U župnoj crkvi u Jasenovcu, 11. travnja 2025. održan je središnji program Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Požeškoj biskupiji. Molitveno-pokorničko slavlje predvodio je biskup Ivo Martinović. Sudjelovali su đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić, srijemski biskup Fabijan Svalina, srijemski biskup u miru Đuro Gašparović, đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić, članovi požeškoga Stolnog kaptola na čelu s prepoštom Ivicom Žuljevićem, svećenici Novljanskoga dekanata predvođeni arhiđakonom Milanom Vidakovićem, i novljanskim dekanom, jasenovačkim župnikom Pejom Oršolićem, svećenici iz Pakračkog dekanata na čelu s dekanom Jozom Zorićem, svećenički kandidati iz požeškog Kolegija, jasenovački župljani, i hodočasnici iz župa Novljanskog dekanata među kojima su bili pješaci. Na slavlju je bio nazočan i pakračko-slavonski episkop Jovan Ćulibrk s đakonom Milanom Tomaševićem.
Nakon upućenog pozdrava svim sudionicima slavlja i onima koji su ga pratili putem izravnog prijenosa Hrvatske televizije, Hrvatskoga radija i Hrvatskoga katoličkog radija, biskup Ivo je istaknuo: „Dan je obnove čišćenja povijesnog pamćenja i spomena mučenika u Požeškoj biskupiji koji je prihvaćajući poticaj sv. Ivana Pavla II. prigodom Velikog jubileja kršćanstva prije 25 godina pokrenuo naš biskup u miru Antun Škvorčević. Okupili smo se već tradicionalno u jasenovačkoj župnoj crkvi oko Isusove Majke da bismo slavili euharistiju na spomen brojnih stradalnika, nedužno ubijenih tijekom Drugog svjetskog rata i nakon njega, sve do Domovinskog rata.“ Biskup Ivo je naglasio kako se 
prigodom 80. obljetnice jasenovačkog logora želimo molitvom, pokorom, kajanjem i praštanjem približiti nedužnim stradalnicima tijekom XX. stoljeća, iskazati im svoje poštovanje, povjeriti ih Isusu Kristu i njegovoj ljubavi na križu, koja im jedina može udijeliti istinsko dostojanstvo. „U ovom pobožnom činu s nama je moliteljica i Isusova Majka, koju posebno častimo ovdje u jasenovačkoj župnoj crkvi. Povjeravamo joj sve naše žrtve i sebe same, da nas po Isusovoj oporuci na križu primi kao njegovu braću i sestre, a svoje sinove i kćeri. Saberimo se te skrušena i ponizna srca molimo Božje milosrđe i oproštenje za naše vlastite grijehe i grijehe onih koji su nanosili zlo nedužnim ljudima.“
U homiliji biskup Ivo se osvrnuo na naviještena čitanja istaknuvši kako Riječ Božja govori, daje snagu, poučava nas, krijepi i vodi dok hodimo prema vječnosti. Protumačio je zatim prvi čitanje iz Knjige proroka Jeremije naglasivši kako se Jeremija isprva odupirao Božjem pozivu da bude prorok. „Od samog početka i pristanka na proročku službu za koju možemo reći da ga je Bog prisilio, doživljavao je neugodnosti, prezir, ruganje, progon, zlostavljanje i mučenja. Njegovo je poslanje bilo da ljude u svojem narodu koji se udaljio od Boga pozove na obraćenje. Bio je to ujedno i poziv narodu da se ostavi svojih grijeha, lažne sigurnosti i štovanja idola. Oni koje prorok naziva zlikovcima, ne samo da ne žele čuti i prihvatiti njegove riječi, nego štoviše, od njih doživljava progonstvo. Jeremija je patnik koji trpi i u svojoj duši osjeća gorčinu života i bol jer Bog ‘šuti’ i ne odgovara na njegove molitve. Iz svoje nevolje i bijede vapi Bogu u kojeg ipak polaže svu svoju nadu i vjeruje u njega, jer on izbavlja duše iz ruke zlikovaca.“
