Poznato je da su križevi krajputaši podizani u prošlosti na ulazu u selo, na izlazu iz njega, u središtu naselja, ali i u polju, kraj sokaka i puta, pa odatle i naziv „krajputaši“. Pobožni ljudi, odlazeći u polje ili vraćajući se kući, skinuli bi kapu, prekrižili se pomolili i nastavili put dalje.
Mnogi „krajputaši“ okupljali su vjernike na molitvu u ratovima i poraćima, kad se molilo za hrvatske vojnike, posebno za nestale u II svjetskom ratu i poslije njega, kao i za žrtve brojnih Križnih putova.
Tijekom Domovinskog rata, ali i poslije njega, vjernički puk molio je za poginule i nestale hrvatske branitelje, za njihove obitelji, ali zahvaljivali su Bogu i što im je sačuvao naselje i njihove najbliže. Tako su i vjernici u Davoru molili uz tri križa „krajputaša“. Kraj jednog od njih i u naše vrijeme svakodnevno mole i to od 31. ožujka 1991. ggodine od „krvavog Uskrsa na Plitvicama“. Bez obzira na vremenske uvjete i obveze, ovdje se svakodnevno, uglavnom žene, okupljaju na molitvu.
Ta lijepa i vrijedna tradicija ušla je u svoju 35. godinu, povezuje ljude u molitvi, zajedništvu i vjeri, ali čuva od zaborava i sinove Davora, njih 18, koji su svoje živote spremno darovali domovini. Na njih podsjeća i Šetnica hrvatskih branitelja, uz rijeku Savu, kao trajni spomen na poginule za samostalnost i slobodu Hrvatske.
I ovih predblagdanskih i blagdanskih dana, u Davoru, kraj križa, teče molitva. Cijele korizme, u 15 sati, svakodnevno ovdje žene mole krunicu Božjeg milosrđa i zazive Božjem milosrđu, a od Velikog petka, mole to kao devetnicu koju će završiti na Nedjelju Božjeg milosrđa, Bijelu nedjelju ili Mladi Uskrs. Poslije toga, slijedit će svakodnevna molitva krunice „po danima“: radosna, žalosna, slavna i otajstva svjetla.
Pobožnost uglavnom vodi Marija Ćućuzović. „Mi ćemo se ovdje okupljati dok nam zdravlje bude dopuštalo. Kasnije ćemo moliti kod kuće, ali molitva uz križ traje eto, više od tri desetljeća i vjerujemo da će trajati i dalje. Nakon molitve, malo popričamo, a ako neka od nas toga dana slavi rođendan ili imendan, počasti bonbonima. Uz križ se osnažimo, potisnemo brige i odlazimo kući gdje nas čekaju svakodnevne dužnosti i poslovi, a sutradan smo opet tu,“ kazuju nam davoračke žene. Ističu da, kad koja od starijih moliteljica umre, obvezno sve dođu na misu zadušnicu i mole za pokojničinu dušu.
Drago nam je što smo upoznali ove žene, barem njih 15-ak, koliko ih je molilo toga dana kad smo ih posjetili. Neka Gospodin nagradi zdravljem njihov trud, a na onom svijetu glavnom nagradom – blaženstvom nebeskim.
Višnja Mikić
