Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa (29.12.2024.)

LECTIO

Prvo čitanje: 1 Sam 1,20-22.24-28

20 Ana zatrudnje i, kad bi vrijeme, rodi sina koga nazva imenom Samuel, »jer sam ga«, reče, »izmolila od Gospodina«. 21 Poslije godine dana uziđe njezin muž Elkana sa svim domom svojim da prinese Gospodinu godišnju žrtvu i da izvrši zavjet. 22 Ali Ana ne pođe s njim jer reče svome mužu: »Neću poći dok se dijete ne odbije od prsiju, a onda ću ga odvesti da se pokaže pred Gospodinom i da ostane ondje zauvijek.« 23 I odgovori joj Elkana, njezin muž: »Čini kako misliš da je dobro; ostani dok ga ne odbiješ od prsiju; samo neka ti Gospodin ispuni tvoju želju!« I žena osta kod kuće dojeći sina svoga dok ga nije odbila od prsiju. 24 Čim ga je odbila od prsiju, povede ga sa sobom uzevši uz to trogodišnjeg junca, efu brašna i mijeh vina; i uvede ga u Dom Gospodnji u Šilu. A dječak je bio još vrlo mlad. 25 Tada zaklaše junca, a majka dječakova pristupi k Eliju. 26 I reče Ana: »Dopusti, gospodaru! Tako ti života tvoga, gospodaru, ja sam ona žena koja je stajala ovdje kraj tebe moleći se Gospodinu. 27 Molila sam za ovo dijete, i Gospodin mi je uslišio prošnju kojom sam ga prosila. 28 i ja njega ustupam Gospodinu za sve dane njegova života: ta isprošen je od Gospodina.« I pokloniše se ondje Gospodinu.

Riječ Gospodnja

Ana, poput Sare, Rebeke, Rahele, majke Samsona i Ivana Krstitelja, bijaše neplodna, no Gospodin je čuo njezinu molitvu punu vjere i nade podarivši joj toliko željenog sina u malome Samuelu čije ime znači »ime Božje« ili po majčinim riječima »onaj koga sam izmolila od Gospodina « (r. 20). Biblijski tekst je bogat teološkim značenjem jer ističe ne samo Božju sposobnost oživljavanja mrtvih i pozivanja da bude ono što nije (Rim 4,17), nego jer podcrtava istu Božju milosnu inicijativu koja predstavlja naum spasenja u njegovoj slobodnoj ljubavi.
Prvi dio ulomka (r. 20-22) podsjeća na posjet hramu Elkane i njegove obitelji ali bez žene koja je rekla: »Neću poći dok se dijete ne odbije od prsiju, a onda ću ga odvesti da se pokaže pred Gospodinom i da ostane ondje zauvijek« (r. 22). U drugom dijelu (r. 24-28) opisuje se hodočašće Ane s malenim Samuelom u hram u Šilo kako bi prinijela žrtvu za sina, od Gospodina obećanog kojeg je ona odgajala do druge godine, svjesna da je on dar od Boga.
Djeca su dar Božji, pripadaju Gospodinu i njihov poziv je služenje Gospodinu. Kuća Božja bit će prebivalište onih koji su posvećeni Gospodinu. Isto će tako Isus Mariji i Josipu kada su ga pronašli u hramu navijestiti da mu je boraviti kod Oca i odande će započeti njegovo poslanje.

Drugo čitanje: 1 Iv 3,1-2.21-24

1 Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. 2 Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest. 21 Ljubljeni, ako nas srce ne osuđuje, možemo zaufano k Bogu. 22 I što god ištemo, primamo od njega jer zapovijedi njegove čuvamo i činimo što je njemu drago. 23 I ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed. 24Tko čuva zapovijedi njegove, u njemu ostaje, i On u njemu. I po ovom znamo da on ostaje u nama: po Duhu kojeg nam je dao.

