smješten pred početak liturgijskog vremena Došašća i kako je u brojnim zemljama, među ostalim i u Hrvatskoj Advent postao pojam za trgovanje, blagovanje, pijenje, sportske i druge zabavne programe na svjetlucavo okićenim javnim prostorima tijekom mjeseca prosinca, sve do 7. siječnja. Razumljivo je da je Božić ustuknuo pred takvim adventom, ne samo da ga se sve manje spominje, nego nestaje u javnosti i njegov vjerski sadržaj i duhovnost, a zamijenila ga neka ‘mondanost’ uživalačkog mentaliteta, koja čovjeka svodi na površnost i prazninu, sasvim u suprotnosti s pravim Božićem, s njegovim duhovnim sadržajem. Drugim riječima, svjedoci smo adventa kao svojevrsnog ‘Black Season-a’ – ‘Crnog doba’ gdje jeftina rasprodaja razne robe u trgovinama upućuje na mogućnost jeftine rasprodaje duša, iz koje se rađa duhovno siromašan čovjek, oduzete onostrane perspektive, težak samome sebi, stvarajući površne međuljudske odnose, kojima nedostaju pretpostavke za cjelovitu osobnu i socijalnu izgradnju i rast, uspostavljajući strukture tijesne čovjekovu duhu. Tako smo u Hrvatskoj od politički ‘Crnog Božića’ 1972. godine, kako ga je nazvao tadašnji urednik ‘Glasa koncila’ zbog sloma ‘Hrvatskog proljeća’ i progona brojnih ljudi, stigli do gospodarski ‘Crnog adventa’, čiji nam konačni domet još dovoljno ne poznajemo.
Biskup je zatim rekao: „Moguće je govor o ‘Crnom petku’ i ‘Crnom dobu’ povezati s tamom koja nastaje u čovječjem srcu, svedenu na trgovca i potrošača, te tražiti svjetlo za svoj duh da progleda iz svojevrsne jedno-dimenzionalne zaslijepljenosti. Prorok Izaija, naime, u prvom naviještenom čitanju najavljuje: ‘oslobođene mraka i tmine, oči će slijepih vidjeti’, dodajući: ‘zabludjeli duhom urazumit će se, a oni što mrmljaju primit će pouku’ (Iz 29,18.24). Ne bi li poput slijepaca u naviještenom evanđelju bilo silno važno ovog Božića svojim otvorenim srcem pristupiti Isusu Kristu da ga on božanskim svjetlom prosvijetli te jasnije vidimo tko smo u cjelovitosti svoga postojanja? Dobro uočimo kako su slijepci u evanđelju progledali! Naime, Isus im prethodno postavlja pitanje: ‘Vjerujete li da mogu to učiniti?’ Čuvši njihovu riječ ‘Da, Gospodine!’, doda je: ‘Neka vam bude po vašoj vjeri“’ Evanđelist – ne bez udivljenja – zaključuje: ‘I otvoriše im se oči’ (Mt 9,29.30). On nam pomaže shvatiti kako je vjera Božje otvaranje našeg pogleda srca na stvarnost vlastitog postojanja i njegova smisla. Vjera je pokretač na istinski život koji se ne zadovoljava površnošću izvanjskoga, uspjeha pod svaku cijenu, nemoralnih opredjeljenja koja otupljuju savjest, umrtvljuju duh, ostavljaju čovjeka zarobljenikom kulture smrti. Točno je zborio o nama pjesnik Tin Ujević kad je ustvrdio: ‘Za let si dušo stvorena!’, za slobodu koju Bog daruje čestitim savjestima i onima koji mu vjeruju. Stoga s Isusovim učenicima molimo večeras: „Gospodine, umnoži nam vjeru!“ (Lk 17,5).
Nastavljajući homiliju, biskup je istaknuo: „Cijela četrnaest-stoljetna povijest Hrvata snažno svjedoči kako je njihovo savezništvo s Bogom u Crkvi Katoličkoj bilo velika duhovna škola u kojoj se učilo biti vjeran u braku, iz ljubavi primati potomstvo kao najveće bogatstvo, odgajati djecu po uredbama Božjim i prednjačiti im primjerom zauzetosti oko evanđeoskih vrednota u svojoj svakodnevici. Nismo nestali s povijesne scene jer nismo postali duhovni slijepci, nego bili savješću budni, osnaživani svakodnevnom obiteljskom molitvom, nedjeljnim sudjelovanjem na svetoj misi, u trajnoj pozornosti za odabire koji nas potvrđuju u dostojanstvu Božjih sinova i kćeri. Ostali smo vjerni svome rodu na moralan način, očitujući svoj hrvatski identitet jezikom i kulturom, ne gradeći našu posebnost kao nešto što je protiv drugih i drugačijih, nego kao bogatstvo koje dijelimo s njima. To je evanđeosko umijeće življenja, koje jamči i evanđeosku nagradu onome, koji je „vjeran do smrti“ (Otk 2,10), koji ne trguje vrijednostima Boga i čovjeka, ne rasprodaje dušu za sitne i prolazne interese, nego radi i gradi na dugu stazu, za vječnost.