Biskup se potom osvrnuo na evanđeoski ulomak o dijalogu između Isusa i Židova koji su ga radi njegovih riječi željeli kamenovati. Pojasnio je kako Židovi ne prihvaćaju Isusovu tvrdnju da je on obećani Mesija i Sin Božji. „Njihove predrasude i nepovjerenje su tvrde poput kamena. Slično je i u našem životu kada mi ili drugi o nama imaju određene predrasude i osude, kada ljudsko srce postaje srce kameno i tvrdo, kad ustrajavamo u svojoj oholosti, moći, pa možda čak i u zlu. ‘To je napast od koje danas molimo Oca da nas oslobodi jer je naše srce tada neosjetljivo za poziv na oprost i slogu’, poručuje nam sv. Ivan Pavao II. 1994. godine.“
Nadalje biskup je poručio kako je Isusovo božanstvo tijekom povijesti za mnoge nevjernike bilo huljenje. Unatoč tomu, on po svojoj Crkvi ne prestaje činiti mnoga dobra djela, znamenja pa čak i čudesa. „Za nas vjernike Isus je Sin Božji, obećani Mesija i jedini posrednik između Boga i ljudi. On je svjetlo svijeta, život ljudima i nada spasenja, jer sam nam je jasno poručio: ‘Ja sam put, istina i život, nitko ne dolazi Ocu, osim po meni’ (Iv 14,6). Upravo u otajstvu njegove muke, smrti i uskrsnuća otkrivamo taj put, jedinstvo i jedinstvenu proslavu Oca i Sina, po kojem se ostvaruje djelo spasenja svih ljudi, jer Bog je na svijet poslao svoga Sina, radi naših grijeha i našega spasenja“, ustvrdio je biskup.
U drugom dijelu homilije biskup Ivo je istaknuo kako valja moliti Duha Svetoga da u tmine našega srca donese svoje Božansko svjetlo kako bismo spoznali istinu i rasli u ljubavi Božjoj. „Neka nam Isusove riječi bude nadahnuće, kao što su to bile kroz svu povijest Crkve i našeg naroda, ali i drugih naroda, obitelji i pojedinaca, a nadasve svih mučenika i patnika, koji su u svom životu, nevoljama i patnjama poput proroka Jeremije zazivali Boga, koji su poput Isusa, Sina Božjega dok je visio na križu vapili: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio’ (Mt 27,46) i molili: ‘Oče, oprosti ime jer ne znaju što čine!’ (Lk 23,34).“
Biskup je zatim poručio kako je u Isusovim riječima s križa i molitvenoj prošnji iz Očenaša ‘otpusti nam duge naše’ temelj opraštanja u životu svakog vjernika. „Taj Isusov poziv na oproštenje i kajanja za grijehe otvara svima nama put prema nebeskom Ocu. O tome putu često je govorio i na njega pozivao sv. Ivan Pavao II., jer to je put obraćenja, čišćenja pamćenja, obnove i duhovnog rasta.“ Biskup je zatim podsjetio sudionike slavlja na riječi Svetoga pape koji je 1994. godine poručio: „Oprostiti ne znači zaboraviti. Ako je sjećanje zakon povijesti, oproštenje je snaga Božja, snaga Krista koji djeluje u događajima ljudi i naroda.“ Potom je citirao riječi pape Franje iz Bule proglašenja Redovnog jubileja i Svete godine 2025. “Spes non confundit – Nada ne postiđuje“: „Snažno iskustvo oproštenja neizbježno otvara srce i um praštanju. Praštanje ne mijenja prošlost, ne može promijeniti ono što se već dogodilo. Ipak, praštanje nam može omogućiti da promijenimo budućnost i živimo drukčije, bez zlopamćenja, mržnje i osvete. Budućnost osvijetljena praštanjem omogućuje nam tumačiti prošlost drukčijim, vedrijim očima, iako vlažnima od suza.”