Riječ Gospodnja

Ivan razvija mišljenje da je Isus pravedan, bez grijeha, podređen volji Očevoj model i uzor kršćana. Na svoj način vjernik živi u pravednosti i Sin je Božji (usp. 3,9; 4,7). Kršćansko djelovanje predstavlja novo rađanje. Jedino ljubav Božja može omogućiti to božansko posinjenje. Novim rođenjem naime, Duh Sveti je stvorio u vjerniku sinovski odnos s Gospodinom u dubokoj intimi srca. Takvo posinjenje se ostvaruje u potpunosti u gledanju Boga (usp. Mt 5,8).
Ivanovi izričaji “Sin Božji” i “biti rođen od Boga” (r. 2) označavaju novo stvorenje Božje pozvano hoditi novim putem, imitirajući Oca u zajedništvu s njim, koji će nam postati jasan kada ga budemo gledali licem u lice (usp. 1 Kor 13,12). Vrijednost kršćanskog života počiva i raste na činjenici da smo djeca, vjerna zapovijedima i spašena od jednog Oca koji nas voli, koji je vjeran i od kojega možemo uvijek zatražiti bilo što. Nasuprot, svijet koji odbija Boga i ne poznaje Isusa, ne voli kršćane i protivi se Božjem kraljevstvu i evanđelju.
Zadatak koji je Gospodin ostavio svojim učenicima je jasan: vjerovati u osobu Isusa i živjeti bratsku ljubav koju najbolje pokazuje primjer Isusa (r. 23). Mjera kršćanske ljubavi je sposobnost davati se. Tko to prakticira živjet će u zajedništvu s Bogom i posjedovat će Duha (r. 24).

Evanđelje: Lk 2, 41-52

41 Isusovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. 42 Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. 43 Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji.44 Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. 45 I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. 46 Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. 47 Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. 48 Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: «Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.« 49 A on im reče: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« 50 Oni ne razumješe riječi koju im reče. Isus u Nazaretu 51 I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. 52 A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.

Riječ Gospodnja

Ulomak o pronalaženju izgubljenog Isusa u hramu je jedna sličica iz obiteljskog života. Kontekst čine dva kratka ulomka koji opisuju život u Nazaretu: godišnje putovanje u Jeruzalem uoči Pashe (usp. Pnz 16,16) i povratak Isusove obitelji kući, gdje je ostao poslušan svojim roditeljima. Teološko značenje teksta je mesijansko, a Isusova gesta je proročka. On priznaje da već poznaje svoje poslanje i najavljuje nadolazeće odvajanje od svojih roditelja. Majci koja ga pronalazi u hramu i prekorava: »Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili« (r. 48), Isus samouvjereno odgovara: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« (r. 49). Kazavši »otac tvoj«, Marija misli na Josipa, ali govoreći «moj Otac moj«”, Isus podrazumijeva Boga. Tu pronalazimo kontrast značenja jer Isus nadilazi svoje roditelje. Isus pokazuje prioritet Gospodina i svoga poziva. Unatoč tome, on se vraća s njima u Nazaret i ostajem im podložan i poslušan. Poslušnost djece roditeljima je obaveza i ona se razvija tamo gdje postoji povoljna klima za rast i sazrijevanje osobe, gdje se priznaje prioritet Boga i vlastitog poziva. Djeca ne pripadaju roditeljima već Bogu i njegovim planovima koji su najveća vrijednost obiteljskog života. Zbog toga Isus ostavlja svoje ognjište kako bi mogao ispuniti volju Oca tj. posvetiti se Božjim stvarima.

MEDITACIJA

Iako rođen u ljudskoj obitelji, Isus ju nadilazi jer istovremeno potječe iz dubine božanskog otajstva. Njegovo odrastanje u poslušnosti roditeljima predstavlja nam nešto posebno: skrivajući misterij ujedinjenosti s Ocem osvjetljava nam poruku kako je on jednostavno ljudsko stvorenje. Marija i Josip su ga morali podučavati i prihvaćati s radošću u srcu. Svaki kršćanin je prije svega sin Božji, pripada Božjoj obitelji. Veliki Božji dar, piše Ivan, je da smo djeca Božja: “Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo i jesmo” (1 Iv 3,1-2).
Ne radi se ovdje o nekakvom pobožnom nagovoru. Mi smo uistinu djeca Oca koji nas voli i još ne razumijemo u potpunosti veličinu toga dara. Božansko posinovljenje je sjeme, dar koji se razvija prema punini koju će dohvatiti tek u gledanju Boga. Trebamo ga živjeti, paziti i graditi iz dana u dan u vjeri sve dok ne budemo slični njemu. Sigurnost naše sličnosti i sjedinjenja s Bogom ne temelji se na našim zaslugama i snagama, već na dobroti i milosti Oca, na daru koji nam je dao prihvativši nas za djecu.

