U organizaciji Povjerenstva za osobe posvećenog života i biskupijskog Pastoralnog centra, u subotu 22. ožujka 2025. održana je korizmena duhovna obnova za redovnice koje djeluju na području Požeške biskupije. Duhovnu obnovu vodio je msgr. Antun Prpić, začasni kanonik Stolnog kaptola sv. Petra u Požegi. Program je započeo u Dvorani bl. Alojzija Stepinca Biskupskog doma gdje je prisutne redovnice pozdravio požeški biskup Ivo Martinović zahvalivši im za sve što svakodnevno čine služeći Gospodinu, Crkvi i narodu Božjem u Požeškoj biskupiji. Izrazio je radost što su se zajedno okupile kako bi se ohrabrile na putu nasljedovanja Isusa Krista zahvalivši povjereniku za osobe posvećenog života fra Robertu Perišiću i upravitelju Pastoralnog centra Robertu Kupčaku za organizaciju duhovne obnove kao i kanoniku Prpiću koji će im svojim razmatranjem u tome pomoći.
Nakon molitve Trećeg časa uslijedilo je razmatranje u kojem je kanonik Prpić povezao Redovni jubilej i vrijeme korizme kazavši, među ostalim, kako je „jubilej godina pomirenja, obraćenja i sakramentalne pokore, vrijeme solidarnosti, nade, pravde, predanog zalaganja u služenju Bogu, u radosti i miru s braćom“ te nam valja dozvati u svijest kome pripadamo, kako djelujemo, što valja odbaciti, ispraviti, učiniti, što zadržati u plemenitom djelovanju protkanom vjerom. S druge pak strane, vrijeme korizme kao ni Jubilej, nije vrijeme ni trijumfa ni žalosti nego je to vrijeme nade da čovjek može postati drugačiji, biti bolji, ispraviti ono što ga opterećuje u duši te da može ozdraviti svoju dušu i biti plemenit i dobar. Povezujući određene evanđeoske izvještaje kanonik Prpić je na koncu zaključio: „U Godini Jubileja otvaraju nam se vrata bazilika i crkava. Želimo da nam se pokaže lice Božje. Jubilej je i osobni i kolektivni događaj. Mi smo putnici, hodočasnici u vjeri, ljubavi i nadi. Prolazak kroz vrata bazilike ili crkve simbolizira ulaz u 
Božje prostore, Božje milosrđe i zahvat Božje milosti. To je kolektivni događaj. A naš osobni događaj jubileja jest pristup sakramentu pokore. To je priznanje da smo katkada bezumni i srca spora u vjeri, nadi i ljubavi; to je prihvaćanje Božje riječi da nam od nje gori srce poput učenicima iz Emausa, to je hodočašće prema Jeruzalemu našega života i djelovanja da možemo govoriti „ono s puta“ i prepoznavati Isusa u lomljenju kruha kojega ćemo dijeliti svojom vjerom, nadom i ljubavlju, svojim cjelokupnim životom.“ Poželio je redovnicama da „Isus ostane sa svakom od njih, da ga prepoznaju u sakramentima i ljudima koji su oko njih i s kojima dijele svoja životna putovanja te da zapali njihova srca da nakon prolaska pustinjom budu hodočasnice u Jeruzalem vlastitoga života.
Po završetku razmatranja sestre redovnice su se uputile u obližnju crkvu sv. Lovre gdje su pristupile sakramentu pomirenja te sudjelovale u pobožnosti krunice Blažene Djevice Marije. Program duhovne obnove zaključen je euharistijskim slavljem u zajedništvu sa svećenicima i vjernicima Našičkog dekanata koji su toga dana hodočastili u oprosne crkve – Katedralu sv. Terezije Avilske i crkvu sv. Lovre u Požegi.