Govoreći nadalje o važnosti oprosta, biskup je poručio kako je također važno ne biti slijep pred istinom zla te je podsjetio vjernike kako je blaženi mučenik kardinal Alojzije Stepinac 19. veljače 1943. godine za jasenovački logor napisao da je „sramotna ljaga“, a za ubojice u njemu da su „najveća nesreća Hrvatske”. Tome je nadodao kako od toga vremena do danas Crkva u hrvatskom narodu sa svojim pastirima nije prestala pozivati na pokoru i pomirenje, uvijek osuđujući zločine. „Crkva u hrvatskom narodu je molila i tražila da se u duhu ljubavi, istine i poštovanja dostojanstva ljudskog života, ne samo u jasenovačkom logoru, nego i u svim drugim logorima te mjestima stradanja u XX. stoljeću u našem narodu, utvrdi istina o svim žrtvama i mjestima stradanja i mučenja.“
Na svršetku homilije biskup je zaključio: „Danas na Žalosni petak i uoči Nedjelje muke Isusove, pred likom Blažene Djevice Marije, likom jasenovačke Majke Božje od sedam žalosti – Žalosnom Gospom, Majkom nade, dok obnavljamo čišćenje pamćenja i molimo za sve žrtve nasilja i njihove počinitelje, kajući se za svoje grijehe uzdižemo svoj pogled prema Kristu raspetome, moleći ga: Smiluj nam se Gospodine!“
Nakon popričesne molitve svoju riječ okupljenima uputio je pakračko-slavonski episkop Jovan Ćulibrk. Zahvalivši na pozivu i zajedničkoj molitvi episkop Jovan je kazao kako križ u svetištu crkve podsjeća na stradanja katoličke crkve u domovinskog ratu, dok je jasenovački pravoslavni hram pretrpio stradanja u Drugom svjetskom ratu. Ustvrdivši kako su obje crkve stradale od kršćana, episkop se prisjetio svetopisamskog izvještaja o praocu vjere Abrahamu. „Abraham je rađao jednoga sina sa sluškinjom Hagarom i drugoga sina Izaka sa svojom suprugom Sarom. Tada je Gospod poručio sluškinji Hagari: ‘Gle zanijela si i rodit ćeš sina. Nadjeni mu ime Išmael jer je Jahve čuo jad tvoj. On će biti kao divlje magare. Ruka će se njegova dizati na svakoga i svačija ruka na njega, i pred licem sve braće on će stan sebi podići.’ To je proročanstvo Gospodnje za jednoga od dvojice Abrahamovih sinova. Takvo strašno proročanstvo potiče nas da se zapitamo: Zar je to čovjek? Zar je čovjek taj koji će biti kao divlje magare, da će se ruka njegova dizati na svakoga i svačija ruka na njega? Je li to rođeno da bude ljudski rod?“ Episkop je zatim protumačio kako se odgovor krije u drugome sinu Izaku čije ime 
znači „osmijeh“. „Suočen sa svojim bratom, Izak poručuje da je on onaj s kojim će Bog načiniti savez te da je on onaj koji će se smijati.“ Episkop Jovan je poručio kako ovo Božje proroštvo vrijedi do konca vremena i do posljednjeg suda. „Izak će se posljednji smijati jer će se smijati sa spašenim čovječanstvom. Jedino ta vjera koja nam je predana na Veliki četvrtak u predanju Kristove krvi i tijela, može nositi Crkvu. To je ono što se rodilo iz Izakove vjere i to je ono što nosi Crkvu Božju do kraja vremena i do vječnosti. U toj vječnosti i ova katolička crkva i onaj pravoslavni hram stajat će kao vječni spomeni Izakove radosti, Izakove pobjede. To je pobjeda Duha Svetoga, pobjeda Saveza Božjega nad svim vremenima i na svim zlom, nad svakom ljudskom ranom. Ta vjera će suditi svijetu, ali isto tako biti sud svima nama, sud milosrđa koje nas vodi u carstvo nebesko Boga Oca i Sina i Svetoga Duha, Trojice jednobitne i nerazdjeljive.“
Nankon popričesne molitve uslijedila je procesija s Marijinim likom u kojoj su hodočasnici predvođeni biskupom Ivom uputili Isusovoj Majci svoje poklike i pjesmu, iskazujući joj odanost i ljubav. Po dolasku u župnu crkvu vjernici su predvođeni biskupom Ivom izmolili čin predanja Isusovoj Majci. Biskup je zatim zahvalio svim sudionicima slavlja, osobito nadbiskupu i metropolitu Đuri, biskupima Đuri, Fabijanu i Ivanu, episkopu Jovanu te svećenicima. U ime žrtava za koje smo molili uputio je zahvalu župniku i župljanima jasenovačke Župe te svim hodočasnicima što su sudjelovali na ovom slavlju. Podsjetio je potom kako je pred nama Nedjelja Muke Gospodnje naglasivši kako nas Kristov križ ujedinjuje u otajstvu najveće molitve, presvete euharistije. „Krist nas je otkupio 
slavom svoga križa. Neka nas u nadolazećim danima on nadahnjuje, vodi i ujedinjuje sa žrtvama jasenovačkog logora i svih drugi mjesta patnje kako bismo zajedno sa žrtvama jednog dana dočekali radost uskrsnuća i nebeske slave.“