U homiliji biskup Antun je dalje kazao: Postoje i drugačiji povijesni poučci, kojih se nije na odmet prisjetiti. Naime, nekad moćni i slavni narodi, opredijeljeni za kulturu smrti, nestali su zajedno s civilizacijom koja je oslijepila, duhovno onemoćala, urušila se sama u sebi. Kad god dođem u Rim divim se ostvarenjima rimskog genija. Dovoljno je pogledati snagu koja je utisnuta u arhitekturu jednog Koloseja i Panteona, komunalne uređenosti grada, prisjetiti se imperijalne rasprostranjenosti rimske države, vojne i gospodarske moći, književnosti i prava. No, sve to nestalo je, najvećma zbog potrošenosti navedene kulture na moralnoj razini, a relativno mala skupina kršćana koju je moćni Rim progonio sve do početka 4. stoljeća, pobijedila je vjernošću Isusu Kristu i njegovim evanđeoskim načelima po kojima je živjela. Ona je, naime dobro upamtila Gospodinovo upozorenje: „Tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika“ (Mt 7,27).
Pri koncu homilije biskup je ustvrdio: Ovaj naš današnji predbožićni molitveni skup u pečuškoj katedrali velika je prigoda da progledamo u onome u čemu smo možda i mi duhovno oslijepili, te da Gospodinu Isusu priđemo s vjerom koja otvara oči, ozdravlja srce i savjest, sučeljuje nas u ispovjedaonici sa sobom, životom i Bogom U njoj nas, naime, moćna Isusova ljubav, pobjednica nad zlom i smrću, oslobađa zarobljenosti grijehom, uspostavlja u izvorno stanje, vraća u Božji zagrljaj, čisti i osposobljuje savjest za način života koji ide dalje od površnosti i privida „Crnog petka“ ili „Crnog adventa“. Ona uvodi Božić svjetla i mira u naša srca i obitelji, ozdravlja od onoga u što nas je uvela naša sebičnost pa smo i sami postali crni u duši, možda prodanoj Zlome za njegove razorne i upropašćujuće račune.
Nakon svega ostaje večeras još najvažnije pitanje: „Što to Hrvati u južnoj Madžarskoj žele živjeti kao vlastiti identitet, koncept ostvarivanja čovjeka? Je li to Isusovo evanđelje, njegova ljubav, jedina pobjednica nad smrtnim porazom, u zajedništvu njegove Crkve? Je li to vjernost njegovu pozivu i poslanju na tragu istinskog Božjeg svjetla u duši, unatoč svim svjetskim lutanjima, zavaravanjima i praznim obećanjima po nekim umjetnim izvanjski upaljenim svjetlima?“ Tako se, poštovana hrvatska braćo i sestre, opredijelite večeras za Boga, da ni on ni vi ne požalite što ste živjeli, nego svojim nastojanjem doprinesete da svijet u Božjem svjetlu i snazi bude lijepo mjesto i za naše hrvatsko postojanje. Svaki od vas pojedinačno i svi zajedno usvojite odluku svećenika pjesnika Izidora Poljaka:
„Neću da moji dani proteknu
Mračni u tihu lijuć se r’jeku
Vječnosti.
Putove moje pjesan nek’ prati,
Orla, što s plamenim suncem se brati,
Kuda koracam,
Hoću da bacam
Snopove zlatne svjetlosti.“
Još bih vam na kraju dodao, kazao je biskup: „Nikada u životu bez Boga, nikada protiv Boga, nego uvijek s njime i za njega, to je put koji vodi k cilju. Neka Vam je blagoslovljen i sretan hod Isusovim putem, sve do Božje vječnosti, uz molitvenu potporu sv. Nikole, njegova opredjeljenika za dobrotu i plemenitost.“
Nakon popričesne molitve Ladislav Bačmaj zahvalio je biskupu Antunu za predvođenje svete mise a svima za sudjelovanje na adventskoj duhovnoj obnovi u pečuškoj katedrali. Na svršetku slavlja biskup Antun je zahvalio voditelju hrvatske referade Pečuške biskupije za sve što čini promičući duhovno dobro hrvatskih katolika u južnoj Madžarskoj. Zahvalio je sudionicima programa „Hrvatskog adventa“ u Pečuhu što ne dopuštaju da u njima s obzirom na Boga vlada ravnodušnost. Zaželio je da im ovogodišnji Božić bude svijetao po srcu punu osjetljivosti kojoj je ime vjera, a koja će im pomoći da njihova međusobna obiteljska blizina i razumijevanje imaju Božju dubinu i snagu.
Prije svete mise mješoviti pjevački Zbor Ličkog zavičajnog društva „Vila Velebita“ iz Požege pod ravnanjem Valentina Petranovića izveo je prigodni adventsko-božićni koncert. Dobrodošlicu nazočnima uputio je Mišo Šarošac, predsjednik Hrvatske samouprave Baranjske županije, a svojim pozdravom pridružio mu se Josip Fajdetić, predsjednik Ličkog zavičajnog društva „Vila Velebita“ u Požegi. Cijeli program organizirala je Referada Pečuške biskupije za Hrvate, Hrvatska samouprava Baranjske županije, Hrvatska samouprava Pečuha i Hrvatski klub „August Šenoa” u Pečuhu. Pjevanje na svetoj misi predvodio je Pjevački zbor „August Šenoa“. Uz već spomenutog Mišu Šarošca, predsjednika Hrvatske samouprave Baranjske županije, na slavlju je sudjelovao i Ivan Gugan, predsjednik Hrvatske državne samouprave u Mađarskoj, Drago Horvat, generalni konzul Republike Hrvatske u Pečuhu i Attila Peterffy, gradonačelnik Pečuha.