MOLITVA

Gospodine Isuse, molitva Samuelove majke Bogu i šutnja Marije pred tvojim riječima u hramu u Jeruzalemu kada si imao dvanaest godina pomažu nam razmišljati i moliti gledajući u mnoge roditelje koji su posesivni prema svojoj djeci. Znamo da se do kraja adolescencije i prve mladosti na djecu gleda različito, ovisno o obitelji. No kada se djeca u svojoj slobodi susretu sa životnim odlukama o pozivu i profesiji započinju drame i česti sukobi unutar obitelji.
Gospodine, ti koji si proživio iskustvo poslušnosti e autonomije u svojoj nazaretskoj obitelji, pomozi nam shvatiti da obitelj ima odgojnu zadaću. Pomozi nam razumjeti, Gospodine, da djeca nisu isključivo posjet svojih roditelja, već da su tvoja djeca među kojima svatko ima poseban poziv koji treba ostvariti u svijetu. Učini nas sposobnima uspostaviti nove odnose u obitelji i zajednici koji će biti po uzoru na tebe. Ako je istina da se djeca trebaju otvoriti jednoj široj i punijoj stvarnosti od zemaljske obitelji, onda sigurno i roditelji ne smiju ostati zatvoreni u svijetu svoje djece jer djeca nisu najviša vrijednost: najviša vrijednost ostaje samo u tebi koji si tvorac života i naše jedino dobro.

KONTEMPLACIJA

Da bi dijete moglo voljeti svoju majku potrebno je da ona plače s njima, dijeli njegovu patnju, suosjeća: da bih se približio tebi, Majko ljubljena, kolike si suze prolila! Nije mi teško vjerovati da sam tvoje dijete jer te vidim kao smrtnicu i patnicu kao što sam i sam. U zemlji egipatskoj, o Marijo, zamišljam da je tvoje srce u siromaštvu ostalo ponosno: Isus je najljepša domovina. U Jeruzalemu gorka žalost, razlivena poput oceana ti je preplavila srce: tri dana Isus se sakrio od tebe (…). Naposljetku si ga vidjela i kličući od radosti rekla: “Sine moj, zašto si to napravio? Tvoj otac i ja u suzama smo te tražili”. A dijete Bog odgovori (kakvo duboko otajstvo!) ljubljenoj majci koja ga drži za ruku: “Zašto ste me tražili? Bilo je potrebno da se posvetim djelima Oca moga, niste li to znali?”. Evanđelje me uči da Isus, rastući u mudrosti ostaje poslušan Josipu i Mariji. I srce mi govori s kakvom pažnjom i pozornošću im je bio poslušan. Majko, tvoj slatki Sin želi da ti budeš primjer onim dušama koje ga traže u noćima vjere. Da, patiti ljubeći je najčišća radost (Mala Terezija, Derniers entretiens avec ses soeurs, Pariz, 1992, 245.).

AKCIJA

Ponavljaj često i živi danas Riječ: »Trebam brinuti o onome što je Oca moga« (Lk 2,49).

DUHOVNO ČITANJE

Ovaj odlomak iz Luke je jedini u cijelom evanđelju u kojem smo vidjeli sva tri člana Svete obitelji kako djeluju kao svjesne i slobodne osobe. U poglavljima koja prethode, Isus je dijete koje još nema nikakvu autonomiju; u onim poglavljima koja slijede, Josip je u sjeni – vjerojatno sjena smrti – i više se ne pamti. Dakle, u ovom ulomku sva tri lika se pojavljuju kao “tragači Boga”. Marija i Josip su strastveni i bez predaha traže Boga. Mislili su da traže izgubljenog dječaka, a umjesto toga pronašli su onoga u čijem tijelu počiva punina božanstva, kao što kaže sveti Pavao (usp. Kol 2,9), onoga koji je od vječnosti Riječ, koja od početka bijaše kod Boga i bijaše Bog (Iv 1,1), onoga koji je Gospodar neba i zemlje (Mt 28,18). I Isus je istraživač Oca dok se fasciniran hramom ne može od njega odvojiti: zaustavlja se čak tri dana, ispitujući i slušajući nezasitno što rabini govore o Bogu Izraelovu. Ljudima je teško razumjeti, ali pravi smisao i dubina njihovih domova je da budu mjesta spokoja i prije svega traženja Boga. Onoga Boga.