Na trideset i treću obljetnicu razaranja Gospina svetišta u Voćinu i ubojstva 47 njegovih stanovnika, 13. prosinca 2024. održano je hodočašće u Voćin kojem su se po šesnaesti puta pridružili predstavnici hrvatskih branitelja, vojske i policije.
Na početku homilije biskup je podsjetio na tragediju koja se dogodila u Voćinu, ali i u drugim mjestima te je kazao kako nam takvi događaji pokazuju koliko zlo može zahvatiti i zaslijepiti ljudsko srce. Naglasio je kako u ovom slavlju želimo svim žrtvama izraziti zahvalnost, poštovanje i ljubav. „Želimo svojom vjerom, ljubavlju i nadom posvjedočiti da njihovi životi nisu nestali. Zahvaljujući njima mi danas možemo živjeti u miru i slobodi. Dok se sjećamo njih, promatramo njihove živote utemeljene na vjeri uskrsloga Krista. Ta vjera bila je snaga njihove patnje i umiranja. 
Vjerujem da su poput nas svoje poglede upirali u Krista i njegov križ. Umirali su s vjerom u Krista patnika. Oni nam danas svjedoče o istini koja se ne može i ne smije izbrisati. Oni su naši mučenici, a njihovi su životi poput života sv. Lucije koje se danas spominjemo, obasjani Božjim svjetlom. Tama u srcu i savjesti krvnika koji je pogubio sv. Luciju nije umanjila njezino svjedočanstvo i ljubav prema Isusu Kristu. Gotovo na isti način toliki su mučenici kroz povijest Crkve i našeg naroda, počevši od Ivana Krstitelja do našeg vremena govorili su i govore o vjeri u Krista Isusa. Vjera je snaga Božje ljubavi prema obitelji i narodu, prema Crkvi i domovini te prema svim ljudima“, poručio je biskup.
Razmišljajući nadalje o žrtvama brojnih mučenika Crkve, biskup je kazao kako su svi oni oblikovali svoj život i pronalazili snagu vjere u sakramentu svete euharistije. „Krist ih je vodio, obnavljao i činio da budu jedno s njim u životu i smrti, da budu s njim jedno u tajni njegove božanske ljubavi, u srcu Isusa Krista koje nikada ne prestaje ljubiti. Oni su poput nas danas okupljenih na ovoj misi, svoju ljubav prema Bogu, Crkvi, domovini, obitelji, neprijateljima i svim ljudima oblikovali u svakoj misi gdje ih je Krist snagom Duha Svetoga i Presvetoga Tijela i Krvi svoje jačao da budu jedno s Njim u otajstvu božanskog i ljudskog srca, srca koje nikad ne prestaje ljubiti. U toj ljubavi Isusovog srca bila su oblikovana srca i životi blaženoga Alojzija Stepinca, blaženog 
Miroslava Bulešića, blažene Jule Ivanišević i drinskih mučenika te žrtve Voćina, Vukovara, Škabrnje i svih ostalih mučenika našeg naroda i naših obitelji.“ Naglašavajući kako i među nazočnim vjernicima ima onih koji trpe, biskup je kazao kako nisu mučenici samo oni koji su prolili svoju krv. „Postoje mučenici koji nisu niti neće proliti svoju krv, ali svakodnevno proživljavaju patnje i zlostavljanja na različite načine.“ Kazao je kako oni i svi kršćanski mučenici snagu pronalaze u Isusovoj ljubavi očitovanoj na križu koja je izvor trajne nade u Boga. Spominjući kako je zlo i danas u cijelom svijetu prisutno, a osobito u mjestima ratova i pogibli, biskup je naglasio kako smo mi kao vjernici i djeca Božja pozvani u takvom svijetu biti svjedoci svjetla, ljubavi i nade.
Biskup je nadalje poručio da u voćinskim žrtvama prepoznajemo snagu ljubavi i zajedništva. Rekao je da smo i mi kao kršćani pozvani biti graditelji zajedništava i nositelji Božjeg svjetla, ljubavi i nade. Kazao je kako nas i papa Franjo u pripravi za jubilarnu godinu potiče da budemo nositelji nade. „U srcu svakoga čovjeka prebiva nada kao želja i očekivanje dobra, iako ne zna što nam sutra nosi. Međutim, nepredvidljivost budućnosti ponekad izaziva proturječne osjećaje: od povjerenja do straha, od smirenosti do očaja, od sigurnosti do sumnje. Često susrećemo obeshrabrene ljude koji u budućnost gledaju sa skepsom i pesimizmom, kao da im ništa ne može donijeti sreću.“ Riječ Božja nam pomaže pronaći razlog nade u činjenici da je Krist Isus raspeti i uskrsli otkupitelj. Nada se rađa iz ljubavi koja izvire iz srca Isusova probodena na križu, ustvrdio je biskup.
Govoreći o djelovanju Duha Svetoga u našem životu od krštenja, biskup je naglasio da je Duh Sveti onaj koji nam daje snagu da se u nama i po nama širi svjetlo Božje nade. Tu nadu i mi danas ovdje u svetištu Gospe Voćinske polažemo u Marijino majčinsko srce. U tom smislu biskup je citirao riječi pape Franjo za najavu Jubileja: „Nada u Majci Božjoj nalazi svoje najuzvišenije svjedočanstvo. U njoj vidimo kako nada nije lakovjeran optimizam, nego dar milosti u zbilji života. Kao i svaka majka, svaki put kad bi pogledala svoga Sina, pomislila je na njegovu budućnost, a sigurno su joj se u srcu usjekle riječi koje joj je Šimun uputio u hramu: ‘Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca.’ (Lk 2,34-35) A podno križa, gledajući nevinog Isusa kako pati i umire, iako je trpjela strašnu bol, ponavljala je svoj ‘da’, ne gubeći nadu i pouzdanje u Gospodina. Na taj način surađivala je u ispunjenju onoga što je njezin Sin navijestio, naime da ima „da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da ustane“ (usp. Mk 8,29). i u tjeskobi te boli, prinesene iz ljubavi, postala je Marija naša Majka, Majka Nade.“ Ovdje se stoljećima kao takvu časti i moli njezin zagovor i zaštitu, a i mi je danas molimo da bude ona koja će u naša srca uvijek donosi nadu s kojom ćemo gledati u budućnost i sadašnjost.“
Podsjetivši na riječi iz naviještenog evanđelja u kojem Isus govori o naraštaju svoga vremena, biskup je istaknuo kako su voćinske žrtve prije trideset i tri godine pripadale naraštaju koji je ljubio Boga i svoju domovinu. „To je naraštaj koji je vjerovao u Boga i bio nositelj nade te gledao u budućnost. Naraštaj koji s Bogom gleda u budućnost koja stvara civilizaciju ljubavi i dobrote. Neka nam spomen na voćinske žrtve i sve žrtve Domovinskog rata budu nadahnuće, uzori i poticaji, ali još više obveza da s njima gledamo u budućnost koja se stvara snagom nade, snagom mučeništva i žrtve, snagom zajedništva i ljubavi koja se predaje Bogu i čovjeku kako bi nam bilo bolje i da bi živjeli sretno i slobodno s Gospodinom i međusobno u našoj domovini.“
